Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘kršćanstvo

Izgubio djecu jer je – agnostik!

2 komentara

I to ne u nekoj zadrtoj rupetini, nego u “zemlji slobodnih i domovini hrabrih”!

Ok, možda sam se ipak zaletio s onim “ne u nekoj zadrtoj rupetini”…

Written by Charon l'Cypher

24. 11. 2010. at 2:43

Morbidnost na novoj razini

8 komentara

Što se s “običnim”(“poštenim”, heteroseksualnim) čovjekom dešava nakon smrti? Neki vjeruju da ništa, dok će Vas mnogi pokušati uvjeriti da ćete gorjeti u Paklu za svaku, pa i najmanju greškicu (pri čemu zlostavljanje djece nije dovoljno velik grijeh ako ste obučeni u prikladnu, zaštitnu halju), neki će Vas pokušati uvjeriti da Vas čeka gomila djevica (a to su, po definiciji, žene potpuno neiskusne u seksu),…

No što kada umre neki grešnik epskih razmjera? Što ako umre, saklonimebože — peder?

Ovisi, naravno, gdje umre. U Senegalu, miroljubivoj zemlji pobožnih ljudi (94% muslimani, 5% kršćani (pretežno katolici),… izvor: CIA – The World Factbook) otprilike se zna što slijedi: uljudni sugrađani mrtvo će tijelo pristojno iskopati, malo po njemu pljuvati, vući ga po cesti i zatim istovariti na prikladno mjesto… npr. pred roditeljsku kuću.

Madieye Diallo’s body had only been in the ground for a few hours when the mob descended on the weedy cemetery with shovels. They yanked out the corpse, spit on its torso, dragged it away and dumped it in front of the home of his elderly parents.

Nema tu nekog skrivanja. Stvar se lijepo snimi, pusti se u opticaj, a sve u slavu i čast narodne kulture i ljubavi prema bližnjem… i, je l’ te, da se malo uplaši ostale grešne duše:

The scene of May 2, 2009 was filmed on a cell phone and the video sold at the market. It passed from phone to phone, sowing panic among gay men who say they now feel like hunted animals.

“I locked myself inside my room and didn’t come out for days,” says a 31-year-old gay friend of Diallo’s who is ill with HIV. “I’m afraid of what will happen to me after I die. Will my parents be able to bury me?”

Znam da je neke strah “onoga nakon smrti”, no ovo je premašilo i granice koje bih, kao zagriženi pesimist, očekivao od ljudi.

I, da ne bi bilo zabune, nije ovo gore izolirani slučaj. U posljednje dvije godine barem su četiri tijela homoseksualnih muškaraca “tretirana” na taj način, a aktiviste posebno brine da je to baš Senegal. Naime, iako je homoseksualnost zabranjena zakonom, Senegal je bio država relativno niske netrpeljivosti prema homoseksualnoj populaciji:

In the past two years, at least four men suspected of being gay have been exhumed by angry mobs in cemeteries in Senegal. The violence is especially shocking because Senegal, unlike other countries in the region, is considered a model of tolerance.

“It’s jarring to see this happen in Senegal,” says Ryan Thoreson, a fellow at the International Gay and Lesbian Human Rights Commission who has been researching the rise of homophobia here. “When something like this happens in an established democracy, it’s alarming.”

Even though homosexuality is illegal in Senegal, colonial documents indicate the country has long had a clandestine gay community. In many towns, they were tacitly accepted, says Cheikh Ibrahima Niang, a professor of social anthropology at Senegal’s largest university. In fact, the visibility of gays in Senegal may have helped to prompt the backlash against them.

Problemi su krenuli nakon što je lokalni tabloid objavio fotografije… gay vjenčanja! Strašno, znam… Ahmadinejad bi se zgrozio nad državom u kojoj uopće postoje homoseksualci!

The backlash dates back to at least February 2008, when a Senegalese tabloid published photographs of a clandestine gay wedding in a suburb of Dakar, the capital. The wedding was held inside a rented banquet hall and was attended by dozens of gay men, some of whom snapped pictures that included the gay couple exchanging rings and sharing slices of cake.

The day after the tabloid published the photographs, police began rounding up men suspected of being homosexual. Some were beaten in captivity and forced to turn over the names of other gay men, according to research by the International Gay and Lesbian Human Rights Commission.

Efikasna neka policija. Tko zna proganjaju li tako brzo i, štajaznam, zlostavljače djece, silovatelje žena ili barem korumpirane političare? Ne? Ne čudi me…

Susjedna Gambija je izbjeglice srdačno puknula nogom u onaj dio tijela od kojeg zazire i naša europeizirana premijerka:

Gays immediately went into hiding and those who could fled to neighboring countries, including Gambia to the south, according to the New York-based commission. Gambia’s erratic president declared that gays who had entered his country had 24 hours to leave or face decapitation. Many returned to Senegal, where they lived on the run, moving from safehouse to safehouse.

Religijski vođe uprli su sve snage kako bi riješili problem, parirajući Hitleru i njegovom “konačnom rješenju” židovskog “problema”:

In March 2008, Senegal hosted an international summit of Muslim nations, which prompted a nationwide crackdown on behaviors deemed un-Islamic, including homosexuality.

Naravno, nisu tu motivi samo duhovni. Hej, pa ne iskopa se leš u zamjenu za molitvu! Ne, ima tu itekako svjetovnih motiva. Jedna od svrha je slična našim neredima na nogometnim utakmicama i kobajagi “antikorupcijskim” progonima redom bivših dužnosnika (odvlačeći pažnju nacije od ustavnih promjena i donošenja kojekakvih “antikriznih” mjera za pojačavanje krize i siromaštva):

The crackdown also coincided with spiraling food prices. Niang says political and religious leaders saw an easy way to reach constituents through the inflammatory topic of homosexuality.

“They found a way to explain the difficulties people are facing as a deviation from religious life,” says Niang. “So if people are poor – it’s because there are prostitutes in the street. If they don’t have enough to eat, it’s because there are homosexuals.”

Imams began using Friday sermons to preach against homosexuality.

“During the time of the Prophet, anytime two men were found together, they were taken to the top of a mountain and thrown off,” says Massamba Diop, the imam of a mosque in Pikine and the head of Jamra, an Islamic lobby linked to a political party in Senegal’s parliament.

“If they didn’t die when they hit the ground, then rocks would be thrown on them until they were killed,” says Diop, whose mosque is so packed during Friday prayer that people bring their own carpets and line up outside on the asphalt.

Sermons like Diop’s were carried on the mosque’s loudspeakers as well as in Senegal’s more than 30 newspapers and magazines.

Govor mržnje? Ma neeeee… pa to je imam. Religija mira, ne?

Evo još dva slučaja:

Around this time, in May 2008, a middle-aged man called Serigne Mbaye fell ill and died in a suburb of Dakar.

His children tried to bury him in his village but were turned back from the cemetery because of widespread rumors that he was gay. His sons drove his body around trying to find a cemetery that would accept him. They were finally forced to bury him on the side of a road, using their own hands to dig a hole, according to media reports.

The grave was too shallow and the wind blew away the dirt. When the decomposing body was later discovered, Mbaye’s children were arrested and charged with improperly burying their father.

In the town of Kaolack three months later, residents exhumed the grave of another man believed to be gay. In November 2008, residents in Pikine removed a corpse from a mosque of another suspected homosexual and left it on the side of the road.

Uh, sumnjalo se da su bili homoseksualci! Dobro su djeca i prošla…

Afrika je poznati religiozni playground. AIDS je raširen (u Senegalu slučajno ne) u toj mjeri da neke zemlje imaju i dvoznamenkasti postotak zaraženih, dobrim dijelom zbog katoličkih laži protiv kondoma, a homoseksualne osobe su stigmatizirane i progonjene kao posljedica i islamskog i kršćanskog progona,… U čak 37 država je homoseksualnost zabarnjena zakonom! Zamislite da Vas netko zabrani zakonom jer imate plavu kosu ili madež na sred čela.

I još jednom da podsjetim: jedno je religija mira, a druga religija ljubavi.

Gade mi se svi skupa. Tko ima živaca i želuca, pročitajte cijeli članak ovdje.

Written by Charon l'Cypher

11. 5. 2010. at 3:48

Agora

9 komentara

Iako na ovom blogu nemamo običaj pisati recenzije o filmovima, naprosto moram podijeliti s vama moje mišljenje i doživljaje oko zadnjeg filma čileanskog redatelja Alejandra Amenabara.

Valja prvo napisati kako film (naravno) nisam gledala u Kroatistanu već u Italijistanu, a i ovdje treba naglasiti da je film izašao jedva jedvice jer niti jedan distributer mjesecima nije htio preuzeti “Agoru” (film je izašao u Španjolskoj u listopadu prošle godine). Na kraju je ipak našao distributera i put do kino sala.

(Unaprijed se ispričavam zbog spoilera)

Ukratko, film nas vraća u doba slave Aleksandrije krajem 4. stoljeća Naše ere i upoznaje nas sa okruženjem i životom Hipatije iz Aleksandrije, iznimno nadahnute i talentirane žene koja je podučavala matematiku, filozofiju i astronomiju. Bilo je to doba kada je kršćanstvo sve više puštalo korijene uz centre moći, doba sve veće netolerancije prema poganima, znanstvenicima, filozofima i ženama – sve te skupine utjelovljuje upravo Hipatia, koja će zbog svojih uvjerenja postati žrtvom kršćanske zatupljenosti.

“Agora” je grčka riječ koja je označavala “mjesto susretanja/vijećanja”, srce grada koje je ključalo životom i idejama. I upravo nam to Amenabar prikazuje – srce jedne civilizacije koje ključa idejama, mjesto gdje se ideje susreću, izmjenjuju i, na kraju, sukobljavaju. Potrebno je reći da je scenografija i oživljavanje epohe izvrsno, unatoč raskoši nimalo pompozno (nikako američko :wink:) i IMO vjerodostojno. Ne bih film nazvala povijesnim budući da ima nekih grešaka, no možemo reći da se radi o filmu zasnovanom na povijesnoj ličnosti Hipatije.

Radnja nije prezahtjevna – kršćani dolaze do sve veće moći i žele ekskluziv nad upravljanjem gradom (koje li novosti) te žele istjerati sve one koji im ne odgovaraju. Pogani filozofi se protive kršćanskoj okupaciji Serapeuma, no njihov je otpor uzaludan: kršćani okupiraju Serapeum i spaljuju biblioteku, riznicu znanja Staroga svijeta. Paralelno s ovim događajima, Hipatia razvije svoju teoriju o kretanju Zemlje, istovremeno podučavajući mlade filozofe i matematičare. Tu se susrećemo s likom Orestesa, Hipatijinog učenika koji bi volio biti za nju nešto više, i roba Davusa, koji također gaji duboke osjećaje prema svojoj gospodarici.

Eskalacija događaja u vremenu dovodi Davusa, koji je kršćanin, do slobode i pristupanju sekti parabolana, dok Orestes postaje prefekt. Hipatia i dalje podučava, no uskoro slijedi tragičan epilog – biskup Kiril nalaže kako je potrebno “vještici” začepiti usta budući da žene, po Evanđelju, “moraju biti u tišini”. Pokleknuvši pred zahtjevima vjere, Orestes nije u mogućnosti da spasi Hipatiju, no Davus, u krajnjem dokazu ljubavi i privrženosti prema svojoj gospodarici odbacuje slijepu vjeru i daje joj mir prije neizbježne smrti.

U biti, radnja filma pada u drugi plan ako uzmemo u obzir neke simbolične događaje:

Simboli ovog filma su tri lika: Hypatia, odnosno intelekt kao žrtva religije; Orestes, simbol sljubljivanja moći i religije te simbol moći kao žrtve religije; Davus, simbol apsolutne podložnosti i pokoravanja, najprije gospodarima pa vjeri, te na kraju ljubavi.

Simbol ovog filma je Hypatijina rečenica “Ti ne propitkuješ svoju vjeru, ne možeš to činiti. Ali ja moram.”

Simboli ovog filma su kipovi poganskih božanstva koje uništavaju napaljeni kršćanski fanatici, mrtva božanstva kao tragični svjedoci propasti jedne tolerantne civilizacije zbog najezde jednoumlja i nazadovanja.

Simbol ovog filma je biblioteka, Serapeum, apoteoza znanja Staroga svijeta u plamenu, ruševine civilizacije na kojima će kršćani pisati svoju verziju Povijesti idućih 1500 godina.

Simbol je Hypatijina nemoć pred razaranjem biblioteke, njena nemoć da spasi spise jer nema vremena, a ne može birati što je najvažnije, i na kraju njena nemoć u smrtnom hropcu kada joj kršćanin Davos čepi usta, onako kako je kršćanstvo činilo u idućih 1500 sa znanstvenicima i ženama.

I unatoč tome što Davos “ublažuje” njenu smrt (povijest veli da je raskomadana oštrim školjkama, a njeni ostaci spaljeni), ta smrt ostaje simbolom svih “ubijenih” i ubijenih žena u ime religije, simbolom ušutkanog i ubijenog znanja.

Naravno, film nije prošao neopaženo od strane dušebrižnika koji optužuju Amenabara da je snimio film koji potiče na mržnju kršćana 🙄

Ne bih se složila s time. Amenabar je samo snimio nastavak svih onih patetičnih i srcedrapajućih politically correct filmova o Isusu, o svecima, o mučenicima i o svim “herojima” kršćanstva – pokazao je drugu stranu medalje, ono stranu koju Crkva negira, ali ne može izbrisati. Amenabar je pokazao što se krije iza onog “bog te voli i milosrdan je”. Da, vidjeli smo kako.

Amenabar je jednostavno portretirao drugo lice religije – želju za dominacijom, netoleranciju, nazadnost i licemjerje. Vjerojatno mnogima ne odgovara prikazivanje religije ne samo kao nešto što odvaja ljude i stvara razdor već i prikazivanje religije kao instrumenta u funkciji političke moći. Nadalje, film ne slavi politeizam već razum. I sam Amenabar je to naglasio prilikom prezentacije ovog uratka na Festivalu u Cannesu:

“Ovo nije film usmjeren protiv jedne ili druge religije, već protiv svakog oblika ekscesa, fundamentalizma i jednoumlja.”

Po mojem skromnom mišljenju, vrijedi pogledati ovaj film, iako ne znam da li je kod nas uopće izašao i da li je dostupan u DVD verziji. Mislim da je ovaj film daleko pametniji i poticajniji (netko bi mogao reći opasniji) od demoniziranih i “kontroverznih” šrotova poput blesavog i razvikanog “Da Vincijevog koda”.

“The great unmentionable evil at the center of our culture is monotheism. From a barbaric Bronze Age text known as the Old Testament, three anti-human religions have evolved – Judaism, Christianity, and Islam. These are sky-god religions. They are, litereally, patriarchal – God is the Omnipotent Father – hence the loathing of women for 2,000 years in those countries afflicted by the sky-god and his earthly male delegates.”

Gore Vidal

Written by isisrosenkreuz

28. 4. 2010. at 11:21

%d blogeri kao ovaj: