Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘Tito

Teokratski karakter “ateističkih sistema”

10 komentara

U svome najnovijem video uratku, prof. Milan Polić bavi se religijskim moralizmom, a na to su ga potakle neke tvrdnje don Tomislava Ivančića koji je ovdje nedavno spomenut kao osnivač hagioterapije.

Između ostalog, jedna od Ivančićevih tvrdnji koju analizira Polić je i ova:

Nedavna povijest nam je pokazala da je nemoguće očekivati od ateista i ateističkih sistema napredak kulture, čovječanstva, gospodarstva i međuljudskih odnosa.

Prof. Polić prokomentirao je ulogu i dostignuća ateista kroz povijest, ali nije se bavio tzv. ateističkim sistemima. “Ateistički sistemi”, a prva asocijacija su oni komunistički, omiljeni su argument klera i vjernika za diskreditiranje ateizma, no rijetko se može pronaći suvisla argumentacija na što se zapravo misli.

Prvo, odražava li naziv “ateistički sistem” narav takvoga društva?

Jasno je kakvi su to teistički sistemi tj. teokracije. To su takva društvena uređenja u kojima religijski poglavar ima i političku vlast (u današnje vrijeme takvi su Sveta Stolica i Iran). Takva društva imaju ideologiju, zakonodavstvo, sustav vrijednosti i norme ponašanja izgrađene u skladu s religijom.
U društvima ili sistemima koje Ivančić naziva ateističkima, stanovnici su se većinom izjašnjavali kao ateisti, međutim ateizam nije određivao ideologiju već je on bio posljedica ili samo jedan dio te ideologije.

Ateizam sam po sebi nije ideologija, on je tek svjesno odricanje od religijskih vjerovanja. Ateisti po svojim političkim i ideološkim uvjerenjima mogu biti vrlo šaroliki, što se ne može reći za religijske skupine kojima religija u velikoj mjeri uvjetuje i ograničava uvjerenja i ponašanje.

Drugi razlog zbog čega termin “ateistički sistem” smatram u Ivančićevom kontekstu pogrešnim leži u činjenici da su ti sistemi zapravo kvazireligijski.

Staljin, kao omiljena paradigma “ateističkih sistema” otvoreno je progonio Crkvu, ubijao svećenike i rušio crkve. U dokumentarcu o Staljinu mogu se pogledati orignalne snimke iz onog vremena o postupcima protiv Crkve i klera (početak u 6 min 10 sek). No treba pažljivo slušati i što jedan od sugovornika u filmu govori (početak u 7 min 05 sek):

Staljin je zapovjedio da se unište sve religijske slike i ponudio je Rusiji drugog boga: sebe! Njegove će slike sada visjeti u svakom domu.
Dakle, bila je to zamjena ikona, bilo je to očigledno. Cijeli sistem moći temeljio se na tome.

U ovih nekoliko rečenica sažeto je ono što se može primijeniti na svaki “ateistički” tj. komunistički sistem.
Svi komunistički diktatori funkcionirali su po ovom obrascu. Ovisno o podneblju, tradiciji, kulturi, prigrabljenoj moći i okruženju razlikovao se samo intenzitet. Najdalje su došli u Sjevernoj Koreji gdje je Kim Jong Il sa svojim nadnaravnim sposobnostima bio na korak od uznesenja u nebo.

Jedan od blažih slučajeva bio je Tito. Nakon žestoke antireligijske represije neposredno nakon rata i uspostavljanja kulta ličnosti, u kasnim šezdesetima je malo popustio pa je čak i potpisao Protokole o suradnji SFRJ i RKC.

(Kroz povijest je bilo i drugačijih diktatura, kao što su bile npr. Hitlerova, Pavelićeva, Francova, Pinochetova … One su umjesto apsolutnog preuzimanja božanske uloge velikog vođe izabrale obostrano lukrativno savezništvo s katoličkom crkvom. Danas Crkva te diktature naziva bezbožničkim samo iznuđeno i prigodno i Ivančić u svojoj kritici sigurno nije mislio na njih.)

Koje su zajedničke osobine religije i komunističkih diktatura?

IKONOGRAFIJA

Ikonografija ili vizualna promidžba vrlo je slična. Kao što se moglo vidjeti u spomenutom dokumentarcu o Staljinu, njegova slika na zidu zamijenila je raspelo.
Tako je bilo i u SFRJ: pored državnog grba u svim javnim prostorima (školama, uredima, ustanovama) morala je biti izvješena Titova slika.
Nakon rata komunisti su mahom porušili raspela i male kapelice koje su se nalazile u svakom selu, kod svakog većeg križanja, u šumama itd. itd. Njih su nadomjestili spomenicima NOB-u, a umjesto velikih raspetih Isusa kerumovog tipa, planinski obronci bili su ukrašeni velikim “grafitima” TITO i zvijezdama petokrakama.
(Omladinci su ih “dobrovoljno” slagali od kamena.)

HAGIOGRAFIJA

Uljepšani životopisi komunističkih svetaca i mučenika bili su sastavni dio nastavnih programa i bili su nezaobilazni u medijima povodom državnih praznika.
Što se tiče vrhovnog božanstva, divinizirane su čak i takve banalnosti kao što je kuhanje svinjske glave (onima koji ne znaju o čemu se radi predlažem da pitaju nekoga starijeg od 40 🙂 )
Bila su tu i nevjerojatna junaštva znanih i neznanih narodnih heroja:
Sava Kovačević junački je poginuo na Sutjesci.
Jedna neimenovana djevojčica prišla je njemačkom tenku i preko vozačevog vizira bacila deku koja je “oslijepila” posadu pa su partizani s lakoćom uništili tenk.
Poput Isusova ulaska u Jeruzalem slavili su se ulasci oslobodilaca u gradove.

PROGON HERETIKA

I komunisti su imali svoju inkviziciju koja je proganjala heretike. Kao i u slučaju katoličke crkve, motivi za progon nevjernika bili su dvojaki: zbog ideoloških, ali i materijalističkih razloga. Osuda heretika imala je za posljedicu i konfisciranje njegove imovine pa su mnogi komunistički prvosvećenici iz seoskih potleušica preselili u urbane vile.
Umjesto Kramera i Sprengera, Sovjeti su imali Beriju, a mi Rankovića, Sovjeti su imali Lubianku i gulage, a mi Goli otok.

OBREDI

Komunisti su također imali i prvu “pričest” i “krizmu”. Učenici 1. razreda osnovne škole bili su svečano primani u Savez pionira, a u 7. razredu u Savez socijalističke omladine. I to je bilo dobrovoljno, čak i malo dobrovoljnije 🙂 nego što su danas ekvivalentni religijski obredi.
No da si Crkva ne bi pripisivala autorsko pravo, radi se o obredima uvođenja u svijet odraslih koji su karakteristika svih društava. Masaji npr. kao “prvu pričest” imaju slanje dječaka u savanu gdje sami trebaju prenoćiti.
Razne procesije bile su zamijenjene radničkim povorkama, uglavnom prvomajskim. Umjesto simbola samoprozvane kulture života kao što su dijelovi leševa svetaca, nošeni su razni alati, parole koje veličaju rad i socijalizam, zastave i sl.

HODOČAŠĆA

Počevši od osnovne škole, hodočastilo se svim značajnijim svetištima: Neretvi, Sutjesci, Kragujevcu, Jasenovcu, Podgariću… Mislim da nema učenika iz toga vremena koji nije bio u najvažnijem svetištu – Kumrovcu i vidio “štalicu”. Kako i priliči takvom mjestu, komunisti su tu izgradili i veliko svetište – političku školu.
Odrasli su također hodočastili i to u organizaciji partije, sindikata ili Socijalističkog saveza radnog naroda (to je bila organizacija koja je obuhvaćala sve one koji nisu članovi SK, a služila je samo kao demokratski ukras … i povremeno kao putnička agencija.)
Nakon Titove smrti, cilj obaveznog hodočašća preseljen je iz “Betlehema” u “Jeruzalem”.

NABOŽNO LICEMJERJE

Komunistički moral koji Ivančić oštro osuđuje u mnogome je bio jako sličan katoličkom moralu. Na primjeru
pionirske zakletve mogu se uočiti sličnosti. Ako se zanemare ideologemi, može se uočiti kako su najmlađe komunističke uzdanice obećavale marljivost, poštivanje roditelja i domoljublje što nije sporno ni sa stanovišta uzvišenog katoličkog morala.
U nekim stvarima komunisti su napravili i korak dalje. Zalagali su se za ravnopravnost svih ljudi oslobođenih bilo kakvog ropstva, žene su, barem formalno, imale status i prava koji je bitno različit od katoličkog tretmana, obećavano je blagostanje za sve.
Kao i kod katoličkog klera, tako je i kod komunističkih aparatčika bilo izraženo licemjerje:
“Jedno govorim, drugo mislim, treće radim.”

Europa je na ovakav način funkcionirala tijekom Srednjeg vijeka i potpuno je promašeno kada Ivančić ovakavo funkcioniranje društva naziva “ateističkim”, ali je ispravno kada smatra da takvi sistemi nisu bili poticajni za napredak kulture, čovječanstva, gospodarstva i međuljudskih odnosa.

Written by Ajgor

11. 4. 2012. at 14:37

%d bloggers like this: