Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘pobačaj

Uprisutnjenje sudačkog elementa u duhovnoj obnovi

6 komentara

Nije vijest kad pas ugrize čovjeka, već kad čovjek ugrize psa, staro je novinarsko pravilo. U tom smislu mogli bismo reći kako u Hrvatskoj više nije vijest kada se Crkva upliće u državne poslove već kada bi država na to reagirala sukladno Ustavu.

Stoga se članak poput onog da je karlovački gradonačelnik opet vodio djelatnike gradske uprave i ravnatelje karlovačkih škola na “duhovnu obnovu” više i ne čita kao vijest već kao informacija o nastavku tradicije. S obzirom da je to treća duhovna obnova, Karlovčani su već zacijelo osjetili rezultate obnove u povećanju učinkovitosti gradske uprave i poboljšanju kvalitete obrazovanja. 😉

Nije ništa neobično niti kada Ljilja Vokić (bivša ministrica prosvjete i sadašnja ravnateljica VII zagrebačke gimnazije) najavi predavanje na temu „Odgoj naše djece-roditelji, škola, crkva” Da bi farsa bila potpunija, tribinu organiziraju Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika i Hrvatsko katoličko liječničko društvo. Ovo potonje društvo u posljednje je vrijeme poznato po tome što će se moliti za supružnike kojima Bog nije podario radost roditeljstva.

Stoga je i sasvim “normalna” vijest poput ove:

Suci i odvjetnici navalili na duhovne vježbe: U postupcima ne vidimo čovjeka, nego spis. Zato idemo na vjerski seminar

Radi se o “duhovnim vježbama” namijenjenim pravnicima i sucima, a teme o kojima će se “duhovno obnavljati” su:

„TKO SAM, ODAKLE SAM I KAMO IDEM?“
„PRENATALNA EUTANAZIJA“
„PRAVO I PRAVEDNOST U BIBILIJI“
„SAVJEST – GLAS BOŽJI U ČOVJEKU. TEMELJI HAGIOTERAPIJE“
“SOCIJALNI KRIŽNI PUT”
„KRŠĆANIN – LAIK U POLITICI“
“RELIGIOZNO ISKUSTVO I SPOZNAJA TEMELJNIH VREDNOTA“
„STRES, KRIZA, PSIHOTRAUMA – DIJAGNOZA I TERAPIJA“
„NEPOVREDIVOST LJUDSKOG ŽIVOTA – PROBLEMATIKA UMJETNE OPLODNJE“
„IZAZOV SVJETONAZORA: NEW AGE I KRŠĆANSTVO”

Dvije teme osobito su zanimljive: “Prenatalna eutanazija” i “Nepovredivost ljudskog života – problematika umjetne oplodnje” i treba ih gledati u kontekstu nedavnih napada na ministra Ostojića koji je najavio promjene zakona o MPO. Crkva ima pravo zastupati svoje stavove, međutim čini mi se da je u ovom slučaju napravila iskorak u pokušaj nedopuštenog utjecanja na pravosudne djelatnike. Suci, naime, moraju suditi sukladno zakonima i Ustavu (čl. 2 Kodeksa sudačke eitke) i postupati i odlučivati samo u skladu sa savjesnim tumačenjem i primjenom propisa. Nikakvi osobni svjetonazori ne smiju utjecati na donošenje odluka, nikakvo “Pravo i pravednost u Bibliji” ne smiju utjecati na njihove odluke i nikakva “Religiozna iskustva i spoznaje temeljnih vrednota” ne smiju ući u sudnicu.

Svaku put kada se političari ili novinari drznu komentirati sudačke postupke ili odluke, promptno se oglašava predsjednik Udruge hrvatskih sudaca i osuđuje vršenje pritiska na pravosuđe. Hoće li u ovom slučaju UHS prepoznati perfidan pokušaj nametanja svjetonazora koji je suprotan vrijedećim zakonima Republike Hrvatske i utjecanja na suce?!

Već spomenuti Kodeks sudačke etike u čl. 5 kaže

Sudac mora obnašati svoju dužnost nepristrano i bez predrasuda ili naklonosti u odnosu na rasu, boju kože, vjeru, nacionalnu pripadnost, životnu dob, bračni status, spolnu orijentaciju, socijalni i imovinski položaj, političku opredijeljenost i svaku drugu različitost.
Sudac je dužan suzdržati se od davanja izjava ili komentara kojima bi se u postupku mogla narušiti pravičnost suđenja i stvoriti dojam pristranosti.

Ne želim osporavati ničije pravo na religioznost, pa tako niti sucima, međutim, nije li sudjelovanje na javnom skupu s ovako tendencioznim temama stvaranje dojma pristranosti?
Koliko mi je poznato, suci izbjegavaju nazočnost na političkim skupovima i aktivno članstvo u političkim strankama upravo zato da ne stvaraju dojam pristranosti.

Prema čl. 14

Svatko ima pravo ukazati na ponašanje suca suprotno odredbama ovog Kodeksa

pa sam si i ja kao sitnozuban vulgaris eto dopustio slobodu postaviti pitanje hoće li se nazočnost sudaca na ovakvoj duhovnoj obnovi smatrati kršenjem Kodeksa?

Oglasi

Written by Ajgor

29. 2. 2012. at 11:54

What if there is no choice?

2 komentara

Nisu rijetki pro-life i pro-choice sukobi mišljenja. Pojednostavljeno, ovi prvi ženu vide kao inkubator čiji život je manje važan od života fetusa, čak i u ekstremnim situacijama (npr. trudnoća nakon silovanja ili trudnoća koja je rizik za majku). Drugi smatraju da žena ima pravo odabrati želi li zadržati dijete ili ne. Nekako se u tom izboru podrazumijeva da žene koje se odluče na pobačaj to mogu obaviti u sigurnim uvjetima – u najmanju ruku, da postupak izvede osoba koja ga zna obaviti.

Tekst o ženi kojoj je pobačaj spasio život, u mom slobodnom prijevodu, donosi stvarno zastrašujuću situaciju – nije bilo niti jednog liječnika na cijeloj smjeni u hitnoj službi koji bi znao (ili htio) napraviti pobačaj i žena je zamalo umrla od gubitka krvi. Prigovor savjesti je jedna stvar, no što je s prigovorom razuma?!

Priča ide ovako:

Majka sam i svoje sinove volim više od ičega. I upravo zbog toga što ih volim imala sam pobačaj u dvadesetom tjednu trudnoće. To mi je bila peta, i kao što će se pokazati, zadnja trudnoća (prethodno sam imala dva spontana pobačaja). Problemi su postojali od početka; nije bilo nikakvih uobičajenih simptoma tako da sam, kad sam saznala, bila već deset tjedana trudna. Menstruacije mi nisu izostale, zapravo, otišla sam ginekologu zbog dobivanja na težini u vrijeme ciklusa. Kad smo saznali, suprug i ja smo razmatrali i pobačaj, no na kraju smo odlučili pokušati. Liječnica je rekla da je trudnoća vrlo visokorizična i da nije sigurna u dobar ishod. Prema njenim uputama, mirovala sam jer sam htjela da dijete ima najbolje moguće šanse. Međutim, i dalje bih povremeno krvarila i znala sam da je vrlo vjerojatno da neću trudnoću iznijeti do kraja.

Krvarenje je počelo dok sam odmarala jedno popodne, a moje malo dijete spavalo u svojoj sobi. Probudila sam se i vidjela veću količinu krvi. Tada to nisam znala, no radilo se o puknuću posteljice, što mi je liječnica navela kao mogućnost. Suprug je bio na poslu, tako da sam se za dijete i sebe morala sama pobrinuti. Uspjela sam doći do telefona i dogovoriti što s oboje moje djece prije nego sam otišla u bolnicu u Chicagu.

Svi su znali da je trudnoća neizvediva, da ne može biti izvediva s obzirom na količinu krvi koju sam gubila, ali je svejedno trebalo proći nekoliko sati da bi itko u bolnici išta napravio. Dežurni liječnik nije radio pobačaje. Uopće. Ikada. U stvari, nitko od ekipe koja je tu noć bila dežurna ih nije radio. U međuvremenu, skupila se grupa bezosjećajnih studenata medicine da bi me proučavala – jedan mi je čak pokazao ultrazvuk našeg umirućeg djeteta i pitao da li je trudnoća bila planirana. Nekoliko njih me htjelo pregledati dok sam ležala u bolovima i krvarila. Nitko mi nije dao ništa protiv bolova, čak nitko nije poštivao moju molbu da se zatvore vrata, iako da sam bila na odjelu za porođaje i mogla čuti druge žene kako rađaju zdravu djecu dok je dijete koje sam pokušavala spasiti umiralo u meni.

Vrlo ljubazna medicinska sestra riskirala je otkaz i nazvala liječnicu iz Klinike za reproduktivno zdravlje, koja nije bila dežurna, da mi dođe spasiti život. Na sreću, liječnica je bila kod kuće i došla je relativno brzo. Kad je stigla, bila sam u prilično lošem stanju. Zbog gubitka krvi bila sam jedva prisebna, no svejedno, premjestila me je na drugi odjel i dala mi sredstvo protiv bolova, što nitko nije učinio za vrijeme svih sati koje sam vrišteći provela u bolnici. Nakon što je pogledala laboratorijske nalaze, rekla je da ću trebati dvije doze krvi prije nego se postupak može provesti. Njena ekipa (grupa prekrasnih studenata koji bi svi trebali otvoriti vlastite klinike) naizmjence su provjeravali kako je meni i mom suprugu. Svi su me uvjeravali da će uskoro sve biti gotovo i da će mi biti bolje. Suprug je morao potpisati dopuštenje za operaciju (s obzirom da ja očito nisam bila sposobna donositi ikakve odluke) i odvezli su me, zajedno s još jednom dozom krvi koju će upotrijebiti za vrijeme postupka.

Kasnije sam saznala da je, kad su me odvezli na operaciju, liječnica mom suprugu obećala da će učiniti sve što može kako bi me spasila, ali da postoji ozbiljna mogućnost da u tome neće uspjeti. Liječnik koji nije radio pobačaje trebao je odmah kontaktirati nju (ili nekog drugog da napravi pobačaj). On to nije napravio. Nisu ni njegovi studenti. Navodno, došlo je do greške u komunikaciji; oni su mislili da je liječnica obavještena. Ja u to iskreno sumnjam. Ne znam da li je liječnik imao religijskih prigovora ili ne, ono što znam je da je, kad mu je dovezena pacijentica koja je krvarila on odbio napraviti jedinu stvar koja je mogla zaustaviti krvarenje. Jer on ne radi pobačaje. Ikad.

Moje dvoje djece zamalo je izgubilo majku jer je netko odlučio da je moj život manje vrijedan od fetusa koji ionako ne bi preživio. Suprug im je rekao sve ono što je rekla naš liječnica, a i liječnik u hitnoj službi nas je upozorio što će se morati napraviti. No, ništa od toga nije bilo važno kad je sa suprotne strane bio stav da pobačaj nikom ne treba. Ne bi trebalo biti potrebno znati zašto žena želi pobaciti da bi joj se vjerovalo da je to najbolja odluka za nju. Ne žalim zbog svog pobačaja, ali također ne bih nikad iskoristila svoj slučaj i tvrdila da je jedina situacija u kojoj je opravdano da žena pobaci ona gdje joj je ugrožen život. Kad je moja obitelj saznala da sam napravila pobačaj, nazvao me rođak koji je imao potrebu reći mi da sam u krivu što sam se uplitala u Božji plan. U tom trenu mi je bilo savršeno jasno kakvi to ljudi sude o pravu žena na izbor.

Kad se u razgovorima počnu povlačiti argumenti ekstremnih situacija, to je obično znak da je rasprava pri kraju jer su iscrpljeni svi “normalni” argumenti pa sad preostaje samo eventualno šokirati sugovornika i time ga pokušati natjerati da vidi i drugu stranu priče. Pro-life zagovaratelji će možda pričati o tome da netko koristi pobačaj kao metodu kontracepcije, za što svatko iole razuman mora reći da je loše. Pro-choice zagovaratelji bi mogli iskoristiti gornju priču o ženi koja je majka dvoje djece i supruga i kojoj je pobačaj spasio život, što bi opet svatko razuman trebao prihvatiti kao dobru stvar.

Mislim da je potrebno s vremena na vrijeme podsjetiti na ekstremne situacije s pro-choice strane, koju i ja zastupam. Jer nažalost, izgleda da jedino dok se o takvim događajima priča, ljudi reagiraju.

Written by sylvermyst

29. 5. 2011. at 3:39

Postano u Komentari, Zdravlje, Ženska prava

Tagged with

CSI Ksaver

2 komentara

Vojnici su u nedjelju, 3. listopada hodočastili u Mariju Bistricu. Kako je to i uobičajeno, obratio im se vojni ordinarij Juraj Jezerinac. Dotični je već poznat po svojim rigidnim stavovima u kojima se očituje značajan odmak od stvarnosti, pravnog poretka države u kojoj živi (borba protiv sekularizma kao ustavne kategorije), a ponekad pokaže i odmak od zdravog razuma.

Ovoga puta Jezerinac se poput iskusnog forenzičara obrušio na eutanaziju i pobačaj bez dvojbe ih prepoznajući kao ubojstvo. To i nije ništa novo, ali zanimljivo je primijetiti kome je to govorio. Vojnicima! Kao da je drvosječama išao tumačiti kako se u šumi ne smiju gaziti visibabe.

Ovo nije tekst o vojnicima niti protiv vojnika. Pacifističke iluzije napustio sam silom prilika 1991. godine i od tada neke stvari smatram realnošću i nužnim zlom. Ovo je (opet!) tekst o nedosljednosti i licemjerju Crkve. Riječ je (opet!) i o vrlo fleksibilnom odnosu Crkve prema pravnom sustavu o čemu, začudo, političari nemaju što reći ni prigovoriti.

Vratimo se, dakle, onome o čemu je govorio* Jezerinac:
(*radi se o državama u kojima je to legalizirano)

1. POBAČAJ:
De iure: NIJE ubojstvo
Za Crkvu: JE ubojstvo

2. EUTANAZIJA
De iure: NIJE ubojstvo
Za Crkvu: JE ubojstvo

3. RAT (oduzimanje života u ratnom djelovanju)
De iure: NIJE ubojstvo
Za Crkvu: NIJE ubojstvo

Nije ubojstvo! ?!

Podsjetit ću ovdje i na neke “tehničke” pojedinosti: u prvome slučaju radi se o nečemu što još nema obilježja čovjeka (prije svega svijest). U drugome slučaju radi se o bolesnicima u terminalnoj fazi bolesti pa se samo želi skratiti patnja i obavlja se na zahtjev bolesnika. U trećem slučaju riječ je o mladim, zdravim i jakim osobama što je uvjet da bi se postalo kvalitetno topovsko meso. Ponekad se javljaju i “kolateralne žrtve” što je eufemizam za “masakr civila”, a obuhvaća sve uzraste, uključujući i trudnice i bolesnike.

No da se ne bih neopravdano nabacivao blatom, treba priznati da se Crkva protivi i ratu kao pojavi koja destruktivno djeluje na ljudski život. Međutim, ne čini to s toliko entuzijazma kao kada osuđuje pobačaj i eutanaziju.

Kada osuđuju rat, uvijek ćemo od svećenstva čuti samo načelnu osudu i zalaganje za mirno rješavanje sukoba. Nikada neće biti toliko eksplicitni i na nečiju savjest natovariti grijeh ubojstva kao što to bez ikakve moralne dvojbe čine kada su u pitanju nevoljnice koje je neka teška muka natjerala na pobačaj.

Nedostatak žara osuđivanja može se naći u tradiciji jer Crkva se nikada nije skanjivala kada je trebalo potaknuti ili podržati neki ratni pohod koji joj je posredno ili neposredno bio u interesu.

Crkva se prilagodila realnosti kada se radi o vojsci i ratovima, međutim i dalje se čvrst drži svojih stavova kada su u pitanju pobačaji. U žaru svoga autističkog trabunjanja ne želi vidjeti činjenice koje vrlo jasno govore da su znanje i prevencija vrijedniji i humaniji od prohibicionizma i stigmatiziranja.

Opiranje eutanaziji vidim pak kao obožavanje mučeništva koje je Crkvi u defaultu … ali poželjno je kada se događa drugima.

Written by Ajgor

6. 10. 2010. at 9:20

Doprinos Crkve javnome zdravstvu

leave a comment »

Na stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo objavljeno je izvješće o broju abortusa u Republici Hrvatskoj za 2009. godinu.

Zanimljiv članak na tu temu pojavio se u Večernjem listu pod naslovom “Imamo li najmanje pobačaja u Europi zbog mnogo ilegalnih?”

Statistika pokazuje kako broj pobačaja u Hrvatskoj pada. O razlozima smanjivanja broja pobačaja svoje su mišljenje u članku dali neki ginekolozi i ministar zdravstva.
Na prvome se mjestu ističe edukacija i kontracepcija.

Čak je i ministar Milinović koji je blagoizvolio sa saborske govornice puku obznaniti svoje katoličke svjetonazore rekao:

Na manje prekida trudnoće utjecala je edukacija, kontracepcija, a mislim da je tu i pozitivna uloga ginekologa kod kojih žene nadziru trudnoću.

Međutim, nitko od njih ne isključuje i ilegalne pobačaje kao mogući razlog pada ukupnog broja registriranih pobačaja.

Istina, dr. Haller kaže:

– U našem području nema skrivenih podataka, nema ilegalnih pobačaja!

No ta tvrdnja opravdava velik broj registriranih pobačaja u njegovoj bolnici i zapravo implicira njegovu sumnju kako se drugdje radi i u ilegali.

Jedino je dr. Duje Marasović, ravnatelj KBC Split izbjegao konkretan odgovor i naveo važnost religije, a pri tome je “ispalio” i ovo:

… ali uvjeren sam da smo i kroz naše novo, velebno rodilište stvorili pozitivno ozračje prema rađanju.

(Da, da, žena mi je rekla da joj je u rađaonici bilo najvažnije promotriti zidne pločice kojima se oduševila … zato smo se i odlučili na drugo dijete :-D)

Možemo, dakle, zaključiti kako se reprezenti “stručne javnosti” (uključujući i onog najvišeg među njima koji bi trebao biti i najbolje informiran) slažu da se u Hrvatskoj obavljaju ilegalni pobačaji i tek se efemerno osvrću na činjenicu kako je to teško kontrolirati.

Međutim, izbjegavaju jedno očigledno i logično pitanje:

Zašto netko želi ilegalno obaviti pobačaj u državi u kojoj se to može bez ikakvih problema napraviti legalno?

U nekim sličnim situacijama odgovor je jasan. Npr. iako ih ima na svakom kiosku, ljudi će ilegalno kupovati cigarete od švercera jer su jeftnije.

Međutim, kada se netko odluči za ilegalan pobačaj (koji je ujedno i rizičniji), mora imati veoma jak motiv. Na crnim tržištima snaga motiva ugrađuje se u konačnu cijenu, pa vjerujem kako razlozi nisu financijske prirode.

Kao logičan i vjerojatan nameće mi se ovaj zaključak:

Od trenutka ulaska u javni život, tamo u devedesetima, RKC je započela svoj križarski pohod protiv pobačaja. Pri tome nije povela racionalnu i argumentiranu raspravu, već je, kako to i priliči tumačima vječnih istina, pokrenula žestoku kampanju stigmatizacije žena koje se odluče za pobačaj, liječnika koji ih počine i muževa koji ih odobre.
Stvari su kristalno jasne: svi su oni ubojice ili pomagači u ubojstvu!

Istovremeno je jednako žestoko stigmatizirala i kontracepciju koju su i ugledni ginekolozi prepoznali kao preventivu (za takav zaključak ne treba velika pamet niti završen medicinski fakultet, ali volim se pozivati na autoritete 😉 )

U uvjetima žestoke kampanje koja se uvukla čak i u školski vjeronauk, dobili smo velik broj ginekologa koji je osjetio iznenadan prigovor savjesti pa ne želi obavljati pobačaje.

Takve ginekologe svrstao bih u tri skupine: one koji su praktični vjernici pa je prigovor savjesti iskren, oni koji su ga “osjetili” zbog oportunizma i oni koji ga imaju u prijepodnevnoj smjeni u bolnici, ali im naglo popusti popodne u privatnoj ordinaciji.

Na ovo treće upozoravala je Ženska mreža još 2006. godine navodeći kako čak 70% ginekologa odbija raditi abortuse, ali …

On (dr. Kuvačić, op.a.) i ostali liječnici s kojima smo razgovarali prigovor savjesti poštuju ako je to istinski stav liječnika.
Ali, kakav je to prigovor savjesti koji vrijedi samo prijepodne, a poslijepodne se, kada liječnik radi privatno, ta savjest izgubi pita se Kuvačić i navodi da se ne samo mimo svake savjesti nego i protuzakonito u privatnim ginekološkim ordinacijama obavljaju prekidi trudnoće. Za ženu je to diskretnije, nema nikakva administriranja. Sve je u redu i svi o tome šute, kaže Kuvačić, dok se nešto ne dogodi, dok ne nastupe komplikacije koje nije moguće riješiti u privatnoj ambulanti.

Dr. Kuvačić ističe diskreciju kao jedan od motiva za odlazak na ilegalni pobačaj. Ali čemu diskrecija? Zato jer će okolina i mjesni župnik ženu smatrati ubojicom, a prijeti joj i izopćenje iz Crkve!

Tko i malo poznaje ruralne ili manje sredine, zna kako ljudi mogu biti okrutni prema onima koji na neki način iskoče iz kolotečine.
Takva okrutnost često se očituje i prema ženama koje rode izvan braka – i one i izvanbračno dijete bivaju obilježeni za cijeli život pa im je najpametnije promijeniti sredinu, ali u praksi to često biva neizvedivo.

Ilegalni abortus tada preostaje kao jedino rješenje.

U prethodnim godinama srećom nije bilo žrtava ilegalnih pobačaja jer ipak ih obavljaju stručnjaci … nemoralni, ali ipak stručnjaci.

Pravi problem nastao bi kada bi došlo do zakonske zabrane pobačaja. Tada bi se širom otvorila vrata najcrnjem tržištu kada bi i malo vještiji autolimari otvarali ordinacije … i to je sve već poznato iz država koje su tome pribjegle.

Za sada su nam “moralni autoriteti” tek odškrinuli vrata “sivoj medicini” i izložili riziku jedan dio žena, ali što je to u odnosu na bezgraničnu ljubav prema embriju!

————————————————–

O tome kako se Crkva u Hrvata bori protiv abortusa (i kontracepcije) nedavno je pisao Gordon Freeman na svome blogu Car je gol:
Borba katoličke crkve protiv kontracepcije i pobačaja u Hrvatskoj

Written by Ajgor

1. 9. 2010. at 11:15

Hrvatska danas

5 komentara

Moram iskreno priznati, drage čitateljice i dragi čitatelji, da sam jako zbunjena.

Nerijetko nas mediji obasipaju svakakvim, često kotradiktornim informacijama, no neke znaju biti radikalna suprotnost.

Naime, iako se na zadnjem popisu stanovništva u Hrvatskoj od 4.437.460 anketiranih njih čak 3.897.332 izjasnilo kako pripada rimokatoličkoj vjeri, kardinal Josip Bozanić je izjavio kako su katolici u Lijepoj našoj – diskriminirani!

Bozanić nas upozorava na  činjenicu da, osim progonstva u drugim zemljama svijeta, katolici bivaju proganjani i šikanirani i u Hrvatskoj, državi koja se ponosno busa u prsa da je predziđe kršćanstva. Veli on da su katolici u RH žrtve prijezira, diskriminacije, netolerancije, omalovažavanja i podcijenjivanja (trnovit je put do svete uloge mučenika :mrgreen:).

Po Bozaniću:

“Demokracija sve više poistovjećuje s relativizmom, pa se kršćanima oduzima njihova karakteristika: da budu zajednica društveno identificirana tj. negira im se dimenzija prisutnosti u društvu.”

Hm. Da.

S druge pak strane, isti medij isti dan prenosi vijest o neugodnosti koju su proživjeli parovi koji su odlučili na građanski oblik sklapanja braka. Naime, u gradskoj vijećnici ih je, uz sliku Voljenog Vođe Franje Tuđmana, dočekalo i raspelo. Što je najgore, to je otkriveno tek nakon obreda.

“Kad sam razvila fotografije i vidjela da mi iznad kćerine glave stoji glava dr. Franje Tuđmana, poludjela sam. Tražila sam od fotografa da sve slike na kojima se on vidi, kako se ono kaže, ‘fotošopira’, inače ne znam što bi bilo. Propao bi mi pir.”

U Trogiru su se mladenci požalili na raspelo koje ih je dočekalo prilikom građanskog obreda sklapanja braka, te je isto uklonjeno.

Nekima smeta križ, a nekima slika dr. Franje Tuđmana, i tih pritužbi ima sve više.

No, budući da ni križ ni Franjo nisu državni simbol, pitanje je zašto takva ikonografija krasi gradsku vijećnicu.

A pitam se i kako su to katolici diskriminirani ako se njihovi simboli nalaze i tamo gdje ne bi trebali – po gradskim vijećnicama, školama, bolnicama…u državi koja je, sudeći po Ustavu, sekularna.

Dokaz da se katolički svjetonazor upliće u svaki segment društva jest i reakcija Hrvatskog katoličkog liječničkog društva na skoru dostupnost na hrvatskom tržištu t.zv. “pilule za dan poslije”:

“Riječ je o abortivnom sredstvu, a nazvati ga kontraceptivom obmana je javnosti, jer se za pilulom poseže upravo uz pretpostavku da je oplodnja već nastala.”

Upravo to – pretpostavka. Stoga, “pilula za dan poslije” i je i nije abortivno sredstvo. Što u krajnjoj liniji katolike ne bi trebalo zanimati budući da oni, iz moralnih razloga, niti prakticiraju pobačaj niti koriste kontracepciju. Ili je meni nešto promaknulo 😉 Zanimljivo je da se bune protiv proizvoda kojeg ne koriste 😉

Nadalje, zanimljivo je i to moraliziranje protiv pobačaja od strane liječnika koji, da bi došli do te titule, su tokom studija i stažiranja vjerojatno obavili takav zahvat, naročito ako je riječ o ginekolozima. Zanimljivo je vdidjeti kako takve individue, koje bi trebale pomagati ljudima, odjednom otkrivaju  “savjest” i “moral”.

Eto, ovo je slika i prilika naše zemlje – s jedne strane cvile da ih se proganja, s druge nameću svoje stavove svima.

Progon…Kako da ne.

Koliko mi je poznato, u pulskoj Areni se odvijao filmski festival, a ne neka druga vrsta zabave :mrgreen:

IZVORI: t-portal, net.hr, net.hr

Written by isisrosenkreuz

28. 7. 2010. at 12:11

Brojevi (ni)su važni (?)

7 komentara

U tekstu “Budućnost – Srednji vijek” Isisrosenkreuz dala je svoje viđenje razultata o istraživanju religioznosti u Hrvatskoj. Kako se radi o vrlo zanimljivoj temi, a želeći izbjeći preopširan komentar, odlučio sam napisati vlastiti osvrt.

Prvo, ono što mi je pobudilo zanimanje bio je medijski prikaz ovoga istraživanja u dvije najutjecajnije dnevne tiskovine: Večernjem i Jutarnjem listu.

Večernji list objavio je tekst o rezultatima ovoga istraživanja 12. srpnja pod naslovom “Sve manje Hrvata osjeća se katolicima”. Jutarnji je 20. srpnja objavio tekst pod naslovom “U Hrvatskoj manje katolika, ali su konzervativniji: njih 50% protivi se pobačaju”.
Naslovi su samo naizgled slični, međutim dok onaj Večernjakov sugerira slabljenje vjere, Jutarnji sugerira snaženje vjere usprkos činjenici da se broj vjernika smanjuje.

Obje tiskovine dale su i grafički prikaz rezultata, ali niti jedna nije dala cjeloviti prikaz istraživanja.
Prikazi rezultata u Večernjem i Jutarnjem imaju vrlo malo zajedničkih dodirnih točaka.
Stekao sam dojam kako je Večernji birao one rezultate koji idu na štetu Crkve dok je Jutarnji postupio obratno.

Toliko o objektivnosti medija. 😉

Zanimljivim smatram odabir pitanja u vezi s ponašanjem građana u svakodnevnom životu što je prikazano u Jutarnjem.
Poznato je kako se religije vole predstavljati kao izvorište morala, no isto je tako poznato kako je to netočno. Pitanja o mitu, švercanju u tramvaju,drogiranju, nevjeri, laganju … trebala bi valjda sugerirati kako su to ekskluzivno religijske, a ne univerzalne vrijednosti koje omogućavaju bolje funkcioniranje društva.

Ako već i postoji nešto što je religijska (katolička) moralna ekskluziva, onda su to stavovi o eutanaziji, predbračnom seksu … i naravno, o pobačaju.

S obzirom na značaj koji mu pridaje kler, vjerujem kako neću pogriješiti ako pitanje pobačaja nazovem svojesvrsnim “lakmus papirom” za prepoznavanje “pravog” katolika. U tom su slučaju rezultati istraživanja katastrofalno razočaravajući i nikako ne zavrijeđuju biti istaknuti u naslovu članka sugerirajući sve veću konzervativnost Hrvata. Čak i uz predočene nove rezultate o 80% katolika, 53% koji odobravaju pobačaj kod neudanih i 50% kod udanih žena u očiglednom su nesrazmjeru.
Pri tome treba istaknuti kako pitanje o pobačaju kod udanih žena (“kad bračni par ne želi imati djece”) sugerira ovo kao metodu planiranja obitelji. Kad bi takvo pitanje postavili u bilo kojem feminističko-ateitističkom društvu, mogao bih se kladiti da bi odgovor bio 100% neodobravanje pobačaja u funkciji planiranja obitelji. Radi se, naime, o uobičajenom kršćanskom raskoraku između dogme i realnosti: zabranjivat ćemo kontracepciju, a pobačaj ćemo osuđivati kao ubojstvo, iako neprimjena prvoga često dovodi do drugoga.

Na temelju uobičajenog stajališta klera, pravo pitanje o pobačaju bilo bi: “Jeste li za zakonsku zabranu pobačja?” no o tome imamo jedno novije istraživanje provedeno krajem 2009. godine.

Na ovo pitanje odgovorilo je “u potpunosti se slažem” tek 19,2% ispitanika, a “uglavnom se slažem” svega 33,5% ispitanika.
U tome su istraživanju vrlo jasno formulirana i druga pitanja koja se mogu smatrati katoličkom ekskluzivom i koja zorno priakazuju ogroman raskorak u broju onih koji se samo izjašnjavaju i onih koji se i pridržavaju – o tome sam pisao ovdje.

U interpretaciji rezultata, zanimljivo je kako Gordan Črpić koristi pojam “sekularizacija”. Sekularizacija označava razdvojenost Crkve od države, ili kako je to netko jako davno rekao: “caru carevo, bogu božje.”
Spominjući tako europske primjere, Črpić kaže kako je u Češkoj došlo do sekularizacije društva, a u Slovačkoj nije. Pogrešno: u Češkoj je došlo do ateizacije društva (ima tek 30% osoba koje se izjašnjavaju kao vjernici). Ako se ne varam, u Europi jedino Malta nije formalno sekularna država. Teoretski, ateizacija i sekularizacija ne moraju biti u izravnoj vezi.

Ustav može definirati državu kao sekularnu iako se većina stanovnika izjašnjava vjernicima – takav je slučaj npr. u Hrvatskoj. U praksi ova odvojenost funkcionira malo teže – Hrvatska je opet dobar primjer pa je tako moguće i to da potpredsjednik parlamenta, k tome još i iskusni pravnik, kršenje ove ustavne odredbe opravdava tradicijom. Radi se, naravno, o licemjerju i strahu političara od gubljenja glasova na izborima. No da funkcionirajuća sekularizacija u većinski vjerničkim državama nije samo teorija dokazuje primjer Turske.

Sekularizacija država je civilizacijska tekovina koja ne ide u prilog religijskim zajednicama pa je jasno da joj one pružaju žestok otpor ne ustručavajući se pri tome niti kršiti ustav.

I na kraju, evo me i kod naslova: zašto nam je toliko važno koliko ima vjernika u Hrvatskoj?

Za bolje razumijevanje, evo jedne hipotetske situacije: nakon popravka automobila, dobijete račun na popriličan iznos uz objašnjenje kako je on izračunat na temelju utrošenog vremena i dijelova. Bi li vam to bilo dovoljno ili biste tražili specifikaciju?

Upravo u takvoj situaciji našla se RKC – ispostavila je račun, a nije dala specifikaciju:

Članak 6. Ugovora o između Svete Stolice i RH o gospodarskim pitanjima kaže:

6. Mjerodavne vlasti Katoličke Crkve i Republike Hrvatske pri određivanju spomenutoga novčanog iznosa imali su na umu postotak građana Republike Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima.

Taj famozni “postotak građana Republike Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima” izvučen je najverojatnije iz popisa stanovništva, a na temelju njega RKC prigrabila je financijska i druga prava koja daleko nadmašuju ono što je prikazano samo kao izravna uplata iz državnog proračuna – objašnjenje se može pročitati ovdje.

Iz toga je razloga sasvim logično očekivati da RKC održava famu o ogromnoj većini katolika pa tako ne iznenađuje niti Črpićevo objašnjenje kako pad od 6% vjernika ne predstavlja ništa zabrinjavajuće i izvlači vrlo nategnute podatke o jačanju vjere kod mladih.

S druge strane, ateisti i ireligiozne osobe trude se dokazati kako je nepravedno na temelju napuhanih i nedokazanih podataka nekome davati ogromna financijska sredstva i privilegije dok je istovremeno u propast otišla “zemlja znanja”, nestali su besplati udžbenici i učenički prijevoz, a studenti se pri upisu obvezuju da će sami platiti studij ako to država ne bude u mogućnosti.

Kako bi se spriječilo daljnje prolijevanje žuči o ovoj temi, najbolje rješenje je utvrditi istinu. Kako? E pa može se i to. Jedna od najpouzdanijih metoda je uvođenje tzv. crkvenog poreza što za RKC ne bi bio velik gubitak … hm, kada bi statistike bile istinite…

Written by Ajgor

23. 7. 2010. at 19:33

Budućnost – Srednji vijek

9 komentara

Često čujemo naše dušobrižnike kako se za svoje neumjesne intervencije u javni život opravdavaju velikim brojem katolika u ovoj zemlji – oni govore u njihovo ime i štite njihove interese (hm).

Iako nedavno objavljeni rezultati Europskog istraživanja vrijednosti pokazuju da se u Hrvatskoj od 1999. do 2008. za šest posto smanjio broj katolika i premda neki tvrde da bi to mogao biti signal nadolazeće sekularizacije u Hrvatskoj, Gordan Črpić iz Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve tvrdi:

“U Hrvatskoj je sve više religioznih među mlađim generacijama, sve više naših ljudi odbacuje pobačaj, sve smo restriktivniji u području spolnog morala, sve smo konzervativniji po pitanju bračne nevjere i razvoda.”

(Osobno, bode mi oči ta bračna nevjera – čisto sumnjam da je nereligioznim osobama svejedno da li ih suprug(a) vara i da takav čin smatraju normalnim)

Na žalost, istraživanja i dalje govore o 85% katolika u ovoj državi, no koliko su ti ljudi zapravo katolici – to samo bog zna 😉

Najalarmantniji je fenomen porasta mladih ljudi koji se smatraju katolicima. Črpić tvrdi da istraživanje otkriva kako je veliki broj mladih, oko 40%, spremno posvetiti se karitativnim i ostalim religijski motiviranim djelatnostima. I evo opet nečega što mi smeta – karitativna djelatnost koja je religijski motivirana. Nužno je objasniti, kao da se to ne zna, da altruizam i milosrđe nisu isključivo vjerski motivirani, a od tog svojatanja pozitivnih ljudskih osobina od strane crkvenjaka mi je već zlo. Bilo bi vrijeme da se prestane razmišljati o Crkvi kao o karitativnoj ustanovi koja čini dobro te bi se trebalo prestati vezati karitativan rad isključivo uz tu organizaciju. Medecins Sans Frontieres debelo šiša Vatikan što se tiče koristi i požrtvovnosti. No nije potrebno ići tako daleko – dovoljno je uključiti se u rad Crvenog križa. Obje organizacije nemaju veze sa crkvenim parazitom, a njihova (međunarodna) korist je neupitna. Za razliku od crkvene.

Možda još ima nade za Hrvatsku budući da Črpić tvrdi da pravu vjerničku jezgru čini oko 25% stanovništva. Ono što mene zabrinjava, jest spremnost mladih generacija da postanu poslušne ovce u rukama Crkve te da zastupaju njena “moralna” načela. Iako je veliki broj mladih kritičan prema Crkvi, kritiku upućuje upravo zato jer Crkva ne živi  religiozno poput njih.

Kako god bilo, u ovoj je državi Crkva sigurna. Sve dok će biti mladih nadobudnih Hrvatina koji su spremni na osudu pobačaja i rastave braka, ali nemaju ništa protiv koketiranja sa zdravoseljačkim i homofobnim nacionalizmom, Hrvatska će ostati ono što je sada – patrijarhalna, zaostala i netolerantna sredina.

Uostalom, što očekivati od katolika kada je sama Crkva netolerantna i nazadna. Najnovija vatikanska direktiva definira zaređivanje žena kao “jedan od težih zločina” prema crkvenom pravu. Čin zaređivanja žena je, po težini, tik uz seksualno napastovanje i garantira izopćenje. Da, svećenica i biskup koji ju je zaredio bi garant bili izopćeni, kakav je tretman za svećenike pedofile je sasvim drugi par rukava.

A tko mi je kriv što sam rođena u krivom tijelu. Nemojte me krivo shvatiti, garant se ne bi zaredila jer vjerujem u crkvene bajke, ali lagodan život bi mi godio – 1,3 milijuna dolara nije mala stvar. A zavjeta celibata se tako i tako nitko ne drži :mrgreen:

IZVOR: Jutarnji List, Guardian

%d bloggers like this: