Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘ugovori sa Svetom Stolicom

Pravo, pravda i rupe u zakonu

with one comment

Odgovarajući na pitanja o prvih 100 dana vlade, premijer je još jednom potvrdio da se Ugovori sa Svetom Stolicom neće revidirati, barem ne za njegova mandata.

“Financiramo mi svašta pa ne vidim problem da financiramo i katoličku crkvu.”

😉

Ustavni sud također ne može ništa učiniti iako se nama pravničkim laicima čini kako u Ugovorima ima koješta protuustavnog. Još 2004. godine Ustavni sud RH proglasio se nenadležnim za odlučivanje o ustavnosti Ugovora (NN 16/04; U-I-825/2001). I koliko god se to nekima ne sviđalo, koliko god mislili da je to glupo i nepravedno, čini se da je Ustavni sud ipak bio u pravu.
Obrazloženje iz 2004. godine je prilično šturo, no obrazloženje odbacivanja sličnog prijedloga za ocjenu ustavnosti iz 2010 je malo jasnije:

… Ustavni sud, u postupku ocjene suglasnosti zakona s Ustavom, nadležan ocjenjivati ustavnost zakona o potvrđivanju međunarodnog ugovora, ali ne i samih ugovora. Drugim riječima, u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora njegova je nadležnost ograničena, jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samog međunarodnog ugovora koji je sastavni dio zakona.

Naime, procedura potvrđivanja Ugovora sa Svetom Stolicom (1997.) provedena je sukladno Ustavu i Zakonu o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora iz 1996.
A u spomenutom zakonu navodi se da prijedlog za potvrđivanje međunarodnog ugovora sadrži:

_ ustavnu osnovu,
_ ocjenu stanja i cilj koji se donošenjem akta želi postići,
_ osnovna pitanja koja se predlažu urediti aktom,
_ ocjenu sredstava potrebnih za provođenje akta,
_ akt o potvrđivanju s obrazloženjem, uključujući tekst međunarodnog ugovora na hrvatskom jeziku i na jednom od jezika izvornika ako to nije hrvatski,
_ obrazloženje ako se predlaže donošenje akta po hitnom postupku,
_ mišljenje Ureda za zakonodavstvo Vlade Republike Hrvatske,
_ mišljenje Ministarstva financija,
_ mišljenje Ministarstva pravosuđa,
_ druga mišljenja prema ocjeni predlagatelja.

Postupak za potvrđivanje međunarodnog ugovora pokreće Vlada Republike Hrvatske na poticaj Ministarstva vanjskih poslova.

U istom zakonu (čl.7) kao uvjet za pokretanje postupka sklapanja međunarodnog ugovora navedena je također ustavna osnova.

Tko je utvrđivao ustavnu osnovu? Pretpostavljam da je to bio posao odgovarajućeg saborskog odbora. Naime, da je takvu ocjenu donio Ustavni sud, u spomenutim rješenima bi se na nju i referirao.
Kako se radi o 1997. godini, kada je Tuđmanovo originalno poimanje demokracije bilo u punom zamahu, jasno je da saborski odbor i nije mogao drugačije odlučiti. I kada je redaljka pozitivnih mišljenja svih gore navedenih koji su bili pod izravnim Tuđmanovim utjecajem završena, Sabor je na ustavan način potvrdio ugovore. I tu priča s formalno pravne strane završava.

Sve je to na kraju rezultiralo apsurdnom sitaucijom: iako je sa stajališta zdravog razuma ustavnost Ugovora upitna, s pravne strane sve je čisto. No to i nije tako strašno ako se sjetimo da su svojevremeno ljudi bili “po zakonu” deportirani u Jasenovac. 😦

Zakon o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora i dalje je isti kao i u vrijeme sklapanja ovih spornih ugovora (NN 28/96) što znači da se ovisno o sastavu Sabora opet može dogoditi slična zakonita budalaština. Stoga mislim da bi rupu u tom zakonu trebalo zakrpati odredbom da prije potvrđivanja međunarodnih ugovora Sabor treba tražiti obvezujuće mišljenje Ustavnog suda.
Iako je Ustavni sud do sada u mnogočemu pokazao da nije imun na politizaciju, ovo bi ipak bilo bolje nego da odlučuju oni koji su po definiciji politizirani.

Kako nas ne bi baš potpuno oneraspoložio, premijer je ponudio utješnu nagradu: državna revizija ima obvezu “češljanja” svih korisnika državnog proračuna pa se to mora odnositi i na Crkvu. Za primjer je spomenuo SDP kojemu revizija svake godine češlja financije.

Postoji, međutim, jedna bitna razlika između RKC i drugih korisnika proračunskih sredstava. Sve političke stranke osim urednog vođenja financijskog knjigovodstva prema propisma za neprofitne udruge, moraju novac trošiti namjenski.
Prema Zakonu o financiranju političkih stranaka nije dopušteno trošenje mimo ciljeva određenih programom i statutom stranke.
Kada su u pitanju civilne udruge, one dobivaju sredstva za određene projekte i ne smiju ih trošiti u druge svrhe.

Gdje je tu RKC? Ne postoji zakon o financiranju vjerskih zajednica. Ne postoji program ili statut rimokatoličke crkve… barem ne onaj koji bi za ovu svrhu bio upotrebljiv :-). Ne postoje projekti na temelju kojih Crkva dobiva sredstva iz proračuna. (Postoje projekti nekih udruga koje djeluju u okrilju katoličke crkve i koje za svoje projekte dobivaju dodatna sredstva.) U Ugovorima nije propisano kako Crkva mora trošiti proračunska sredstva – definirani su samo kriteriji za određivanje iznosa. Što dakle može provjeravati državna revizija? Samo knjigovodstvo! To znači da skromni Božji službenici ako požele mogu fasade oblagati i dijamantima, važno je samo da je sve uredno proknjiženo i plaćen porez!

No dobro, i to je nešto. Kritički raspoložena javnost moći će se ponovo uvjeriti u ono što već godinama tvrdi – pozivanje na brojnost vjernika samo je paravan za zadovoljenje potreba nezasitnog klera. A vjernici su uglavnom ionako cijepljeni od kritičkog stava prema Crkvi i pastirima. To pokazuje nedavni slučaj svećenika Mikića koji je obnovio stari običaj prodaje indulgencija čemu su se njegovi nadređeni vrlo mlako usprotivili i to tek kada je stvar pukla u javnosti. Ni to nije bilo dovoljno da stado konačno progleda i vidi s kim ima posla pa se rasprava svela na duljinu ostriženog runa (ne smije biti za krizmu 200 kn već je “službena” cijena 80 kn), ali pravo duhovnih pastira na striženje nije dovedeno u pitanje.

Pa tko voli, nek izvoli. 😀

Oglasi

Written by Ajgor

4. 4. 2012. at 13:01

Što zapravo piše u tim Ugovorima?!

9 komentara

U javnosti se ovih dana često mogla čuti teza kako je status Crkve po pitanju prijavljivanja kažnjivih djela svjetovnim vlastima i općenito poštivanja ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske definiran Ugovorima sa Svetom Stolicom. Zahvaljujući internetu i nije baš teško provjeriti je li to zaista tako.

U Ugovorima nigdje, ali baš nigdje ne piše išta o obvezama prijavljivanja kažnjivih djela, bilo Svetoj Stolici bilo svjetovnim vlastima. Sagledavajući smisao i duh Ugovora u cjelini, može se nedvojbeno zaključiti kako kler i Crkva nisu ekskulpirani od poštivanja hrvatskih zakona i kako nešto takvo nije niti bilo namjera Republike Hrvatske kao ugovorne strane. (Druga je stvar što se zahvaljujući kukavičluku vlasti događa u praksi.) Upravo suprotno, brojne odredbe izrijekom spominju obvezu poštivanja hrvatskih zakona.

UGOVOR O GOSPODARSKIM PITANJIMA

Članak 7. o osnivanju ustanova za uzdržavanje klera:

2. Navedene ustanove dužne su poštivati zakone Republike Hrvatske o financijskom poslovanju.

Članak 8. o financiranju tih ustanova:

2. Što se tiče građanskih prava i obveza, navedene ustanove će se ravnati po državnim propisima. U drugim će se stvarima ravnati po crkvenim propisima.

Članak 10. o profitnim i neprofitnim djelatnostima Crkve:

2. Odredba iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na profitne djelatnosti pravnih osoba Katoličke crkve.

Ovdje nije tako izričito navedena obveza poštivanja zakona, ali se podrazumijeva (bolje reći trebala bi se podrazumijevati) primjena propisa koji se odnose na profitne djelatnosti.

UGOVOR O SURADNJI NA PODRUČJU ODGOJA I KULTURE

Članak 3. o vjeroučiteljima:

1. Katolički vjeronauk predaju kvalificirani vjeroučitelji koji su po sudu crkvene vlasti prikladni za to i koji zadovoljavaju odgovarajuće odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske, pridržavajući se svih dužnosti i prava koji iz toga proizlaze.

Članak 7. o vjeroučiteljima:

2. Vjeroučitelji će obdržavati crkvene zakone i odredbe u pitanjima sadržaja vjerskoga odgoja i obrazovanja; što se ostaloga tiče obdržavat će odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske i poštivati stegovne odredbe odgojne ustanove u kojoj djeluju.

Članak 8. o osnivanju škola:

2. U ostvarenju plana i programa temeljnih obveznih predmeta, te pri izdavanju službenih isprava, katoličke će škole poštivati zakone Republike Hrvatske.

Članak 9. o katoličkim školama:

Katoličke škole s pravom javnosti, njihovi učitelji i nastavnici, odgojitelji i drugi djelatnici, jedanko kao i učenici i odgajanici, uživat će ista prava i dužnosti kao i oni u državnim školama i imat će pravo na primanje novčane potpore kako je predviđeno zakonodavstvom Republike Hrvatske.

Članak 10. o pravnom ustroju učilišta:

1. Pravni ustroj katoličkih visokih učilišta s pravom javnosti kao i način priznanja stručnih naziva, akademskih stupnjeva i diploma koje izdaju, ravnaju se prema zakonima Republike Hrvatske.

Članak 11. o obrazovanju vjeroučitelja:

1. Crkveni instituti za obrazovanje vjeroučitelja i drugih pastoralnih djelatnika, osnovani prema odredbama kanonskoga prava, imaju pravo javnosti u skladu s odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

2. Republika Hrvatska osigurava novčana sredstva za profesore, odgojitelje i druge djelatnike tih instituta, kako je predviđeno odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske o visokim javnim katoličkim učilištima.

Članak 12. o sredstvima javnog priopćavanja:

2. Katolička Crkva ima pravo posjedovati i vlastita sredstva društvenoga priopćivanja, u skladu s odredbama crkvenih zakona i zakonodavstva Republike Hrvatske.

UGOVOR O PRAVNIM PITANJIMA

Članak 2. o pravnim osobama Crkve:

3. Nadležna crkvena vlast može osnivati, mijenjati, dokidati ili priznavati crkvene pravne osobe, prema odredbama kanonskoga prava. Ona o tome obavještava nadležno tijelo državne uprave radi njihova upisa, u skladu s odgovarajućim državnim propisima.

Članak 8. o slučajevima sudske istrage klerika:

1. U slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti.

Ovaj članak smatram ključnim jer nedvosmisleno predviđa mogućnost sudske istrage klerika u slučaju počinjenja kažnjivog djela. Kažnjivo djelo može biti i neprijavljivanje zločina ako je to za konkretno djelo navedeno u kaznenom zakonu.

Članak 10. o raspolaganju imovinom:

1. Crkvene pravne osobe mogu kupovati, posjedovati, koristiti ili otuđivati pokretna i nepokretna dobra, te stjecati i otuđivati imovinska prava, prema odredbama kanonskoga prava i zakonodavstva Republike Hrvatske.
2. Pravne osobe iz stavka 1. ovoga članka mogu osnivati zaklade. Djelatnost tih zaklada, s obzirom na građanske učinke, ravna se prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

Članak 12. o pristupu sredstvima javnog priopćavanja:

2. Katolička Crkva ima pristup i na državna sredstva javnoga priopćivanja (novine, radio, televizija). Katolička Crkva također ima pravo osnivati i obavljati djelatnost radija i televizije u skladu s odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

Članak 13. o ženidbi:

1. Kanonska ženidba od trenutka sklapanja ima građanske učinke prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske ako ugovorne stranke nemaju civilne zapreke i ako su ispunjeni propisi predviđeni odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

2. Način i rok upisa kanonske ženidbe u državne matice vjenčanih propisuje zakonodavstvo Republike Hrvatske.

3. Priprava za kanonsku ženidbu obuhvaća pouku budućih supružnika o crkvenom nauku glede uzvišenosti sakramenta ženidbe, navlastito o njezinoj jednosti i nerazrješivosti i o građanskim učincima ženidbe sukladno sa zakonodavstvom Republike Hrvatske.

4. Odluke crkvenih sudova o ništavosti ženidbe i odluke Vrhovne vlasti Crkve o razrješenju ženidbenoga veza, dostavljaju se nadležnome državnom sudu radi primjene građanskih učinaka odluke, u skladu s odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

Članak 14. o osnivanju društava:

1. Republika Hrvatska priznaje pravo vjernika da osnivaju društva s ciljevima koji su vlastiti Crkvi. Što se tiče građanskih učinaka njihova djelovanja, ta se društva ravnaju prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

Članak 15. o osnivanju obrazovnih ustanova:

Katolička Crkva ima pravo osnivati obrazovne ustanove bilo kojega stupnja i njima upravljati prema vlastitim pravilima, poštujući odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske.

Članak 17. o karitativnim ustanovama:

1. Katolička Crkva može slobodno organizirati ustanove koje će osiguravati karitativno djelovanje i društvenu skrb, u skladu s odgovarajućim državnim propisima.

5. Što se tiče građanskih učinaka, ustanove iz stavka 1. ovoga članka ravnat će se prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

Nakon sramežljivih odgovora naših političara da se zakona svi trebaju pridržavati, zanjihalo se klatno na suprotnu stranu. Čitam tako u Jutarnjem da će se po novom zakonu radi zaštite djece ukinuti odvjetnička, liječnička i ispovjedna tajna i to bi trebalo stupiti na snagu početkom 2013.

Nadam se da je vlada pročitala Ugovore te da imaju u vidu kako su oni iznad našeg zakonodavstva i da će ih ipak trebati revidirati ako se bude htjelo zadirati u ispovjednu tajnu.
Ugovor o pravnim pitanjima u članku 8. kaže:

2. Ispovjedna tajna je u svakom slučaju nepovrediva.

Written by Ajgor

23. 3. 2012. at 14:22

Dobra i loša vijest

7 komentara

Može li prvo loša?

Vlada je definitivno odustala od pregovaranja o reviziji Ugovora. Kada je glasnogovornica vlade svojevremeno objasnila kako se takvi pregovori moraju prvo zaopčeti diplomatskim kanalima, daleko od očiju javnosti, tada je još i postojao tračak nade da će se nešto pozitivno ipak dogoditi. Međutim, nakon vrlo jasne izjave kako vlada za sada nema namjeru pokrenuti pitanje revizije, i to se očekivanje rasplinulo.

Ostala je još mogućnost da Crkva pokrene pregovore ali to je tema za raspravu među najokorjelijim optimistima u mlađoj vrtićkoj grupi. 🙂

U javnosti se prilično “zatalasalo” oko revizije, a kao i u prethodnim slučajevima, od zagovornika proračunskog financiranja Crkve mogli su se čuti svakakvi kvaziargumenti.

Najdrskije ruganje pravnoj državi došlo je na tu temu od biskupa Bogovića:

Crkva nije od ovoga svijeta niti kada treba pravdati kako se troši novac poreznih obveznika.

Hrvatska se pak televizija pobrinula da u najboljoj Hlo-tradiciji organizira demokratsko sučeljavanje u emisiji “Otvoreno”. Zagovornici revizije Ugovora bili su:

– jedan umirovljeni splitski svećenik
– don Ivan
– don Grubišić
– saborski zastupnik Ivan Grubišić

Ovoj četvorici bila su ravnopravno suprotstavljena četiri zastupnika suprotne teze:

– Antun Šuljić
– Krešimir Miletić
– Darko Pavičić
– Ivica Šola.

Sve u svemu, emisija se mogla zvati i “Prisavski masakr notornim stilom”.

Potezani su, između ostalog, ovi “argumenti”:
U hrvatskoj postoji 44 000 udruga koje troše daleko više proračunskog novca i to financiranje također nije transparentno.
Broj od 44 000 zvuči impozantno, međutim nisu sve udruge korisnice državnog proračuna. I među onima koje su korisnice proračunskih sredstava ima onih koje neuredno vode financije, međutim sve one podliježu mogućnosti nadzora i revizije i ne može ih spasiti nikakva izjava tipa “vjerujem da će doći vrijeme kada ćemo po zakonu voditi financije, ali za sada to ne radimo” kao što je svojevremeno nešto slično izjavio varaždinski biskup Mrzljak.

Druga, možda još bitnija stvar je činjenica što se RKC ne može uspoređivati s udrugama iz jednostavnog razloga što ona nije niti građanska udruga, niti nevladina organizacija, niti neprofitna udruga … ona ima jedinstven status u Hrvatskoj.
Ako ćemo već uspoređivati kruške s jabukama, onda jednako (bez)vrijedan argument može biti i usporedba izdataka za RKC s troškovima bilo kojeg ministarstva.

Najsličnije su Katoličkoj crkvi, barem po drugoj temeljnoj djelatnosti, vjerske zajednice (iako RKC nije ni u registru vjerskih zajednica). Mogao se tako čuti i argument kako nitko ne spominje proračunsko financiranje drugih vjerskih zajednica. Ovdje su zamijenjeni uzrok i posljedica. Treba se naime prisjetiti kako je uopće došlo do proračunskog financiranja drugih vjerskih zajednica. Tek nakon potpisivanja Ugovora sa Svetom Stolicom i druge su vjerske zajednice pozivajući se na njih počele tražiti svoj dio kolača! I dobile su ga!

I druga jako bitna stvar: niti jedan ugovor s drugim vjerskim zajednicama nema snagu međunarodnog ugovora i može se bez problema razvrgnuti. Međutim, takvo ponašanje bilo bi nedemokratsko i diskriminirajuće i vlada je jednostavno i u ovome slučaju talac Ugovora sa Svetom Stolicom – dok se oni ne revidiraju, ne mogu se revidirati niti drugi.

No, da skratim – s obzirom da se vlada izjasnila kako za sada neće pregovarati o reviziji ugovora, to znači da će Crkva dobiti svoj dio našeg kolača i u 2013. godini, a vjerojatno i u 2014! Naime, troškovi će krajem 2012. biti uvršeni u državni proračun za 2013. godinu, a ako pregovori i počnu 2013, teško je očekivati da će biti brzo završeni pa će vjerojatno upasti i u proračun za 2014. godinu.

A sad dobra vijest!

Riječ je o uvođenju zdravstvenog odgoja u škole. Poznata je da su ministarstvu prosvjete u vrijeme mandata HDZ-a bila ponuđena dva programa: jedan konzervativan, dogmatski i neznanstven kojeg je ponudila udruga Grozd i drugi liberalan i zasnovan na znanstvenim činjenicama koji je ponudio Forum za slobodu odgoja.

Niti jedan HDZ-ov ministar, uključujući i dr. Primorca – briljantnog znanstvenika i medicinara – nije se usudio odlučiti koji program treba uvesti. Nisu se usudili zamjeriti proklamiranoj katoličkoj većini, ali valjda je i u ministru Primorcu postojalo toliko intelektualnog poštenja da se nije usudio u jedan školski predmet zasnovan na znanosti uvesti srednjovjekovne dogme.

Vrući krumpir došao je sada u ruke ministra prosvjete Jovanovića, a kako čovjek vjerojatno nije vičan pripremi krumpir salata, vrlo je jasno odgovorio na prijedlog Grozda da se uvedu dva zdravstvena odgoja:

Ja nemam pojma o čemu oni govore. Kad je riječ o školi oni mogu imati savjetodavnu ulogu, no konačna odluka bit će donesena na temelju znanosti i struke. Nemamo dvije matematike pa nećemo imati ni dva zdravstvena odgoja.

Točka oko koje ima najviše razilaženja između Grozdovog i znanstvenog pristupa zdravstvenom odgoju je spolni odgoj.

Grozd naime iznošenje znanstveno utemeljenih činjenica o seksu kao što su npr. da kondom učinkovito štiti od infekcije, a kontracepcija od neželjene trudnoće, tumači kao poziv na promiskuitet i razvrat. Međutim, ako netko tako misli i u pomoć za samosavladavanje i odgovorno ponašanje mora prizivati prijetnju vječnog ognja, onda je problem u njemu, a ne u činjenicama!

Skidam kapu, gospodine Mikleniću

19 komentara

Gotovo istodobno s pojavom mnogih kritičkih napisa o činjenici da je RKC pošteđena bilo kakvih proračunskih rezova, javio se don Milenić koji se obično smatra službenim glasom Kaptola.

Kaže Miklenić:

Od nove vlasti mnogi su (ne)opravdano očekivali stvarni zaokret, jer je ne samo stvarni zaokret, nego i za sam opstanak Republike Hrvatske on nuždan, a nova vlast kozmetičkim promjenama zapravo nastavlja utrtim stazama besciljnog životarenja mlade države i gotovo svih njezinih stanovnika.

Nakon ovoga uvoda slijedi “pogodak u sridu”:

Ti korjeni zla su, piše on, neravnopravnost i nejednakost hrvatskih građana, odnosno povlaštenost određenih pojedinaca i skupina pred zakonom

Nova vlast baš ničim nije dala naslutiti da kani u zakonske okvire svesti odnosno obračunati se s povlaštenim pojedincima i interesnim skupinama koji izravno u iznosima na milijarde kuna već godinama teško oštećuju hrvatski državni proračun.
Nova vlast također dosad nije ni pisnula o nužnoj promjeni cjelovitog izbornog sustava u Hrvatskoj bez čega nema izgradnje stvarne demokracije niti mogućnosti kontrole onih na vlasti, a bez čega nema ni stvarnog razvijanja zakonitosti koja bi jednako obvezivala, od predsjednika države do posljednjeg građanina

Sve vlade, prošle, sadašnje i buduće, dok u Hrvatskoj ne ustroje transparentni demokratski sustav i dok ne ostvare stvarno sankcioniranje nepoštivanja i kršenja zakona, mogu samo sanjati pošteno izvršavanje proračuna, tj. poštivanje strogo i isključivo namjenski trošenje sredstava kad je to zaista potrebno i korisno te izvršavanje obveza prema državnom proračunu kako onoga koji zapošljava 30.000 radnika tako i onoga koji uzdržava samoga sebe.

Kratko i jasno: zalaganje za ravnopravnost svih pojedinaca i skupina; obračunavanje s povlaštenim skupinama koje već godinama u milijardama “sisaju” državni proračun; zalaganje za namjensko i transparentno trošenje proračunskih sredstava!

Iako je premijer objasnio kako se međunarodni ugovori moraju poštivati pa stoga u proračunu ne reže sredstva za RKC, vjerujem da ne može ostati gluh na ovaj pravednički vapaj s Kaptola.
Stoga, premijeru Milanoviću, molim Vas prihvatite pruženu ruku i iskoristite odredbu članka 15. Ugovora o gospodarskim pitanjima:

Ako bilo koja od visokih ugovornih Strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.

Written by Ajgor

15. 2. 2012. at 11:10

RKC vs. civilno društvo

3 komentara

Proteklih dana na raznim internetskim forumima i brbljaonicama svih vrsta često su se vodile rasprave o troškovima papinog posjeta i općenito o financiranju Crkve.

Apologeti su najčešće kao kontraargument kritičarima državnog financiranja Crkve isticali udruge civilnog društva: “… pa ni mi ne želimo financirati Babe i pedere …”

Toga će biti i ubuduće, no valjano se mogu uspoređivati samo “kruške s kruškama i jabuke s jabukama”, a svatko tko želi razmotriti činjenice, zaključit će da se u takvim raspravama uspoređuju “kruške s jabukama”.

Za početak, evo argument jednog teologa koji se ne odnosi baš na financiranje udruga, ali ilustrira za kakvim sve “argumentima” posežu apologeti.
Kaže, dakle, teolog Šola u Hrvatskoj uživo:

Ja poznajem dosta roditelja gdje oba roditelja rade, uplaćuju novac u državni proračun, a njihovi sinovi ne studiraju, iz tog proračuna se recimo financira školstvo. Hipotetski, moje dijete ne studira, ne želim uplaćivati u proračun.

Ovakvu blesavoću ponajmanje bih očekivao od nekoga tko se smatra intelektualcem. Gospodin Šola zaboravlja da će spomenuti roditelji i njihovi sinovi koji ne studiraju ako se razbole vjerojatno radije ići liječniku koji je studirao, nego Šolinom djetetu koje se (hipotetski) ne želi školovati. Ili, ako požele otići rođaku u Australiju, vjerojatno će radije letjeti s pilotom koji se školovao, nego da ga vozi Šolino (hipotetski) neškolovano dijete. Da ne govorim o kvalitetnom obrazovanju i znanosti kao temelju svekolikog napretka društva što onda posredno puni proračun, pa tako olakšava i haračenje u korist svete matere koju Šola tako zdušno zagovara.

Vratimo se civilnim udrugama ili građanskim udrugama ili nevladinim udrugama …

Civilne udruge su interesne skupine koje sudjeluju u političkom životu države u cilju njegovog unaprijeđenja. Bave se, uglavnom, onime čime se vlast ne želi, ne može ili ne stigne baviti i često su u funkciji korektiva vlasti.
Iako u svojim organizacijskim oblicima okupljaju samo uži krug izravno zainteresiranih, njihov rad često ima pozitivne učinke na cijelo društvo. Npr. udruge za zaštitu potrošača uspjele su “progurati” zakon o zaštiti potrošača koji služi svima u zajednici. Udruge za zaštitu životinja uspjele su progurati svoj zakon. GONG već godinama sustavno radi na edukaciji mladih kako bi odgovornije sudjelovali u političkom životu … itd.

Postoje i usko specijalizirane udruge čiji se rad odnosi na malu ciljnu populaciju, ali njihova je društvena vrijednost neosporna. To su na primjer udruge koje štite žene žrtve obiteljskog nasilja.

Tu su i one udruge koje se mnogima ne sviđaju poput udruga za promicanje prava homoseksualaca. One se bore za prava seksualnih manjina i kao takve imaju svoju civilizacijsku vrijednost, ali su trn u oku mnogima, a osobito religijskim fanaticima.

Za sve ove tri skupine koje sam naveo karakteristično je da one ne teže ograničavanju tuđih sloboda. Homoseksulaci nikoga ne nagovaraju da im se pridruži, B.a.b.e. nikome ne osporavaju pravo da ne koristi kontracepciju i da ne ide obaviti abortus, Rode nikome ne propisuju obaveznu medicinski potpomognutu oplodnju itd. Također, niti jedna od tih udruga ne izlazi iz onoga što je definirala kao svoj djelokrug rada.

I tu je prva i krucijalna razlika između Crkve i udruga. Crkva nameće ili želi nametati svoja pravila svima. Tako želi ozakoniti zabranu abortusa svima, utjecala je na zakon o MPO koji se odnosi na sve itd., a to je posljedica njezine težnje ka aposlutnoj dominaciji koja proizlazi iz samoproglašenog prava na uplitanje u baš sve sfere javnog života.

Nevladine udruge financiraju se na temelju projekata koje podnose Vladi RH, Uredu za udruge.
Na temelju predloženih projekata tj. programa rada, povjerenstvo odlučuje koje će od njih dobiti državnu potporu. (Česta je zabluda da sve udruge dobivaju državnu potporu.)

Financiranje Crkve temelji se na Ugovorima sa Svetom Stolicom, a njezin projekt na temelju kojega se financira definiran je ovako:

Republika Hrvatska s obzirom na veliku ulogu Katoličke Crkve u društvenoj, odgojnoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti … (slijedi tekst ugovora)

Za svaku kunu koju dobiju, udruge moraju državi polagati račune. Svako nenamjensko trošenje sredstava podliježe sankcijama.

Crkva nikome do sada nije odgovarala niti za lipu utrošenih sredstava niti je to država od nje (do nedavno) tražila.

Finacije za pojedine udruge mogu se ovisno o procjeni povjerenstva ili općem društvenom stanju ukinuti ili (drastično) smanjiti.

Iznos kojim se financira Crkva zacementiran je, a njegovo mijenjanje ovisi uglavnom o milosti Kaptola, kao prošle godine kada je iznos “dragovoljno” smanjen, valjda da se u krizi ne bi previše raspravljalo o Ugovorima.

Financiranje udruga temelji se na zakonima RH dok je financiranje Crkve dignuto na razinu međudržavnog sporazuma što je puno teže, a u našoj licemjerno političkoj situaciji i gotovo nemoguće promijeniti.

Udruge funkcioniraju uglavnom zahvaljujući volontiranju aktivista.

Crkva ima široku mrežu profesionalnog kadra, a dio njenih zaposlenika dobiva plaće od države za poslove vjeroučitelja te dušebrižnika u vojsci i policiji.

Kada neku od udruga (su)financira neka strana organizacija ili strani državljan, vrlo brzo dođe pod sumnju kako se radi o izdaji nacionalnih interesa i nanošenju štete nacionalnom ponosu (sjetite se Sorosa i Tuđmanov(sk)ih zapažanja u vezi s njim).

To što je Crkva u službi Vatikana (formalno druge države) i odgovara papi (stranom državljanu), to čini se nikome ne smeta. Dapače, ovih dana gledamo s kojom snishodljivošću se ostvaruje projekt njegovog ugošćivanja.

I na kraju, ono najvažnije. Formalno su i udruge i RKC neprofitne organizacije, međutim treba biti glup i slijep da se ne vidi pravi karakter Crkve. Posjeduje nekretnine u enormnim količinama, bavi se rentanjem, ulaže u razne poslove (“Da, izgubili smo 18 milijuna kuna, ali nećemo propasti”), mešetari (“Kako je Bozanić opsovao zbog propasti crkvenih 25 milijuna kuna”), ima se i za štednju (“Na računu don Vinka Sanadera je 2,7 milijuna crkvenih kuna”), raspolaže dionicama, “centrala” u Vatikanu ima čak i svoju banku itd. itd. Drugim riječima, financiranje Crkve iz proračuna je kao da nekome od hrvatskih vodećih tajkuna država svake godine dodaje još 300 000 000 kuna …

Ako se, dakle, rasprave o financiranju Crkve želi temeljiti na usporedbi s udrugama civilnog društva, potrebno je pronaći barem jednu udrugu koja barem približno funkcionira poput Crkve i onda takva rasprava može biti smislena.

Written by Ajgor

4. 6. 2011. at 14:42

Brojevi (ni)su važni (?)

7 komentara

U tekstu “Budućnost – Srednji vijek” Isisrosenkreuz dala je svoje viđenje razultata o istraživanju religioznosti u Hrvatskoj. Kako se radi o vrlo zanimljivoj temi, a želeći izbjeći preopširan komentar, odlučio sam napisati vlastiti osvrt.

Prvo, ono što mi je pobudilo zanimanje bio je medijski prikaz ovoga istraživanja u dvije najutjecajnije dnevne tiskovine: Večernjem i Jutarnjem listu.

Večernji list objavio je tekst o rezultatima ovoga istraživanja 12. srpnja pod naslovom “Sve manje Hrvata osjeća se katolicima”. Jutarnji je 20. srpnja objavio tekst pod naslovom “U Hrvatskoj manje katolika, ali su konzervativniji: njih 50% protivi se pobačaju”.
Naslovi su samo naizgled slični, međutim dok onaj Večernjakov sugerira slabljenje vjere, Jutarnji sugerira snaženje vjere usprkos činjenici da se broj vjernika smanjuje.

Obje tiskovine dale su i grafički prikaz rezultata, ali niti jedna nije dala cjeloviti prikaz istraživanja.
Prikazi rezultata u Večernjem i Jutarnjem imaju vrlo malo zajedničkih dodirnih točaka.
Stekao sam dojam kako je Večernji birao one rezultate koji idu na štetu Crkve dok je Jutarnji postupio obratno.

Toliko o objektivnosti medija. 😉

Zanimljivim smatram odabir pitanja u vezi s ponašanjem građana u svakodnevnom životu što je prikazano u Jutarnjem.
Poznato je kako se religije vole predstavljati kao izvorište morala, no isto je tako poznato kako je to netočno. Pitanja o mitu, švercanju u tramvaju,drogiranju, nevjeri, laganju … trebala bi valjda sugerirati kako su to ekskluzivno religijske, a ne univerzalne vrijednosti koje omogućavaju bolje funkcioniranje društva.

Ako već i postoji nešto što je religijska (katolička) moralna ekskluziva, onda su to stavovi o eutanaziji, predbračnom seksu … i naravno, o pobačaju.

S obzirom na značaj koji mu pridaje kler, vjerujem kako neću pogriješiti ako pitanje pobačaja nazovem svojesvrsnim “lakmus papirom” za prepoznavanje “pravog” katolika. U tom su slučaju rezultati istraživanja katastrofalno razočaravajući i nikako ne zavrijeđuju biti istaknuti u naslovu članka sugerirajući sve veću konzervativnost Hrvata. Čak i uz predočene nove rezultate o 80% katolika, 53% koji odobravaju pobačaj kod neudanih i 50% kod udanih žena u očiglednom su nesrazmjeru.
Pri tome treba istaknuti kako pitanje o pobačaju kod udanih žena (“kad bračni par ne želi imati djece”) sugerira ovo kao metodu planiranja obitelji. Kad bi takvo pitanje postavili u bilo kojem feminističko-ateitističkom društvu, mogao bih se kladiti da bi odgovor bio 100% neodobravanje pobačaja u funkciji planiranja obitelji. Radi se, naime, o uobičajenom kršćanskom raskoraku između dogme i realnosti: zabranjivat ćemo kontracepciju, a pobačaj ćemo osuđivati kao ubojstvo, iako neprimjena prvoga često dovodi do drugoga.

Na temelju uobičajenog stajališta klera, pravo pitanje o pobačaju bilo bi: “Jeste li za zakonsku zabranu pobačja?” no o tome imamo jedno novije istraživanje provedeno krajem 2009. godine.

Na ovo pitanje odgovorilo je “u potpunosti se slažem” tek 19,2% ispitanika, a “uglavnom se slažem” svega 33,5% ispitanika.
U tome su istraživanju vrlo jasno formulirana i druga pitanja koja se mogu smatrati katoličkom ekskluzivom i koja zorno priakazuju ogroman raskorak u broju onih koji se samo izjašnjavaju i onih koji se i pridržavaju – o tome sam pisao ovdje.

U interpretaciji rezultata, zanimljivo je kako Gordan Črpić koristi pojam “sekularizacija”. Sekularizacija označava razdvojenost Crkve od države, ili kako je to netko jako davno rekao: “caru carevo, bogu božje.”
Spominjući tako europske primjere, Črpić kaže kako je u Češkoj došlo do sekularizacije društva, a u Slovačkoj nije. Pogrešno: u Češkoj je došlo do ateizacije društva (ima tek 30% osoba koje se izjašnjavaju kao vjernici). Ako se ne varam, u Europi jedino Malta nije formalno sekularna država. Teoretski, ateizacija i sekularizacija ne moraju biti u izravnoj vezi.

Ustav može definirati državu kao sekularnu iako se većina stanovnika izjašnjava vjernicima – takav je slučaj npr. u Hrvatskoj. U praksi ova odvojenost funkcionira malo teže – Hrvatska je opet dobar primjer pa je tako moguće i to da potpredsjednik parlamenta, k tome još i iskusni pravnik, kršenje ove ustavne odredbe opravdava tradicijom. Radi se, naravno, o licemjerju i strahu političara od gubljenja glasova na izborima. No da funkcionirajuća sekularizacija u većinski vjerničkim državama nije samo teorija dokazuje primjer Turske.

Sekularizacija država je civilizacijska tekovina koja ne ide u prilog religijskim zajednicama pa je jasno da joj one pružaju žestok otpor ne ustručavajući se pri tome niti kršiti ustav.

I na kraju, evo me i kod naslova: zašto nam je toliko važno koliko ima vjernika u Hrvatskoj?

Za bolje razumijevanje, evo jedne hipotetske situacije: nakon popravka automobila, dobijete račun na popriličan iznos uz objašnjenje kako je on izračunat na temelju utrošenog vremena i dijelova. Bi li vam to bilo dovoljno ili biste tražili specifikaciju?

Upravo u takvoj situaciji našla se RKC – ispostavila je račun, a nije dala specifikaciju:

Članak 6. Ugovora o između Svete Stolice i RH o gospodarskim pitanjima kaže:

6. Mjerodavne vlasti Katoličke Crkve i Republike Hrvatske pri određivanju spomenutoga novčanog iznosa imali su na umu postotak građana Republike Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima.

Taj famozni “postotak građana Republike Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima” izvučen je najverojatnije iz popisa stanovništva, a na temelju njega RKC prigrabila je financijska i druga prava koja daleko nadmašuju ono što je prikazano samo kao izravna uplata iz državnog proračuna – objašnjenje se može pročitati ovdje.

Iz toga je razloga sasvim logično očekivati da RKC održava famu o ogromnoj većini katolika pa tako ne iznenađuje niti Črpićevo objašnjenje kako pad od 6% vjernika ne predstavlja ništa zabrinjavajuće i izvlači vrlo nategnute podatke o jačanju vjere kod mladih.

S druge strane, ateisti i ireligiozne osobe trude se dokazati kako je nepravedno na temelju napuhanih i nedokazanih podataka nekome davati ogromna financijska sredstva i privilegije dok je istovremeno u propast otišla “zemlja znanja”, nestali su besplati udžbenici i učenički prijevoz, a studenti se pri upisu obvezuju da će sami platiti studij ako to država ne bude u mogućnosti.

Kako bi se spriječilo daljnje prolijevanje žuči o ovoj temi, najbolje rješenje je utvrditi istinu. Kako? E pa može se i to. Jedna od najpouzdanijih metoda je uvođenje tzv. crkvenog poreza što za RKC ne bi bio velik gubitak … hm, kada bi statistike bile istinite…

Written by Ajgor

23. 7. 2010. at 19:33

%d bloggers like this: