Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘Miklenić

(M)alograđanski (P)odobna (O)plodnja

6 komentara

Neki problemi mogu biti složeni pa se moraju rješavati na složen način. Neki problemi mogu biti jednostavni pa se jednostavno i rješavaju. Međutim, neki problemi mogu biti relativno jednostavni, ali postaju strahovito komplicirani kada se u priču upletu različiti svjetonazori i ideologije. Riječ je o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji koji za razliku od mnogih drugih zakona učas raspali strastvene rasprave.

Prema definiciji, neplodnost ili sterilitet je bolest koju karakterizira nemogućnost zanošenja nakon godine dana bez kontracepcije uz redovite spolne odnose. (“Vaše zdravlje”)

Ova bolest ponekad se može izliječiti samo postupkom koji se kolokvijalno naziva “umjetna oplodnja” i tu neplodnost prestaje biti medicinski i postaje ideološki problem!

Prema najnovijem prijedlogu kojom ministar Ostojić pokušava promijeniti katolički obojen Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, žene koje nemaju partnere neće se moći podvrći ovom postupku i upravo je ta odredba uzrokom najnovijih trzavica u vladajućoj koalciji, ali i među raznim zainteresiranim grupama građana.

Već poznati stav Crkve sažeto i jasno iznio je Ivan Miklenić:

Crkva se protivi svakoj umjetnoj oplodnji jer smatra da je dar života plod suradnje Boga – stvoritelja i ljudske ljubavi. Dakle, svaki pokušaj koji inovira suvremena znanost, dokle god čini na takav način da mora birati između oplođenih jajnih stanica, koja će se uništiti i koja će preživjeti, Crkva nikada neće to odobriti.

Raskorak između ovog beskompromisnog stava katoličke crkve i stvarnosti krije se u činjenici da oplodnja može ponekad biti izvršena u suradnji Boga i alkohola, Boga i nepažnje ili neznanja, a ponekad i u suradnji Boga i silovatelja u čemu nema baš ni malo uzvišene ljubavi.

A ovaj Miklenićev stav o onim vidovima neplodnosti za koje nije potrebna MPO prilično je dvojben sa stajališta zdravog razuma:

Ako je moguće izliječiti se – fala Bogu.

Znači, ako upalu slijepog crijeva možemo izliječiti antibioticima, onda je fala Bogu. Ali ako istu moramo operirati, e onda više nije. Naravno, slijepo crijevo Bogu nije od primarnog interesa pa tu nema problema.
Ali zato Bog ima stroge kriterije u određivanju prihvatljivosti metode za liječenje neplodnosti. Iz Miklenićeve izjave može se zaključiti kako se u mnogobrojnim uspješnim slučajevima MPO Bog nadureno okrenuo na drugu stranu i više nije fala Bogu.

S druge strane ideološke barikade nalaze se borci protiv diskriminacije:

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić napominje kako je ovdje riječ o diskriminaciji po tri osnove: temeljem obiteljskog statusa, temeljem spola (jer pretpostavlja tradicionalnu ulogu žene gdje se pretpostavlja da je za roditeljstvo poželjno i potrebno da dijete ima oba roditelja), temeljem spolne orijentacije jer će onemogućavati istospolnim partnericama da imaju dijete.

Zakonsko određivanje obiteljskog statusa kojim bi se stekli uvjeti za imanje djeteta zaista je diskriminacija. Naime, kada se radi o “prirodnom” načinu oplodnje, smije ga obaviti svatko, bez obzira na bračni ili radni status, dob, zdravstveno ili imovinsko stanje ili bilo koji drugi faktor koji bi u budućnosti mogao postati socijalni problem. Čak i kada se radi o parovima koji ne zadovoljavaju zakonske uvjete o minimalnoj dobnoj granici, “rezultat” se ipak prihvaća jer se ne može napraviti “undo”.

Pronalaziti međutim diskriminaciju temeljem spolne orijentacije jer istospolne partnerice neće moći imati dijete izgleda mi besmisleno kao i Miklenićevi stavovi, osim ako u toj izjavi nije izostavljena pretpostavka neplodnosti obje partnerice (a to bi zaista bio veliki peh).

MPO je naime namijenjena neplodnim osobama. Ako je u istospolnoj ženskoj zajednici barem jedna plodna žena, hm, pa tko joj brani da zatrudni na staromodan način. Ima tu stanovitih prepreka koje mogu razumijeti kao i svatko tko bi morao izvršiti čin protivan njegovoj spolnoj orijentaciji, ali ni MPO nije odlazak na piknik.

Da pojasnim što mi je na umu: zašto bi zdrave osobe trebale imati pravo na nepotreban medicinski tretman pa čak i da je u pitanju onaj najjednostavniji postupak MPO (inseminacija)?! … koji nije besplatan.

Jasno da MPO nije medicinski zahvat poput drugih i ne može se tretirati kao popravak zuba. “Posljedica” uspješnog liječenja postat će osoba, jednog dana manje ili više uspješan član društva.

Kada je u pitanju “prirodan” način oplodnje, svaka žena ima ga pravo konzumirati. Ima ga pravo konzumirati neograničen broj puta čak i onda kada je očigledno da će roditelji biti nesposobni samostalno uzdržavati tu djecu pa će ona pasti na teret društva. O takvim slučajevima s divljenjem izvještavaju mediji, a političari u njima nalaze priliku za samopromociju.

Djetetu iz “prirodnog” čina oplodnje nitko pak ne može jamčiti da će sretno odrastati uz oba heteroseksualna roditelja. Na žalost, u mnogim slučajevima djeca koja su “ispravno” začeta odrastu s roditeljima nasilnicima ili samo s jednim roditeljem zbog razvoda ili smrti onoga drugoga ili ostanu siročad i završe u nekom domu …
Neka djeca imaju nesretno djetinjstvo u obitelji ili budu napuštena jer su plod neželjene trudnoće što kod MPO nikada nije slučaj. Ukratko, postoji toliko mnogo mogućnosti da od začeća do zrelosti nešto krene neplanirano i u velikom broju slučajeva status partnera postane sasvim drugačiji nego što je bio u trenutku začeća.

Nije li stoga suludo i malograđanski ženama koje imaju mogućnost začeti uz pomoć medicine uvjetovati da u trenutku začeća budu udane ili da imaju heteroseksualnu vezu? Što se time želi postići i što bi to trebalo jamčiti, osim privida tradicionalnog (katoličkog) morala?! Jesu li neplodne neudane žene ili žene bez partnera toliko drugačije da im se samo zbog načina na koji će doći do oplodnje uskraćuje mogućnost da svojevoljno budu samohrane majke kao što to može bilo koja plodna žena koja to poželi? I tko može tvrditi da se samohrana majka ne može predomisliti i jednoga se dana udati? I tko može tvrditi da će samohrana majka lošije odgojiti dijete nego da je u braku? A možda je najbitnije pitanje koliko bi uopće bilo takvih žena?

Ova namjera vlasti da MPO onemogući ženama bez partnera tumači se i kao ustupak Crkvi. Takvi ustupci su besmisleni jer je Crkva protiv svake MPO, a Miklenić kao službeno neslužbeni glas Kaptola ionako će koristiti svaku priliku da u Glasu koncila temeljito “opere” vladajuće. Stoga bi im bilo pametnije da se prestanu “igrati boga” uvjetujući koja žena smije postati sretna majka i razmisle kako bi se neki iznos … šta ja znam … evo lupit ću neki broj 😉 … npr. 245 milijuna kuna godišnje mogao pametno investirati u zdravstvo.

Written by Ajgor

28. 3. 2012. at 8:31

Potvrda kontinuiteta

leave a comment »

U današnjem “Jutarnjem listu” Davor Butković je već i naslovom svoje kolumne – «Zašto Kaptol vrijeđa svoje vjernike koji su glasali za Josipovića» jasno dao na znanje što misli o Miklenićevom uvodniku u najnovijem Glasu koncila.

Potpuno se slažem s Butkovićevim stavovima i nemam što dodati niti oduzeti, a kako se on izjašnjava kao vjernik, njegova kritika ima još veću težinu nego moja ateistička.

A što se tiče Miklenića, jedinim vrijednim u njegovoj kolumni u Glasu koncila smatram naslov – «Potvrda kontinuiteta».

Da, potvrda kontinuiteta vrijeđanja i omalovažavanja građana te pravnog i demokratskog ustroja Republike Hrvatske od strane Crkve.

Posebno je uvredljivo što takve «packe» dolaze od podanika jedine apsolutističke monarhije u Europi (Svete Stolice) koja nikada nije i neće imati veze s demokracijom.

Kaže Butković:

U postizbornom uvodniku Glasa Koncila njegov glavni urednik oduzima izborima stvarnu vrijednost, i to već prvom rečenicom, gdje konstatira kako je novi hrvatski predsjednik izabran voljom samo trećine hrvatskih birača, da bi kasnije nastavio razrađivati tezu kako su dr. Josipovića izabrali najrazličitiji znani i neznani centri moći.

Miklenić u tekstu nastavlja omalovažavati izborni rezultat naglašavajući kako je 50% glasača apstiniralo.

Pa kad se već bavimo brojevima, evo kako su izgledali prethodni predsjednički izbori:

1992. – 1.519.100 ili 56,73% glasovalo za Tuđmana
1995. – 1.337.990 ili 61,41% glasovalo za Tuđmana
2000. –1 433 372 ili 56,01% glasovalo za Mesića
2005. – 1.454.451 ili 65,93 % glasovalo za Mesića
2010. – 1.339.385 ili 60,26 % glasovalo za Josipovića

Može se uočiti kako u broju onih koji su glasovali za pobjednika nema velikih razlika. Najveća zabilježena pobjeda (ako gledamo broj ljudi koji su za njega glasovali) bila je ona Tuđmanova 1992. što s obzirom na tadašnje okolnosti ne treba posebno objašnjavati.

Za Josipovića je 2010. svoj glas dalo čak i više glasača nego za Tuđmana 1995!
Ne sjećam se da je tada Crkva govorila kako su Tuđmana izabrali tajni centri moći.

Ali puno interesantniji je ukupan broj birača:

3.575.032 (1992.), 4.061.479 (1995.), 4 251 109 (2000.), 4.403.933 (2005.), 4.495.528 (2010.).

Zanimljivo je to za državu koja ima ukupno 4.437.460 stanovnika (popis 2001.) i oko 900 000 osoba bez prava glasa – mlađih od 18 godina.
Ne treba zanemariti niti činjenicu da se radi o državi koja ima problema s natalitetom, a od 1992. nije zabilježen nikakav natalitetni bum, čak naprotiv, ljudi su ginuli u ratu do jeseni 1995. godine.

Iz kretanja ukupnog broja birača jasno je kako se radi o nesređenim biračkim popisima, a iz prakse znamo da je u pitanju bio izborni inženjering. Čiji izborni inženjering? Pa valjda tajnih centara moći koji su se sada tamo opekli, a mogli bi se opeći i na referendumu za pristupanje EU pa su sada odlučili srediti te popise.

Čini mi se kako je broj birača iz 1992. najrealniji (oko 3 500 000) – u tom slučaju i postotci bi bili drugačiji – izlaznost na izbore bila bi oko 63%, a za Josipovića bi bilo cca 37% od ukupnog broja stanovnika!

Druga Miklenićeva teza o zavjeri je u navodnom «nametanju» kandidata desnice (Vidoševića i Primorca) također od tajnih centara moći koji su razjedinili desno biračko tijelo.

Miklenić pri tome zaboravlja na jednog drugog Ivu, uzornog katolika što je i on sam za sebe volio misliti, za kojeg je Crkva također višekratno navijala, a koji je u najboljoj demokratskoj tradiciji vrlo faraonski imenovao predsjedničkog kandidata svoje stranke i time uništio i teoretske šanse za unutarstranačke izbore za predsjedničkog kandidata.
Ni tada Miklenić nije govorio o zavjeri!

I kao što sam već pretpostavio u svom prethodnom postu, razni crkveni uglednici se sada napadno ograđuju od davanja bilo kakve potpore nekome od kandidata u predizbornoj kampanji.

Miklenića i Glas koncila ne spominju – kao da je on nekakav privatnik koji u vrlo strogo uređenoj hijerarhiji uspijeva iznositi «neovisna» mišljenja?!

Zaboravljaju se i vrlo jasne upute iz predizborne kampanje:

Biskupi ističu da je za predsjedničku službu vrijedan onaj koji ljubi domovinu i sve njezine vrijednosti, koji promiče nacionalno jedinstvo i suživot svih građana te poštuje i štiti načela naravnog zakona – koji je također i kršćanski.

Ili npr. ova:

To je toliko šokiralo moćne kaptolske kuloare da su pritisnuli kardinala Bozanića da u roku odmah ugosti u svome domu njima miloga Milana Bandića (čitaj: s kojima godinama rade dobar biznis), što je ovaj protegnuo čak na dva sata čavrljanja o svemu i svačemu i tako na simboličan način objavio “urbi & orbi”, kleru i puku za koga da glasuju. Da su doista ta dva sata bila pravi okidač za erupciju crkvene podrške Bandiću, posvjedočio je već sljedeće jutro mons. Vladimir Stanković, bivši Bozanićev generalni vikar i Kuharićev ‘ministar vanjskih poslova’, na misi u katedrali poručivši vjernicima da glasaju isključivo za onoga koji vjeruje u Isusovo ime. Kasnije je išlo samo…

Sada je krenula akcija «uvlačenja» Josipoviću:

Šuljić:

Josipović i već svojim jasno izraženim stavom da će poštovati Ustav, kao i postignuti nivo odnosa, zatim svojim akademskim i kultiviranim nastupom, a povrh svega svojim pravnički jasnim i odmjerenim rječnikom, kao i, što nije manje važno, govorom tijela, pokazuje da će biti drukčiji i, usudio bih se reći, bolji predsjednik svih građana od ‘predsjednika građanina’. Njegove izjave nakon izbora govore da će biti otvoren za razgovor i suradnju – zaključuje bivši ravnatelj IKA-e.

Sasvim prigodno iskoristio je priliku pljucnuti na Mesića te opetovano pokazati osebujno shvaćanje prava.

Josipović i već svojim jasno izraženim stavom da će poštovati Ustav …

… da će poštovati Ustav … ?!

Gospodine Šuljiću, a na što se pozivao Mesić u ljetošnjoj «križarskoj aferi»? Na «Družbu Pere Kvržice»?!

Kao zaključak, ponovo dajem riječ gospodinu Butkoviću:

Naposljetku, zar glasovi više od milijun i tri stotine tisuća birača, mahom katolika, ne svjedoče da katolici ne žele slušati naputke Crkve kada je riječ o političkim odlukama?
Naravno da svjedoče.
Crkva se još jednom, po tko zna koji put u posljednjih desetak godina, našla u dubokom raskoraku sa stvarnim životom i sa stvarnim kriterijem o tome što je dobro, a što je loše u društvu.
Birači su to prepoznali na izborima, a Kaptol je reagirao panično i nerazumno, optužujući novog predsjednika Republike da je izabran voljom raznih centara moći, a ne voljom hrvatskih građana.

Za zabavniju dopunu ove teme preporučam ovaj tekst:
Bozanića smjenjuju zbog izbornog fijaska Kaptola?

Written by Ajgor

14. 1. 2010. at 13:48

%d bloggers like this: