Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘komunizam

Dan sjećanja i zaborava

leave a comment »

Prije nekoliko dana, 23. kolovoza, obilježen je Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Ovaj dan obilježava se na temelju rezolucije Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. godine koja

Izražava poštovanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi i odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i ugnjetavanja;

U točki K. Rezolucije nabrajaju se ti režimi: nacizam, staljinizam i fašistički i komunistički režimi.
Udruga David koja se bavi pitanjem odnosa ljudskih prava i vjerskih zajednica lucidno je, i ako se ne varam, jedina primijetila da je izostavljen jedan totalitarizam: onaj katoličke crkve.

Postavljamo pitanje: zašto svi prešućuju jedan od najdugovječnijih totalitarnih režima – Katoličku crkvu – koja je kroz povijest ostavila iza sebe nebrojene miliune ljudskih žrtava. Mračno doba prije srednjeg vijeka, još mračniji inkvizicijski srednji vijek i na žalost žrtve zločina svećenstva dvadesetog i dvadesetprvog vijeka djela su autoritarnog i totalitarnog režima.

I zaista, katolička crkva ima bogato totalitarno iskustvo. David u svome tekstu koristi samo izraz “režim”, međutim treba razlikovati režime, ideologije i potpore režimima i ideologijama.

Nacizam i fašizam uspostavili su totalitarne režime na temelju totalitarnih ideologija, komunisti su uspostavili totalitarni režim zlorabeći ideologiju koja nije totalitarna, dok se Crkva može pohvaliti i totalitarnom ideologijom, i totalitarnim režimom i potporom totalitarnim ideologijama i režimima (osim jednom – komunističkom).

Po definiciji, totalitarna ideologija podrazumijeva težnju ka potpunoj kontroli pojedinca i apsolutno podređivanje ideologiji. Kršćanstvo teži upravo tome: podređivanje privatnog i javnog života propisanim pravilima.

Da bi se uspostavio totalitarni režim, potrebno je imati u rukama sve poluge vlasti. Katolička crkva imala je i to, u vrijeme Papinske države.

I na kraju, katolička crkva podupirala je i surađivala sa svim totalitarnim i ugnjetavačkim režimima (osim komunističkog). Primjenjivala je Isusovu izreku “Bogu božje, caru carevo” ali ne kako sam ponekad naivno pomislio kao ideju o odvajanju državnih od crkvenih poslova, već kao formulu za grabež i podijelu plijena.

Ne mogu se sjetiti niti jednog totalitarnog režima kojemu se Crkva aktivno i organizirano suprotstavljala, uključujući i mrski joj socijalizam ili kako se to voli pogrešno nazivati komunizam. Pod pojmom “aktivnog sudjelovanja” ne mislim na jamranje iz sigurnosti vatikanskih zidina ili na svijetle pojedinačne primjere.

U članku “Zašto su prešućeni kršćanski korijeni europske kulture” (GK, 6.7.2003.) teolog Josip Sabol usprkos tim činjenicama ipak izjavljuje ovo:

“Radikalni otpor komunističkom i nacionalsocijalističkom totalitarizmu dolazio je od ljudi kršćanskoga duha, sve do žrtvovanja vlastita života.”

Ako to uz puno mašte i prihvatimo kao istinu, onda ostaje zaključak da je kršćanski duh bio svugdje, samo ne tamo gdje bi ga se najviše očekivalo, među duhovnim pastirima!

Prilikom ovogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja koji je organizirala Crkva na Krbavskom polju, težiše propovijedi bilo je, ma nećete vjerovati ;-), na osudi komunističkih zločina. I možda i ne bi bio toliki problem prešućivanje istine o odnosu katoličke crkve prema nacifašizmu (pa nitko ne voli drugima pod nos gurati svoje prljavo rublje) kada se paralelno ne bi odvijao proces povijesnog revizionizma koji već godinama dolazi od pojedinih pastira, a kako ne nailazi ni na kakvu reakciju iz vrha Crkve može se opravdano smatrati da je na toj razini i odobren… Crkva ipak nije liberalni kružok u kojemu je dopušteno neograničeno “soliranje”.

Tako je čovjek koji je bacio u blato latinsku izreku nomen est omen (ime je znak), povijesničar i svećenik Stjepan Razum u intervjuu pod naslovom Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske! relativizira ustaške zločine u Jasenovcu dovodeći u pitanje i dokazane činjenice i svjedočanstva te premudro zaključuje:

“Objektivna istina postoji možda jedino kao teološki pojam. Naša ljudska istina uvijek je relativna stvarnost, no moramo nastojati da se u traženju istine približimo koliko je moguće toj objektivnoj istini.”

Ovaj opskurni lik zapravo i ne bi bio vrijedan spomena kada ne bi otkrivao mainstream odnos klera prema nacifašizmu i ulozi Crkve u bližoj prošlosti: taktikom “držite lopova” tj. neprestano potencirajući opasnost od obnavljanja komunizma (iako u politici tako nešto u proteklih 20 godina nikome nije padalo na pamet), korak po korak nacifašizam se predstavlja u pozitivnom svjetlu. Lasić i mise za poglavnika, postavljanje spomen ploča NDH, veličanje Vilima Cecelje, benevolentne izjave pojedinih klerika o planiranom okupljanju ekstremne desnice u Zagrebu … sve su to postupci na koje Crkva godinama ne reagira. Za razliku npr. od promptne reakcije na izjavu Zorana Milanovića koji se usudio spomenuti Duha Svetoga. I koliko god je ovaj drugi primjer montipajtonovski :-D, pokušaj revitalizacije fašizma nije nimalo bezazlen jer se odvija u kriznom vremenu koje pogoduje svim vrstama radikalnog desničarenja.

Ne radi se ovdje o sitnim svjetonazorskim razlikama već o ugrožavanju temeljnih vrijednosti današenjeg EUropskog civilizacijskog kruga u čijem bi se “ustavu” Crkva tako rado željela vidjeti.

Written by Ajgor

2. 9. 2012. at 17:06

Iustitia et Pax u potrazi za istinom

leave a comment »

Kako piše Slobodna Dalmacija, na jučerašnjem zasjedanju komisije Iustitia et Pax, biskupi su iznjedrili genijalnu ideju kako bi se konačno i točno utvrdio broj žrtava komunizma.
Predložili su da se za popis stanovništva koji će se održati u travnju 2011. godine uvrsti i pitanje o žrtvama komunizma u svakoj obitelji.

Na njihovu žalost, popisnice su već gotove pa takvo što nije moguće. Osim toga, popis se radi prema kriterijima koji su manje – više standardizirani u Europi, a takvog pitanja nema niti u jednoj drugoj državi. Demograf Jakov Gelo dodatno je objasnio kako se popisuju živi, a ne mrtvi.

Može se, dakle, zaključiti kako se radi o neuspjeloj inicijativi, međutim vrijedi je malo promotriti.

Zanemarimo sada to što se takve stvari trebaju prepustiti povjesničarima i znanstvenoj metodologiji i zamislimo da nam popisivač postavi pitanje «Je li u vašoj obitelji bilo žrtava komunizma?», a zatim «Koliko?».

Prvo što bi nas vjerojatno zbunilo bila bi definicija žrtve. Radi li se samo o ubijenima ili o onima koji su na bilo koji način bili žrtve, npr. preživjeli križni put ili im je bila oduzeta imovina ili su preživjeli Goli otok itd. itd.

Ako bi se radilo o slobodnom tumačenju, mislim da ne bi bilo stanovnika, osim možda ponekog zaostalog zadrtog komunjare, koji na ovo pitanje ne bi odgovorio DA.

Kad bi proizvoljno odredili kriterij, ne bi više bio problem odgovoriti niti na pitanje «Koliko?». Ali u praksi bi se događalo sljedeće: ja bih mogao odgovoriti «dva», to isto učinio bi i moj brat, a moj otac također bi naveo istu dvojicu. Voilà, imamo već šest žrtava. Čak i kada ne bi bilo ovog pitanja «Koliko?», po istom načelu bi za prethodno pitanje dobili utrostručeno DA.

S obzirom na dosadašnje djelovanje RKC u Hrvatskoj, nije teško pogoditi kako je upravo to cilj: dobiti astronomske brojeve kojima bi mogla potkrijepiti svoje tvrdnje o nečovječnosti komunističkog režima, a slijedom toga i neizmjernoj i veličanstvenoj žrtvi koju je podnijela katolička crkva.

Kako živimo u državi u kojoj je relativizacija omiljen sport (ako su u pitanju «naši» ratni zločini, na drugu stranu vage odmah se stavljaju «njihovi», ako je uhvaćen lopov u «našoj» stranci, na drugu stranu vage odmah se stavlja i «njihov» lopov …), ove brojke služile bi i za relativizaciju fašističkih zločina.

A zašto ih je potrebno relativizirati? Radi uljepšavanja vlastite neslavne uloge u prošlosti, ali i radi lakšeg održavanja kontinuiteta. Ima klerika koji i danas manje ili više otvoreno veličaju fašizam, a reakcija nadređenih izostaje jer u takvim slučajevima Kaptol dobiva napad demokratičnosti i ograđuje se davanjem prava svećenicima na privatnu slobodu izražavanja. Ne mogu se oteti dojmu kako je u ovome slučaju šutnja Kaptola ipak znak odobravanja.

Eklatantni primjeri su pater Lasić i njegove legendarne mise zadušnice za Pavelića, spomen ploča NDH na križnom putu na Ksaveru , tu je i nezaobilazni DonBlog Kaćunko, a tu je i «velečasni» Franjo Jurčević koji bi mi ostao nezapažen da se nije proslavio svojim homofobnim blog zapisom kojime podržava nasilje nad «pederima» u Beogradu.

Kako je Jurčević egzemplar govora mržnje i profašističkih stavova te logičkim slijedom i antisemitizma, citirat ću nekoliko rečenica iz teksta njegovog “ZAR JE MOGUĆE O SRBOČETNIÈKIM I KOMUNISTIČKOPARTIZANSKIM ZLOČINIMA U LICI I BiH IZ SRPNJA 1941. IZJAVITI ONO ŠTO ŽIDOV GOLDSTEIN IZJAVLJUJE? koje odlično oslikavaju kako kulturu, tako i mentalni sklop dotičnog:

Ono što je danas Židov Ivo Goldstein izbljuvao protiv ustaša i NDH ravno je samo i isključivo židovskim lažima o milijunima mrtvih.

Budući je bez ikakovog razloga Goldsteinova bljuvotina preduga, navodim samo jedan mali isječak iz njegovog sranja protiv Hrvatska i veličanja nekog nepostojećeg antifašizma u Srbu 27. srpnja 1941. …

Židove Goldstein, a što bi bilo da netko na ovu tvoju sramotnu i bestijalnu izjavu kojom pljuješ po stotinama ubijenih i tisućama prognanih Hrvata od srbočetničkih bandi u Srbu i oko njega napiše da napokon pravim imenom treba nazvati i mit o „židovskim bulažnjenima“ o stradanjima Židova u 2. svjetskom ratu? …

Ovu incijativu Iustitie et Pax treba promatrati i kao nevoljkost za suočavanje s današnjim problemima. Naime, svaka ozbiljnija kritika današnje ekonomske situacije morala bi barem posredno okrznuti i vladu, a to za Crkvu baš i ne bi bilo pametno. Vatikanski ugovori stvorili su za društvo štetnu međuovisnost Crkve i države: Crkva neće ozbiljno dirati vladu jer joj nad glavom visi mogućnost revizije ugovora, a vlada neće dirati Crkvu kako ne bi izgubila njezinu podršku.
Tako se vrtimo u krug, a narod plaća i istovremeno gubi (eventualnu) ozbiljnu potporu samoproglašene moralne vertikale.

S obzirom na svoje pretenciozno ime, komisija je mogla predložiti i pitanje «Jeste li za to da Crkvu direktno financiraju samo vjernici kroz crkveni porez?» … to bi bilo sasvim prikladno za «Iustitiu». No čini se kako se komisija odlučila za «Pax» – raspirivanje mira stalnim potenciranjem ideoloških razlika što joj je lagodnije i bezopasnije.

Written by Ajgor

16. 12. 2010. at 12:24

El presidente no tiene quién le escriba – 2. dio

16 komentara

Povijest je učiteljica života, a ponavljanje je majka znanja … s obzirom da Crkva stalno ponavlja isto, onda valjda i ja smijem malo ponavljati.

Dakle, u tekstu El presidente no tiene quién le escriba pisao sam o «zanimljivim» kriterijima koje ima Crkva ima pri ocjenjivanju nečijeg lika i djela.

Ista priča ponavlja se i danas, samo su u glavnim ulogama predsjednički kandidati.
Jučerašnji Bandićev dvosatni posjet Kaptolu tumači se kao Bozanićevo davanje potpore.
Dakako, u skladu s tradicijom, Bozanić nije rekao ništa konkretno, ali umjesto njega je na HTV-u u središnjem Dnevniku jedan fratar rekao kako bi trebalo slijediti nauk sv. Pavla i glasati za onoga koji se nije izjasnio kao agnostik.

Pa u čemu se tako suštinski razlikuju Josipović i Bandić?

Milan Bandić studirao je ONO i DSZ (općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu) na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Ovaj studij bio je u funkciji komunističke ideologije, a nastava ONO i DSZ u srednjim školama i na fakultetima bila je praktično dodatak nastavi marksizma ili TIPSS-a (teorije i prakse samoupravnog socijalizma).

Bandić se 1983. godine zaposlio u Općinskom komitetu SKH Pešćenica – to piše u njegovoj biografiji, a negdje sam pročitao i da je bio partijski sekretar, ali ne mogu naći potvrdu te informacije.
No bez obzirao što je bio, činjenica je da 1983. godine nije mogao biti član općinskog komiteta SK i predstavljati se kao vjernik, a pogotovo nije smio prakticirati vjeru. To bi bilo kao da se danas neki vjeroučitelj javno izjašnjava i djeluje kao ateist! Kao predstavnik «komunističke avangarde» Bandić je tada morao (barem javno) djelovati kao ateist!
Međutim, usprkos ovim činjenicama, Milan Bandić tvrdi i uporno ponavlja kako je katolik od rođenja … vjeru je upio s majčinim mlijekom.

Ivo Josipović završio je pravo i muzičku akademiju – dakle dva fakulteta koja nisu ideološki obojena. I on je bio član SKH i to od 1980. godine. Nisam pronašao podatak je li bio i na nekakvoj funkciji.
No za razliku od Bandića, on se deklarira kao agnostik.

I iako je Bandić u jednom dijelu svog života bio (ili je) licemjer … bolje rečeno nije govorio istinu (ovo nije kleveta već samo logičan zaključak: ili se kao partijski funkcionar lažno predstavljao kao ateist ili se danas lažno predstavlja kao «vjernik od rođenja» – logika naprosto ne dopušta da i jedno i drugo bude istinito) on je po svemu sudeći prihvatljiviji Crkvi iako je, između ostalog, evidentno prekršio jednu od božjih zapovijedi. A zašto?

Ma nisu ni Bozanić & Co. tako naivni pa da snagu Bandićeve vjere ocjenjuju veličinom svijeće koju svake godine tegli u Mariju Bistricu niti brojem ponavljanja mantre o «bogoljublju».
Opet se radi o jako prozaičnim razlozima: novcu – koji je do sada velikodušno davao Crkvi kao gradonačelnik.
Kao predsjednik to ne bi mogao, ali bi u nekom drugom odnosu snaga u izvršnoj vlasti mogao biti od pomoći Crkvi ako to ustreba i velika brana pokušajima revizije čuvenih «vatikanskih» sporazuma. Također bi njegova stalna potpora bila značajan doprinos Crkvi tako dragom društvenom i političkom utjecaju.

U ovom kontekstu možda nije neumjesno niti pitanje po čemu se tako suštinski razlikuje socijalni nauk Crkve od komunističke ideologije koju Bozanić naziva ideologijom laži?

1. Inzistiranje na dostojanstvu ljudske osobe protiv izrabljivanja i manipulacija koje su na njegovu štetu u političkom, gospodarskom, ideološkom, kulturnom i svim drugim područjima života.

2. Neprihvatljiv je odnos dominacije jednih ljudi nad drugima.

3. Društveni uvjeti koji pospješuju razvoj čovjeka nadilaze privatni interes!

4. Zemlja je dana svima, a ne samo bogatima.

5. Radnici trebaju sudjelovati u upravljanju poduzećima.

Čitajući ove retke, oni stariji među nama sigurno su se prisjetili nastave marksizama i TIPSS-a. Ali oni nisu iz udžbenika marksizma nego iz Socijalnog nauka Crkve.

A Wikipedia slikovito opisuje:

U Novom Zavjetu, opis načina života prvotne kršćanske zajednice u Jeruzalemu daje nam sliku idealne komunističke zajednice (u prva dva gore navedena smisla riječi “komunizam”), u kojoj je ostvareno načelo “Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama”:
“U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.”

I koja je to suptilna razlika koja komunističku ideju čini mračnom i lažnom?
Komunizam teži oslobođenju ljudi i od izmišljenih gospodara … a to za posljedicu ima gubitak društvenog utjecaja Crkve i njezinog materijalnog blagostanja.

Bozanić&Co. ne prave distinkciju između komunističke ideje i provedbe.
Kao i u svim državama u kojima je uspostavljen, «komunizam» je i u Jugoslaviji plemenite ideje napustio kao cilj i počeo ih koristiti kao alibi za svoje totalitarno djelovanje.
Pojednostavljeno: čovjek je lako pokvarljiva roba pa su komunistički ideolozi i aparatčici ubrzo po dolasku na vlast shvatili kako komunistički raj na zemlji za njih i nije tako daleko – pogotovo onaj prigodno modificirani dio «radi koliko hoćeš, a uzmi koliko želiš».

Kako bi se takav režim održao trebala je snažna represija. Ali represija nije bila rezultat ateizma:

Religiozne osobe često tvrde da su zločini Hitlera, Staljina, Mao Tse Tunga i Pol Pota neminovno proizvodi ateizma. Problem fašizma i komunizma, međutim, nije u tome da su oni suviše kritički spram religije; problem je da su oni suviše slični religiji. Takvi režimi su u srži dogmatski i općenito uzvisuju kult ličnosti koji se ne razlikuju od kultova koji slave religijskog heroja. Auschwitz, gulag i polja za ubijanje nisu primjeri što se dogodi kada ljudska bića odbace religijske dogme; to su primjeri političkih, rasnih i nacionalističkih dogmi koje podivljaju. Ne postoji društvo u ljudskoj povijesti koje je ikada patilo jer su članovi tog društva postali suviše razumni.

Sam Harris, autor knjige “Kraj vjere: Religija, teror i budućnost razuma” i “Pisma kršćanskoj naciji”, prijevod citata: «Gordon Freeman» 2009. godine
http://car-je-gol.netau.net/

Vijeće Europe donijelo je 2006. godinu rezoluciju iz čijeg se naziva, ali i sadržaja, može iščitati kako razlikuje režime od ideologija:

Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima

Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes

Ponekad i kler voli podsjetiti na ovu rezoluciju, ali «zaboravlja» da su osuđeni režimi, a ne ideologija!
Isti taj kler nikada tako zdušno ne osuđuje nacizam i fašizam čije su i ideologije i režimi bili zločinački.

No bez obzira što će i dalje interpretirati povijest na svoj osebujan način, bez obzira što će se i dalje otvoreno ili prikriveno petljati u politiku, utješna je činjenica da Crkva nema utjecaj kakav bi željela te da Hrvatska ipak nije “katolička država” – ne znam, naime, kako drugačije protumačiti to što su već u prvom krugu predsjedničkih izbora otpali i oni kandidati katolici (npr. Hebrang, Jurčević, Primorac) koji za sobom nisu vukli “crvene repove”.

Written by Ajgor

3. 1. 2010. at 16:59

El presidente no tiene quién le escriba

3 komentara

Još jedna izvrsna analiza iz per… tipkovnice čitatelja Ajgora.

El presidente no tiene quién le escriba
(Predsjedniku nema tko pisati, ali o njemu pišu mahnito)

U razgovorima o katoličkoj crkvi u Hrvatskoj često zastupam tezu kako se radi o instituciji kojoj je najveća svetinja vlastiti interes, a ostalo kada dođe na red.

Jedan od argumenata koji pri tome koristim je odnos Crkve prema komunizmu. Zanemarimo sada to što se napada komunizam kojega nikada nigdje nije bilo – u svijetu su postojali samo različiti oblici socijalizma. U daljnjem tekstu pod tim nazivom podrazumijevat ću, dakle, socijalizam.

Ranih devedesetih godina prošloga stoljeća Crkva se svom snagom obrušila na zlo i zločine komunizma, a kao glavni argumenti korišteni su pokolj na Bleiburgu, tzv. “križni putovi”, obračuni s političkim neistomišljenicima te općenito izostanak istinske demokracije.

U pravu je svatko tko osuđuje zločin, tu se nema što prigovoriti, međutim, ako se dublje proanalizira ponašanje Crkve, može se doći do zaključka kako je ta osuda samo jedan od alata kako bi se režim i ideja komunizma potpuno ocrnili.

Naime, i površnom poznavatelju povijesti poznato je kako je katolička crkva s velikim entuzijazmom podupirala kolonizatorske pohode koji su rezultirali zatiranjem cijelih civilizacija, kako je i sama sudjelovala u najokrutnijim zločinima (Inkvizicija) i ratovima (Križarski), kako se nikada s takvom žestinom nije obrušila na pošasti novijeg doba kao što su bili nacizam i fašizam, kako je podupirala razne novovijekovne hunte,…

Ostaje onda pitanje zbog čega je ipak trebalo tako ocrniti i sotonozirati komunizam? Zbog ateizama i stavljanja Crkve u zadnji red društvenog utjecaja, a posljedice su naravno i materijalno financijske prirode. Sve ostalo, uključujući i najgore zločine, bilo bi probavljivo kao i toliko puta kroz povijest…

Da Crkva i dalje tako funkcionira pokazuju novija zbivanja, ili nazvat ću ih skraćeno “slučaj Mesić”.

Naime, Mesić je u nekoliko navrata govorio ono što se ušima prečasnih i uzoritih ne sviđa ili ono što je protivno njihovom interesu. To je bio dovoljan razlog za njegovo sotoniziranje — neki to čine u rukavicama, neki to čine otvorenije (Miklenić), a oni koji su poznati kao redikuli ne ustručavaju se niti vrijeđati.

Npr. moj omiljeni don Kaćunko:

Naime, nakon dvostruko uspješno “obavljena posla” bagateliziranja i obezvrjeđivanja te nekoć časne dužnosti, P.M.S. (P. znači predsjednik, a ostalo su njegovi inicijali) je najodgovorniji što je ta “institucija sistema” postala potpuno beskorisna, nepotrebna, suvišna, štetna… i – pregolemo opterećenje proračuna!
Izvor

(Uuuups, “pregolemo opterećenje proračuna”… look who is talking … za ovu temu nije važno, ali nisam mogao ne primijetiti.)

I dok se Kaćunko spušta na razinu birtaškog prostakluka, uzoriti kardinal Bozanić je svoje mišljenje o Mesiću izrazio puno suptilnije, ali jednako znakovito:

Nakon što je predsjednik Stjepan Mesić zatražio od kardinala Josipa Bozanića da se ogradi od izjava hvarsko-bračko-viškog biskupa Slobodana Štambuka, ovaj se poprilično oglušio. Predsjednikovo pismo ga je, kaže, zateklo na putu za Rim, no o svemu je već saznao iz medija.

“Poštovani gospodine Predsjedniče, ovime Vam priopćujem da sam sadržaj Vašeg pisma pomno razmotrio”, jedino je još uzmogao, uz pozdrave sa željama za “obilje dobra”, Mesiću odgovoriti Bozanić.

Kardinalov potez na Pantovčaku su doživjeli kao pravu pravcatu bezobraštinu. Prije svega navode da Bozanić o slučaju nije mogao doznati iz medija budući da je sam Mesić javno rekao da je pisao Bozaniću zbog Štambuka, ali i ništa više od toga.”

Izvor

Dakako da ne osporavam pravo na nesuglasje, netrpeljivost pa čak i mržnju. I razmišljao sam o tome što može biti pokretač ovakvog ponašanja — ali osim Mesićevog kritičkog odnosa prema Crkvi, ne mogu naći nešto što bi bila dovoljno velika povreda nekakvih “katoličkih vrijednosti” pa da to izazove takvu buru.  Jednostavno, bebi želite uzeti zvečku i ona urla!

Za dodatno pojašnjenje prethodne rečenice, evo kroki dvaju predsjednika — jednog Crkvi omiljenog i jednog sotonskog:

I Mesić i Tuđman imaju komunističku prošlost. Tuđmanova je puno “čvršća”, s obzirom da je svoje formativne godine proveo u Partiji, i posljedice su bile puno teže i trajnije.

Naime, iako se uspješno presvukao, u duši je ostao tvrdi komunista što je dokazao svojim brojnim nedemokratskim potezima (uvođenje kulta ličnosti, nepotvrđivanje demokratski izabranih gradonačelnika Zagreba, pokušaj gašenja nepoćudnih medija itd.). Crkva je 1991. s velikom radošću pozdravila dolazak DEMOKRACIJE, ali, zanimljivo, nikada nije Tuđmanu spočitnula nedemokratsko ponašanje. Mesić je, pak, uz sve svoje mane, u odnosu na Tuđmana uzoran demokrata.

Tuđman je krajem 2. svjetskog rata već bio visoki oficir partizanske vojske. Može se opravdano pretpostaviti da je on znao o Bleiburgu više nego Račan koji je tada bio beba u nekom njemačkom konclogoru. Ali, zanimljivo, Crkva nikada nije javno pitala Tuđmana što se to na Bleiburgu dogodilo, a na kraj pameti im nije bilo pitati je li on nešto o tome znao. Ne, ne, “natjerali” su Račana da se ide ispričavati.

U vrijeme Tuđmanove vlasti nikada se nije toliko inzistiralo na pronalaženju konkretnih zločinaca, nisu se pronalazile kosti na svakom koraku kao nekoliko godina nakon njega, nije započeo niti jedan sudski proces iako je živih svjedoka bilo znatno više nego danas. Kada se o tome i polemiziralo u javnosti, Tuđmana se zaobilazilo kao da on s partizanima nikada nije imao baš nikakve veze.

Mesić (rođen 1934.) nije mogao osobno sudjelovati u tim zločinima, ali po potrebi se u pljuvačke svrhe koristi podatak da je njegov stric bio partizan.

Što je ta bitna razlika koja jednoga čini omiljenim u očima Crkve, a drugoga sotonom?

Tuđman si je već za svoje prvo pojavljivanje na Markovom trgu osigurao pratnju kardinala Kuharića koji je kasnije uvijek bio rado viđen suputnik. Pa onda su se potpisali nekakvi ugovori s Vatikanom… a za svaki slučaj stavilo se i “tako mi Bog pomogao” u tekst predsjedničke prisege… Pa tko ga takvoga ne bi volio?!

Vratit ću se još jednom na prethodnu konstataciju kako je Crkva u ranim devedesetim radosno pozdravila dolazak demokracije. Stjepan Mesić je i na prvim i na drugim demokratskim izborima dobio približno 1.500.000 glasova. I kad razni velečasni, preuzvišeni, prečasni i uzoriti pljuju po Predsjedniku Republike, trebali bi imati u vidu da osim po instituciji države koja ih obilno financira pljuju i po volji tolikog broja njegovih glasača od kojih je 1.300.000 katolika (ako ćemo vjerovati onom čuvenom 87%).

%d bloggers like this: