Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘progon

“Krimen: Hrvati, katolici”

with one comment

Gordan Črpić, Ravnatelj Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, spominjan je ovdje u dva navrata – u vezi s anketom o religoznosti Hrvata te u vezi s njegovim poimanjem prava žena u trudnoći.
U članku iz JL koji je u svome tekstu «linkao» S I N I S T E R, Črpić

… se želio osvrnuti na nekoliko stereotipa i etiketa koje se … vežu uz Hrvate i načela Katoličke crkve, a nemaju ozbiljnog uporišta.

Pri tome se i sam poslužio jednim stereotipom bez ozbiljnog uporišta koji se u RKC u Hrvatskoj razvija od propasti socijalizma na ovamo. Umjesto pojma stereotipa možda je slikovitije reći da se radi o mitu o surovom proganjanju Crkve u vrijeme socijalizma koji se želi usaditi u svijest onih koji se ne sjećaju toga vremena.

Pa tako Črpić, bez imalo krzmanja kaže i ovo:

Tisuće vjernika pobijeno je, proganjano i zatvarano u Hrvatskoj kroz 50 godina. Krimen: Hrvati, katolici.

Elementarno intelektualno poštenje zahtijevalo bi takvu izjavu potkrijepiti barem nekim podatkom ili izvorom, osobito jer Črpić i sam kaže da to piše ne samo kao vjernik već i kao sociolog.

Što je problematično u njegovoj izjavi?

Prvo, on tvrdi da je krimen koji je doveo do progona, zatvaranja i likvidacija (i to pazite, TISUĆA vjernika) bio to što su bili Hrvati i katolici!

Da, bilo je proganjanih vjernika, ali koliko mi je poznato, nitko nije proganjan, zatvoren ili ubijen samo zato što je bio Hrvat i/ili katolik. Bili su proganjani neprijatelji režima ili oni za koje se smatralo da bi za režim mogli biti opasni. Komunisti su u svojim progonima neistomišljenika bili pragmatični: nisu trošili energiju i sredstva na one koji ih nisu mogli ugroziti.

(Samo to što je netko bio katolik nije za tadašnji režim bila nikakva ugroza … danas, kada u društvu ima 80% katolika, imaju gotovo neograničen pristup medijima i demokratsko pravo glasa i političkog udruživanja, vidimo da su vrlo neučinkoviti, dapače, osjećaju se čak i ugroženima od šačice “relativista” 😉 )

I najpoznatija žrtva komunista, Alojzije Stepinac, nije bio osuđen zato što je bio Hrvat i katolik već zato što nije želio surađivati s Titom i smatran je opasnošću za režim.

Najokrutniji i najmasovniji postupci prema (potencijalnim) neprijateljima zbili su se 1948. godine, brojnim deportacijama na Goli otok gdje je veliki broj ljudi zaista bio i ubijen. Među njima je bilo i onih koji “nisu ni luk jeli, ni luk mirisali” već su bili paranoičnim “pravovjernim” komunistima tek sumnjivi ili su bili prokazani poput vještica u vrijeme inkvizicije.

Krimen: Hrvati, katolici? Ne, nego «informbiroovci»!

Drugi poznatiji period u kojemu je ljude «jeo mrak» bio je 1971. – «Hrvatsko proljeće». Bilo je okrutnih obračuna milicije s demonstrantima, mnoštvo ljudi koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme završilo je u zatvorima gdje se pretrpjeli prilično okrutan tretman. I bilo je i onih koji su «nestali», ali o tome se nije smjelo govoriti.

Krimen: Hrvat, katolik? Ne, nego Hrvat koji je htio demokraciju i samostalnost!

(Ako se dobro sjećam, Crkva je tada šutjela iako je imala odličnu priliku za istinsku demonstraciju mučeništva o čemu sada tako rado lamentira.)

Bilo je montiranih suđenja, bilo je i pojedinačnih likvidacija političkih protivnika, ali govoriti o tisućama pobijenih samo radi nacije i vjere, potpuna je besmislica. Još je veća besmislica, a moglo bi se reći i vrhunski bezobrazluk, tražiti paralelu između negiranja holokausta i negiranja ove tvrdnje, kako to čini Črpić.

Nadalje, Črpić tvrdi kako se sve to događalo punih 50 godina!

Neka ova okrugla brojka bude shvaćena kao licentia poetica, ali Črpić kao sociolog dobro zna da ondašnje društvo, kao i svako drugo, nije bilo statično i da je u vremenu od završetka Drugog svjetskog rata do 1990. godine prošlo kroz brojne preobrazbe.

Progon Crkve neposredno nakon rata i «progon» u kasnijim periodima nisu bili istog intenziteta niti sadržaja.

Istina je kako je nakon rata Crkva bila najveća žrtva nacionalizacije. Zašto? Zato što je najviše imala! Pri tome je važno naglasiti kako su Crkvi ostavljeni objekti i nekretnine koje su im bile potrebne za obavljanje njihove osnovne djelatnosti i za osiguravanje egzistencije.

Ali komunistički teror u poslijeratno vrijeme nije bio «privilegija» samo Crkve već su tu kašu kusali svi oni koji nisu bili u strukturama vlasti – narodu su oduzimani «viškovi» žita i svinja, seljake se tjeralo u zadruge, pod prisilom se išlo na «dobrovoljne» radne akcije… itd. itd.

Komunisti su znali da bi im radikalne mjere u vidu potpune zabrane crkvenog djelovanja donijele više štete nego koristi. Stoga su i u ustav FNRJ iz 1946. godine unijeli odredbe o slobodi vjeroispovijesti:

Član 23
Svi građani, bez razlike pola, narodnosti, rase, veroispovesti, stupnja obrazovanosti i mesta stanovanja, koji su navršili 18 godina starosti, imaju pravo da biraju i da budu birani u sve organe državne vlasti.

Član 25
Građanima je zajemčena sloboda savesti i sloboda veroispovesti.
Crkva je odvojena od države.
Verske zajednice, čije se učenje ne protivi Ustavu, slobodne su u svojim verskim poslovima i u vršenju verskih obreda. Verske škole za spremanje sveštenika slobodne su, a stoje pod opštim nadzorom države.
Zabranjena je zloupotreba crkve i vere u političke svrhe i postojanje političkih organizacija na verskoj osnovi.
Država može materijalno pomagati verske zajednice.

Praksa je izgledala bitno drugačije – u tome je smislu posebno ciničan članak 23. – bez obzira na vjeroispovijest građani su mogli biti birani, ali nisu mogli biti izabrani 😉 – jako dobro se znalo da su sve važnije funkcije u državi rezervirane za članove Partije – ateiste.

Vlast je perfidno šikanirala kler i vjernike i trudila se minorizirati ili izbrisati njihovu nazočnost u javnosti.

Paraleleno s time pokušavala je odvojiti RKC od Vatikana.
Ovakvo stanje trajalo je do 1962. godine kada su vlasti shvatile da u tome ne mogu uspjeti pa su počele surađivati s Vatikanom, a 1966. kao rezultat višegodišnjih pregovora potpisan je protokol SFRJ i Vatikana koji je Crkvi jamčio određena prava.

Pravo na slobodu vjeroispovijesti bilo je i u Ustavu SFRJ iz 1974.

Član 154.
Građani su jednaki u pravima i dužnostima bez obzira na nacionalnost, rasu, pol, jezik, veroispovest, obrazovanje ili društveni položaj. Svi su pred zakonom jednaki.

Član 174.
Ispovedanje vere je slobodno i privatna je stvar čovjeka. Verske zajednice odvojene su od države i slobodne su u vršenju verskih poslova i verskih obreda. Verske zajednice mogu osnivati samo verske škole za spremanje sveštenika. Protivustavna je zloupotreba vere i verske djelatnosti u političke svrhe. Društvena zajednica može materijalno pomagati verske zajednice. Verske zajednice mogu, u granicama određenim zakonom, imati pravo svojine na nepokretnosti.

Za razliku od poslijeratnog vremena, ove su odredbe u velikoj mjeri zaista bile i poštivane. Postalo je čak moguće i da deklarirani vjernici budu nastavnici u školama što je u onom prethodnom periodu bilo nemoguće.

Još veća liberalizacija u odnosima prema vjerskim zajednicama nastupila je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Iz toga vremena (čini mi se da je to bila 1985. godina, ispravite me ako griješim) ostao mi je u sjećanju jedan događaj koji je odjeknuo poput bombe jer je do tada bio nezamisliv: voditelj Dnevnika TVZ (Televizije Zagreb, današnji HRT) vjernicima je čestitao Božić!

Govoriti, dakle, o teroru nad Hrvatima katolicima koji je trajao punih 50 godina potpuna je besmislica!

No, naš cijenjeni sociolog Črpić nije neznalica u svojoj struci. On vrlo dobro zna kako se stvaraju mitovi, tj. kako funkcionira propaganda:
red istine, red laži, poneka hiperbola za pojačavanje dojma, puuuno, puuuno ponavljanja i rezultat neće izostati.

A očekivani rezultat je iluzija o mučeništvu RKC te o Hrvatskoj kao vjekovnoj katoličkoj zemlji u kojoj su vjernici bili brutalnom silom onemogućeni u izražavanju svoje vjere. Iz toga, naravno, slijedi i prirodno pravo na kompenzaciju u vidu brojnih beneficija!

U vrijeme pisanja ovoga teksta u medijima su osvanuli i komentari na Miklenićev komentar u Glasu koncila u kojemu se (bivši) komunisti prozivaju za sva zla u Hrvatskoj od Domovinskog rata do danas. Ovoga puta su u ulozi zlotvora prikrivenih u raznim “nedržavotvornim” strankama, uključujući i HDZ.

Na stranu sada što ima puno istine o presvučenim komunistima koji su postali veliki “državotvorci” i tako sačuvali svoje moćne pozicije … znakovito je kako se krivac obavezno traži u krepanom konju.

Kako primijećuje Klauški

… Naučili smo već da je vrlo lako zaurlati “komunisti” i očekivati da pod tom pravedničkom silinom svi skrušeno padnu na koljena. Teško je, međutim, za crkvene dužnosnike i uvodničare ustati u obranu poštenja i pravde, malog čovjeka i vjernika

Written by Ajgor

13. 8. 2010. at 11:38

Postano u Uncategorized

Tagged with , ,

Hrvatska danas

5 komentara

Moram iskreno priznati, drage čitateljice i dragi čitatelji, da sam jako zbunjena.

Nerijetko nas mediji obasipaju svakakvim, često kotradiktornim informacijama, no neke znaju biti radikalna suprotnost.

Naime, iako se na zadnjem popisu stanovništva u Hrvatskoj od 4.437.460 anketiranih njih čak 3.897.332 izjasnilo kako pripada rimokatoličkoj vjeri, kardinal Josip Bozanić je izjavio kako su katolici u Lijepoj našoj – diskriminirani!

Bozanić nas upozorava na  činjenicu da, osim progonstva u drugim zemljama svijeta, katolici bivaju proganjani i šikanirani i u Hrvatskoj, državi koja se ponosno busa u prsa da je predziđe kršćanstva. Veli on da su katolici u RH žrtve prijezira, diskriminacije, netolerancije, omalovažavanja i podcijenjivanja (trnovit je put do svete uloge mučenika :mrgreen:).

Po Bozaniću:

“Demokracija sve više poistovjećuje s relativizmom, pa se kršćanima oduzima njihova karakteristika: da budu zajednica društveno identificirana tj. negira im se dimenzija prisutnosti u društvu.”

Hm. Da.

S druge pak strane, isti medij isti dan prenosi vijest o neugodnosti koju su proživjeli parovi koji su odlučili na građanski oblik sklapanja braka. Naime, u gradskoj vijećnici ih je, uz sliku Voljenog Vođe Franje Tuđmana, dočekalo i raspelo. Što je najgore, to je otkriveno tek nakon obreda.

“Kad sam razvila fotografije i vidjela da mi iznad kćerine glave stoji glava dr. Franje Tuđmana, poludjela sam. Tražila sam od fotografa da sve slike na kojima se on vidi, kako se ono kaže, ‘fotošopira’, inače ne znam što bi bilo. Propao bi mi pir.”

U Trogiru su se mladenci požalili na raspelo koje ih je dočekalo prilikom građanskog obreda sklapanja braka, te je isto uklonjeno.

Nekima smeta križ, a nekima slika dr. Franje Tuđmana, i tih pritužbi ima sve više.

No, budući da ni križ ni Franjo nisu državni simbol, pitanje je zašto takva ikonografija krasi gradsku vijećnicu.

A pitam se i kako su to katolici diskriminirani ako se njihovi simboli nalaze i tamo gdje ne bi trebali – po gradskim vijećnicama, školama, bolnicama…u državi koja je, sudeći po Ustavu, sekularna.

Dokaz da se katolički svjetonazor upliće u svaki segment društva jest i reakcija Hrvatskog katoličkog liječničkog društva na skoru dostupnost na hrvatskom tržištu t.zv. “pilule za dan poslije”:

“Riječ je o abortivnom sredstvu, a nazvati ga kontraceptivom obmana je javnosti, jer se za pilulom poseže upravo uz pretpostavku da je oplodnja već nastala.”

Upravo to – pretpostavka. Stoga, “pilula za dan poslije” i je i nije abortivno sredstvo. Što u krajnjoj liniji katolike ne bi trebalo zanimati budući da oni, iz moralnih razloga, niti prakticiraju pobačaj niti koriste kontracepciju. Ili je meni nešto promaknulo 😉 Zanimljivo je da se bune protiv proizvoda kojeg ne koriste 😉

Nadalje, zanimljivo je i to moraliziranje protiv pobačaja od strane liječnika koji, da bi došli do te titule, su tokom studija i stažiranja vjerojatno obavili takav zahvat, naročito ako je riječ o ginekolozima. Zanimljivo je vdidjeti kako takve individue, koje bi trebale pomagati ljudima, odjednom otkrivaju  “savjest” i “moral”.

Eto, ovo je slika i prilika naše zemlje – s jedne strane cvile da ih se proganja, s druge nameću svoje stavove svima.

Progon…Kako da ne.

Koliko mi je poznato, u pulskoj Areni se odvijao filmski festival, a ne neka druga vrsta zabave :mrgreen:

IZVORI: t-portal, net.hr, net.hr

Written by isisrosenkreuz

28. 7. 2010. at 12:11

Morbidnost na novoj razini

8 komentara

Što se s “običnim”(“poštenim”, heteroseksualnim) čovjekom dešava nakon smrti? Neki vjeruju da ništa, dok će Vas mnogi pokušati uvjeriti da ćete gorjeti u Paklu za svaku, pa i najmanju greškicu (pri čemu zlostavljanje djece nije dovoljno velik grijeh ako ste obučeni u prikladnu, zaštitnu halju), neki će Vas pokušati uvjeriti da Vas čeka gomila djevica (a to su, po definiciji, žene potpuno neiskusne u seksu),…

No što kada umre neki grešnik epskih razmjera? Što ako umre, saklonimebože — peder?

Ovisi, naravno, gdje umre. U Senegalu, miroljubivoj zemlji pobožnih ljudi (94% muslimani, 5% kršćani (pretežno katolici),… izvor: CIA – The World Factbook) otprilike se zna što slijedi: uljudni sugrađani mrtvo će tijelo pristojno iskopati, malo po njemu pljuvati, vući ga po cesti i zatim istovariti na prikladno mjesto… npr. pred roditeljsku kuću.

Madieye Diallo’s body had only been in the ground for a few hours when the mob descended on the weedy cemetery with shovels. They yanked out the corpse, spit on its torso, dragged it away and dumped it in front of the home of his elderly parents.

Nema tu nekog skrivanja. Stvar se lijepo snimi, pusti se u opticaj, a sve u slavu i čast narodne kulture i ljubavi prema bližnjem… i, je l’ te, da se malo uplaši ostale grešne duše:

The scene of May 2, 2009 was filmed on a cell phone and the video sold at the market. It passed from phone to phone, sowing panic among gay men who say they now feel like hunted animals.

“I locked myself inside my room and didn’t come out for days,” says a 31-year-old gay friend of Diallo’s who is ill with HIV. “I’m afraid of what will happen to me after I die. Will my parents be able to bury me?”

Znam da je neke strah “onoga nakon smrti”, no ovo je premašilo i granice koje bih, kao zagriženi pesimist, očekivao od ljudi.

I, da ne bi bilo zabune, nije ovo gore izolirani slučaj. U posljednje dvije godine barem su četiri tijela homoseksualnih muškaraca “tretirana” na taj način, a aktiviste posebno brine da je to baš Senegal. Naime, iako je homoseksualnost zabranjena zakonom, Senegal je bio država relativno niske netrpeljivosti prema homoseksualnoj populaciji:

In the past two years, at least four men suspected of being gay have been exhumed by angry mobs in cemeteries in Senegal. The violence is especially shocking because Senegal, unlike other countries in the region, is considered a model of tolerance.

“It’s jarring to see this happen in Senegal,” says Ryan Thoreson, a fellow at the International Gay and Lesbian Human Rights Commission who has been researching the rise of homophobia here. “When something like this happens in an established democracy, it’s alarming.”

Even though homosexuality is illegal in Senegal, colonial documents indicate the country has long had a clandestine gay community. In many towns, they were tacitly accepted, says Cheikh Ibrahima Niang, a professor of social anthropology at Senegal’s largest university. In fact, the visibility of gays in Senegal may have helped to prompt the backlash against them.

Problemi su krenuli nakon što je lokalni tabloid objavio fotografije… gay vjenčanja! Strašno, znam… Ahmadinejad bi se zgrozio nad državom u kojoj uopće postoje homoseksualci!

The backlash dates back to at least February 2008, when a Senegalese tabloid published photographs of a clandestine gay wedding in a suburb of Dakar, the capital. The wedding was held inside a rented banquet hall and was attended by dozens of gay men, some of whom snapped pictures that included the gay couple exchanging rings and sharing slices of cake.

The day after the tabloid published the photographs, police began rounding up men suspected of being homosexual. Some were beaten in captivity and forced to turn over the names of other gay men, according to research by the International Gay and Lesbian Human Rights Commission.

Efikasna neka policija. Tko zna proganjaju li tako brzo i, štajaznam, zlostavljače djece, silovatelje žena ili barem korumpirane političare? Ne? Ne čudi me…

Susjedna Gambija je izbjeglice srdačno puknula nogom u onaj dio tijela od kojeg zazire i naša europeizirana premijerka:

Gays immediately went into hiding and those who could fled to neighboring countries, including Gambia to the south, according to the New York-based commission. Gambia’s erratic president declared that gays who had entered his country had 24 hours to leave or face decapitation. Many returned to Senegal, where they lived on the run, moving from safehouse to safehouse.

Religijski vođe uprli su sve snage kako bi riješili problem, parirajući Hitleru i njegovom “konačnom rješenju” židovskog “problema”:

In March 2008, Senegal hosted an international summit of Muslim nations, which prompted a nationwide crackdown on behaviors deemed un-Islamic, including homosexuality.

Naravno, nisu tu motivi samo duhovni. Hej, pa ne iskopa se leš u zamjenu za molitvu! Ne, ima tu itekako svjetovnih motiva. Jedna od svrha je slična našim neredima na nogometnim utakmicama i kobajagi “antikorupcijskim” progonima redom bivših dužnosnika (odvlačeći pažnju nacije od ustavnih promjena i donošenja kojekakvih “antikriznih” mjera za pojačavanje krize i siromaštva):

The crackdown also coincided with spiraling food prices. Niang says political and religious leaders saw an easy way to reach constituents through the inflammatory topic of homosexuality.

“They found a way to explain the difficulties people are facing as a deviation from religious life,” says Niang. “So if people are poor – it’s because there are prostitutes in the street. If they don’t have enough to eat, it’s because there are homosexuals.”

Imams began using Friday sermons to preach against homosexuality.

“During the time of the Prophet, anytime two men were found together, they were taken to the top of a mountain and thrown off,” says Massamba Diop, the imam of a mosque in Pikine and the head of Jamra, an Islamic lobby linked to a political party in Senegal’s parliament.

“If they didn’t die when they hit the ground, then rocks would be thrown on them until they were killed,” says Diop, whose mosque is so packed during Friday prayer that people bring their own carpets and line up outside on the asphalt.

Sermons like Diop’s were carried on the mosque’s loudspeakers as well as in Senegal’s more than 30 newspapers and magazines.

Govor mržnje? Ma neeeee… pa to je imam. Religija mira, ne?

Evo još dva slučaja:

Around this time, in May 2008, a middle-aged man called Serigne Mbaye fell ill and died in a suburb of Dakar.

His children tried to bury him in his village but were turned back from the cemetery because of widespread rumors that he was gay. His sons drove his body around trying to find a cemetery that would accept him. They were finally forced to bury him on the side of a road, using their own hands to dig a hole, according to media reports.

The grave was too shallow and the wind blew away the dirt. When the decomposing body was later discovered, Mbaye’s children were arrested and charged with improperly burying their father.

In the town of Kaolack three months later, residents exhumed the grave of another man believed to be gay. In November 2008, residents in Pikine removed a corpse from a mosque of another suspected homosexual and left it on the side of the road.

Uh, sumnjalo se da su bili homoseksualci! Dobro su djeca i prošla…

Afrika je poznati religiozni playground. AIDS je raširen (u Senegalu slučajno ne) u toj mjeri da neke zemlje imaju i dvoznamenkasti postotak zaraženih, dobrim dijelom zbog katoličkih laži protiv kondoma, a homoseksualne osobe su stigmatizirane i progonjene kao posljedica i islamskog i kršćanskog progona,… U čak 37 država je homoseksualnost zabarnjena zakonom! Zamislite da Vas netko zabrani zakonom jer imate plavu kosu ili madež na sred čela.

I još jednom da podsjetim: jedno je religija mira, a druga religija ljubavi.

Gade mi se svi skupa. Tko ima živaca i želuca, pročitajte cijeli članak ovdje.

Written by Charon l'Cypher

11. 5. 2010. at 3:48

%d bloggers like this: