Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘vjeronauk

Vjeronauk – Pravo na informirani izbor

leave a comment »

Eto, gdje ćete bolji dokaz postojanja “više sile” nego činjenica da smo jučer dali upute mladim roditeljima, a već danas smo zamoljeni proslijediti objavu “Gradjanske hrabrosti” i “Protagore” za roditelje osnovnoškolaca? TO ne može biti slučajnost, zar ne? 😛

Dakle, objava kaže:

Vrijeme je upisa prvašića!

Roditeljima prvašića, ali i starijih osnovnoškolaca, polazak u školu nameće i pitanje o upisu djeteta na vjeronauk.

Onim roditeljima koji žele znati sve bitne pojedinosti prije donošenja konačne odluke, nudimo sljedeće činjenice:

  1. Izbor upisa na nastavu vjeronauka ostaje za cijelu nastavnu godinu!
  2. Prema međudržavnom ugovoru između Republike Hrvatske i Svete Stolice, nastava se vjeronauka održava za vrijeme satnice svih ostalih obveznih predmeta, a ne u obrnutom turnusu s izbornim predmetima.
  3. Vjeronauk ne nudi nepristrano upoznavanje s religijama i kulturama svijeta!
  4. Sadržaj predmeta i način podučavanja vjeronauka nisuo dredili pedagoški stručnjaci, već religiozna zajednica koja sastavlja nastavni program, kreira udžbenike i postavlja vjeroučitelje.
  5. Program katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi jasno ističe da školski vjeronauk ne pristupa kršćanstvu na razini informacije, nego u skladu s porukom koju naviješta. Katolički vjeronauk stoga ne podrazumijeva nepristrano poučavanje evanđeoskog nauka, već odgajanje u duhu Evanđelja u skladu s interesima Crkvenih autoriteta.
  6. Primanje sakramenata prve pričesti i krizme povezano je s pohađanjem školskog, ali i (u trećem i osmom razredu) župnog vjeronauka. U pojedinim se crkvama tijekom tih školskih godina zahtijeva i nazočnost roditelja na nedjeljnim misama.
  7. Ne postoji alternativni predmet vjeronauku u osnovnoj školi!
    Djeca koja ne upisuju vjeronauk nemaju organiziran program za vrijeme dok su druga djeca na satu vjeronauka – ona vrijeme najčešće provode prepuštena sama sebi – sjede u hodniku ili šetaju dvorištem. U posljednje vrijeme neke škole znaju ponuditi prostor školske knjižnice, pod uvjetom da je otvorena. Često se pribjegava samo naizgled plemenitoj ponudi pozivanja djece da prisustvuju satu vjeronauka, kako „ne bi bila sama“.

Ako se smatrate ireligioznom osobom i želite vaše dijete odgajati u duhu vlastitih moralnih načela ili ako smatrate da vaše dijete ima pravo samostalno, kad za to bude zrelo, odabrati svoj svjetonazor, ako ste pak vjernici a smatrate da je dovoljno da vaše dijete pohađa vjeronauk u vašoj vjerskoj organizaciji NEMOJTE upisati dijete na vjeronauk u školi – samo zato „jer to i drugi čine“!

Vaša su prava:

  1. Sloboda savjesti i vjeroispovijesti i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.
    Vi i vaše dijete imate pravo na vaše (i)religiozne stavove!
  2. Imate pravo sadržaj i način poduke vjeronauka smatrati neprimjerenim za vaše dijete!
  3. Imate pravo do početka svake školske godine vaše dijete ispisati s vjeronauka!
  4. Imate pravo odbiti odlaske na mise ili bilo kakav po vašem mišljenju neprimjeren vjerski sadržaj unutar javnoškolskih ustanova!
  5. Imate pravo od škole tražiti da za vaše dijete organizira kvalitetnu aktivnost dok su druga djeca na vjeronauku jer je sve ostalo neprihvatljiva i protuzakonita diskriminacija.
    To pravo imate tim više jer se vjerski odgoj učenika dvostruko financira: iz državnog proračuna i donacijama vjerskim zajednicama za njihovo djelovanje, što uključuje i vjerski odgoj te ponovno plaćanje vjeronauka u državnim školama. Isto pravo na financiranje odgojno-obrazovnih sadržaja moraju imati i učenici koji ne pohađaju vjeronauk.
    I sam međunarodni ugovor između Republike Hrvatske i Svete Stolice govori da se vjeronauk u školi ne smije provoditi na način da uzrokuje diskriminaciju – pozivamo vas da vlastito dijete ne uključujete u nju!
    Budite uzor i potpora vašem djetetu – ne podupirite diskriminaciju!

Sekularno savjetovalište  naših udruga onim roditeljima koje je na tren savladala neodlučnost ili strah za vlastito dijete, a zahvalni su za tuđa roditeljska iskustva i promišljanja, pruža dodatne informacije i podršku! Slobodno nam se obratite!

Ako želite osnažiti vašu djecu, prijavite ih na humanističke radionice!

Protagora i Centar za građansku hrabrost

U prilogu su stigli i sličica i PDF prospektić s istim tekstom. Here, knock yourself out!

Vjeronauk - Pravo na informirani izbor

Vjeronauk – Pravo na informirani izbor (PDF, 700kB)

Oglasi

Written by Charon l'Cypher

6. 5. 2013. at 22:02

Crkveni Kmeri

leave a comment »

U Novostima je izašao novi članak Marinka Čulića, na temu političkog angažmana Crkve u Hrvata u današnjim okolnostima nestajućeg HDZa i vladavine kobajagi lijeve koalicije. Tekst prenosimo u cijelosti:

Crkveni Kmeri

Datum objave: 26.04.2012. Piše: Marinko Čulić

Podsvijest je, kažu psihoanalitičari, vražja stvar. Krenu ljudi izreći neku poluistinu ili laž i onda se spotaknu o vlastiti dugi jezik i famoznim lapsusom, tj. djelićem podsvijesti koji ne kontroliraju, kažu, avaj, pravu istinu. Današnja politika, nakon što je ušla u nepreglednu vodurinu postideološke proizvoljnosti, pruža za to svu silu mogućnosti, jer se na sve strane toliko brblja da je politički govor postao načičkan nehotičnim, nenamjernim istinama, kao Hrvatska minama.

Primjera je koliko hoćeš. Uzmite, recimo, ovo što rade dvojica hrvatskih apostola privatizacije i deregulacije, Radimir Čačić i Slavko Linić, koji se ubiše dokazujući da su dva vitalna i snažna, kao iz hrastovine istesana stupa, bez kojih nema izlaska iz ove pogibeljne krize. I mogu oni to ponoviti još sto puta, ali kada je javljeno da baš ta dvojica Vladinih ljudi ulaze u nadzorno tijelo pretežno privatne Ine, praktički su sami priznali da ta njihova privatizacijsko-deregulacijska Biblija ništa ne vrijedi. Ili, direktnije govoreći, svaki od njih pljunuo je debeli masni hračak na nju.

Sljedeći primjer je iz zagrebačke sudnice, gdje upravo traje krivični proces protiv Tomislava Merčepa, ali glavna zvijezda nije on, nego ključni svjedoci (Šeks, Gregurić, Jarnjak…), sve odreda prvi muževi hrvatske državotvorne politike. Ali, odreda i lažni svjedoci koji su, praveći se da ništa nisu znali i ne znaju o Merčepovim zločinima, zapravo otkrili da je suština tog državotvorstva otpočetka bila da se hrvatski zločini prešućuju i prikrivaju, i time sponzoriraju i potiču. Dakle, šuteći kao zaliveni, oni su izlajali sve što o tome treba znati, a sud na kojem je i dvadeset godina poslije moguće ovakvo svjedočenje i sam je dodatno potvrdio da je tako.

Idemo dalje. Oba su ova primjera iz posljednjih mjesec dana, a pojavilo ih se još sličnih, u kojima se zbog loše posađenih jaja umjesto zdravog pileta dobije mućak. Tako se Katolička crkva oštro okomila na odluku da se opozove pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, uzimajući to čak kao dokaz da je ova vlast “odnarođena”. Doduše, nije to neko iznenađenje, pogotovo jer je došlo iz usta biskupa Vlade Košića, koji u svojoj mentalnoj draguljarnici ima i većih bisera. Ipak, pomalo je neočekivano koliko se verbalnih plotuna ovaj put rikošetom vratilo Crkvi. Košić je nazvao sramotnim što je nova vlast ovim opozivanjem stala na stranu jedne ideologije, komunističke, očito ne naslutivši što je time pokrenuo. A na čiju bi stranu, pobogu, trebala stati?! Pa komunisti su u ratu bili na čelu antifašističkog pokreta, dok su najveći antikomunisti tada bili nacifašistički okupatori i njihova ustaška posvojčad, i zar tu ima prostora za ikakvo dvoumljenje u izboru? U Košićevom slučaju očito ima. U bijesnom jurišu na komunističku neman, biskup se toliko zanio da je počeo mahati podatkom o tobože više stotina tisuća hrvatskih ljudi pobijenih na Bleiburgu i Križnom putu. Dakle, brojkom kojim nitko normalan ne barata, osim pripadnika ustaške emigracije, bratski se nadopunjujući s istim takvim numeričkim mahnitanjem na srpskoj strani o broju jasenovačkih žrtava.

Da li se, možda, ovo omaklo Košiću jer nije znao kontrolirati prekomjerni viktimološki testosteron, pa mu je ovaj udario u glavu? Kamo sreće, ali nije tako. Tu je brojku ovaj biskup ugradio pri potpuno čistoj svijesti u žrtvoslovnu shemu na kojoj već dugo radi, a najjasnije je javnost o tome obaviještena kada je na blajburškoj komemoraciji 2010. Bleiburg usporedio s Katynskom šumom. Naravno da se to dvoje ne može uspoređivati. U Katynskoj šumi su smaknuti potpuno nevini ljudi, pripadnici poljske vojske, odreda bez ikakve krivice zbog koje bi im se moglo suditi, dok je na Bleiburgu (Križnom put) takvih itekako bilo, pa ako Košić tvrdi da nije, onda je logično zaključiti da su za njega nevini i pripadnici straže iz Jasenovca ili Pavelićevog tjelesnog zdruga. A to onda faktički znači i cijela NDH. To jasno proizlazi i iz njegovih kasnijih istupa, o kojima se manje zna. Ljetos je u Tomislavgradu održao propovijed u kojoj je čak lupnuo da su Hrvati “izabrani narod” koji nikada nikome nije napravio zlo, već se uvijek samo branio. O tome je portal e-Posavinu obavijestio jedan bosanski vjernik, katolik, koji se osupnuto i ogorčeno pitao: “A od koga smo se branili u Jasenovcu i Dretelju?”, dok je sintagmu “izabrani narod” ismijao kao najobičniju pseudoteološku bljezgariju. Nakon ovoga, ponovno se moraš zapitati nije li biskup Košić ipak munjen nekom svojom kvazipovijesnom fiksacijom, koja mu nekontrolirano bježi preko jezika i otkriva o njemu više nego što bi sam htio. Ali, čekaj malo, on vodi komisiju “Iustitia et pax”, koja bi trebala biti neka vrsta elitnog intelektualnog odreda Katoličke crkve, pa ako njen prvi čovjek pokazuje ovakvu fundamentalističku isključivost i zatucanost, onda to mora biti znak nekih dubljih crkvenih pomjeranja. A to i jeste. Dosad je ovako zadrte stavove iznosio uglavnom samo vojni ordinarij, biskup pod šljemom Juraj Jezerinac, čiji su praskavi istupi mogli biti shvaćeni kao solodionice jednog crkvenog Kmera. I samo se slutilo da bi oni mogli biti upozorenje što će biti ako nominalna ljevica zauzme mjesto i predsjednika države i premijera. Sada se vidi da su se te slutnje ostvarile.

Praktički cijeli vrh Crkve danas se ponaša kao armada Crvenih Kmera na borbenom zadatku, koja ne diže samo galamu, kao što je to uglavnom radio Jezerinac, nego i zahtijeva od svjetovnih vlasti da se donose ovakvi, a ne onakvi zakoni, da se u vjeronauku u školama ne rade ni najmanje izmjene bez njenog izričitog odobrenja, a najviše da se ne dira ni u točku ni u zarez ugovora države s Vatikanom. Vladi Košiću čak ni to nije bilo dovoljno, nego je pokrenuo specijalnu jedinicu “Iustitia et pax” kako bi spriječio dodjelu odlikovanja predsjednika Ive Josipovića Dragi Hedlu, čime je jasno pokazao da koliko bagatelizira žrtve ratnih zločina Branimira Glavaša i druge o kojima je Hedl pisao, toliko istovremeno napumpava i mistificira one s Bleiburga. Većina tih pritisaka, od kojih je ovaj posljednji otvoreno ponižavanje institucija hrvatske države, u koju se Crkva toliko zaklinje, poduzimaju se kako bi se spriječilo da ova vlast dirne u materijalne povlastice koje Crkva uživa. No, kako ta vlast ne pokazuje takve namjere, osim donekle najavom da će kontrolirati trošenje velike količine novca koji Crkva dobiva iz budžeta, cilj je očito širi i smjera na čvršće ušančivanje pozicije u društvu, ali i politici.

Na to se crkveni vrh, po svemu sudeći, odlučio zbog bitno izmijenjene političke situacije nakon što je HDZ, izbušen velikim korupcijskim aferama, izgubio izbore. Iako odnosi Crkve s tom strankom više nisu idilični kao devedesetih, ona se osjećala puno sigurnije uz nju na vlasti. Ipak je kler dugo figurirao kao popovsko krilo HDZ-a, a HDZ kao političko, čak i vojno krilo Crkve (neustavna hodočašća Hrvatske vojske u katolička svetišta u zemlji i inozemstvu). Osim toga, HDZ ne samo što više nije na vlasti, nego zbog teških unutrašnjih svađa ne funkcionira ni kao opozicija, čime je otvoren prazan prostor u koji se sada ubacuje Kaptol, držeći, ne bez osnove, da je to njegovo prirodno stanište. Razlika je jedino što on smatra da to stanište treba štititi puno radikalnije nego HDZ, a to znači s puno više antikomunističkih decibela, što je odmah na početku otišlo toliko daleko da je “Glas Koncila” napao Milanovićevu Vladu zbog zabrane održavanja neonacističke internacionale u Zagrebu.

Problem je jedino što, unatoč toj zabrani, ova Vlada nimalo ne sliči na komunističku neman koju bi javnost doživjela kao opravdanu metu za crkvene anateme i gromove. Zato sada Kaptol mora praviti tu neman od blata, kako bi kreirao histeriju nalik onoj iz vremena splitske Rive, ali bez realnih izgleda da se ona zaista ponovi. To znači da hrvatska desnica, stranačka i crkvena, neće uspjeti prebaciti vlastitu krizu na društvo u cjelini. Barem zasad.

Izvor: Crkveni Kmeri

Written by Charon l'Cypher

26. 4. 2012. at 11:55

O slobodi izbora oko vjeronauka

2 komentara

Svako malo slušamo priče kako je “vjeronauk slobodan izbor, pa što koga smeta” i sl. bedastoće na temu antiznanstvenog i protuljudskog predmeta u našim državnim školama. Protivno tome, često se isticalo kako djeca koja ne pohađaju vjeronauk, taj sat provode na hodnicima, jer je on smješten usred satnice i nema alternative, pa samim time nije baš tako “izborni” nego više prisilni.

Aktualni ministar je najavio da će “škole obvezati da u rasporedu sati vjeronauk bude na početku ili kraju satnice, a ukoliko nije da se učenicima koji ga ne pohađaju osigura neki sadržaj”.

Kako bi pokazao pravo slobodarsko lice Crkve, odmah se javio Marin Srakić, s prigovorom da je vjeronauk u nadležnosti Crkve, a ne Ministarstva (što onda radi u školi?!?) i da je ministrov prijedlog diskriminirajući. Da, upravo gore navedeni prijedlog koji traži alternativu za djecu koja ne pohađaju vjeronauk ili “rubni smještaj” vjeronauka, kako ta djeca ne bi bila osuđena na lutanje hodnicima.

Eto, dragi pobornici vjeronauka, toliko o “slobodi izbora” tog predmeta i iskrenosti Crkve da ga omogući samo onima koji žele, bez (nekoć tihe, a sada sve glasnije) prisile za ostale…

Izvor: Business.hr, “Biskupi u ‘pomicanju’ vjeronauka vide diskriminaciju i kršenje Vatikanskog ugovora

P.S. Ako je vjeronauk u nadležnosti Crkve, to ne znači da je i raspored sati u njenoj nadležnosti, iako si Crkva uzima za pravo da je cijela država u njenoj nadležnosti.

Written by Charon l'Cypher

7. 4. 2012. at 14:40

Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri

2 komentara

Forum za slobodu odgoja predstavio je rezultate istraživanja “Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri: Stavovi i iskustva nereligioznih roditelja prema religiji i vjeronauku u javnim školama”, koje je u suradnji s udrugom Protagora provedeno  2011. godine.

Knjiga Branka Ančića i Tamare Puhovski o istraživanju: Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri (online verzija)

Istaknula bih samo nekoliko highlightova:

  1. Tablica 3 na strani 31u knjizi (33 u dokumentu) – posjećenost vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. Vjeronauk u osnovnoj školi upisuje preko 90% učenika, u srednjoj te brojke zamjetno padnu. Ovi podaci pokazuju kolika je indoktrinacija vjeronaukom u RH. They really do get most of them while they’re young. :/
  2. Komentari sudionika u istraživanju nalaze se u tablicama od strane 35 u knjizi (37 u dokumentu) nadalje. Evo nekoliko njih koji su se meni osobno “svidjeli”:

Izborni predmet, osim vjeronauka, je informatika. I onda djeca u drugu smjenu dolaze slušat informatiku, a taj isti vjeronauk ne mogu stavit u drugu smjenu, po kom kriteriju? Zbog čega? Ja bi puno radije da se moje dijete opismeni informatički, nego vjeronaučki. I onda on taj jedan sat zvjera i ne radi ništa, 45 minuta se, da ne rečem šta, se ubija od dosade. (Anita)

Sva djeca su pitala mog sina zašto on ne ide na vjeronauk i jel on svjesan da će goriti u paklu zato što ne ide na vjeronauk, jer je to časna njima rekla. Ne njemu da će on gorit’ u paklu, nego da će djeca koja ne idu na vjeronauk. (Anita)

Oni su se jako dobro sprijateljili, cijeli razred. I onda je doš’o vjeronauk i onda su se oni počeli dijeliti. Neki su radili ovo, dok su ovi bili na vjeronauku i onda su počela pitanja: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk?“ Između djece, dakle tih koji su stvarno bili super prijatelji: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk, pa moraš ić na vjeronauk.“ Ali najgore je bilo to što su onda starija djeca čula za njega da ne ide… I tako, da su došli i: „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“ Jedan ga je primio ovako „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“, a on je reko: „Ja vjerujem u Zeusa.“ „-Ne Zeusa, jel’ ti vjeruješ u hrvatskog Boga?“. U hrvatskog Boga i onda je stao da će ga tući, međutim, tu je učiteljica došla, intervenirala, sredila situaciju. (Višnja)

Ravnatelj u ovoj školi, šta ja znam, kad imamo, recimo, zajedničku večeru onda on moli prije, njemu je normalno da reče: „Učiteljice, pomolimo se prije.“ Mislim, to je dio njegove, šta ja znam, to nije primjereno, nit’ ne razmišlja da neki nisu vjernici, je li, da neki ne mole, je li, da netko je možda druge vjeroispovijesti. Tu je recimo nešto što je iritantno, al’ nije mi strašno, ajde, ipak većina su vjernicI pa kolektivno, ali mi je ono. (Tomo)

Ja imam jednu prijateljicu koja je meni rekla: „Ja kažem da sam agnostik da ne bih uvrijedila vjernike.“ Mislim zašto… onda ja opet ispadam, ja ispadam militantan ateist. (Jelena)

Zanimljivo je primijećeno iz komentara da nereligiozni ljudi ne percipiraju diskriminaciju kao, pa, diskriminaciju. Kažu da diskriminacije nema, a odmah zatim navode nametanje stava premoćne okoline, isključivanja, šikaniranja i td. Isto tako, gorenavedeni Tomo kaže da nije problem da ravnatelj inicira molitvu na službenim ručkovima. Šta? Prag tolerancije čini se zaista visok (definitivno viši nego što vjernici imaju za pitanja oko nekih upitnih crkvenih praksi, npr.), no najgore je da mnogi smatraju da su oni krivi za diskriminirajuće “incidente” od strane vjernika/religioznih. :/ Imam dojam da je prevladavajući stav ljudi u istraživanju da je bolje šutjeti oko svoje nereligioznosti i trpiti stvari koje im se ne sviđaju da “ne mute vodu” i time smanje moguće probleme. S jedne strane, čak ih i razumijem.

Što se iskustva s upisivanjem i neupisivanjem djece na vjeronauk tiče, rezultati UNICEF-ovog istraživanja o diskriminaciji (post Dvadeset godina ispiranja mozga) opet su potvrđeni. Vjeronauk razdvaja, uvodi koncepte koje djeca ne razumiju (hrvatski Bog?!) i rezultira diskriminacijom. I naravno, ima privilegiran status u satnici, bez alternative.

Ne znam koliko ovo istraživanje može imati veze s izbacivanjem vjeronauka iz školskog programa, but one can hope. 😉

Tko molitvom ubija ljude?

3 komentara

BBC donosi priču “Church HIV prayer cure claims ’cause three deaths’” o tri slučaja oboljelih od HIVa koji su, navodno na poticaj svećenika, prestali uzimati lijekove, kao dio “liječenja molitvom”, te su nakon nekog vremena preminuli. Prevodim samo poantu; ostalo možete pročitati na BBCjevom siteu:

Barem troje ljudi oboljelih od HIVa je u Londonu preminulo nakon što su, na nagovor evangelističkih svećenika, prestali uzimati lijekove koji su ih do tada držali na životu.

Dalje u originalnom članku slijede svjedočanstva prijatelja i obitelji preminulih u kojima optužuju svećenike za “neodgovorne savjete”, komentari Lorda Fowlera (bivšeg ministra zdravstva poznatog po velikoj anti-AIDS kampanji 80-ih godina prošlog stoljeća), te očitovanje crkve i svećenika da “nisu nikome rekli da prestane uzimati lijekove”, ali i da “liječnici tretiraju, a Bog liječi”.

Ništa novo pod Suncem i neću se baviti navodnim uspješnim “izlječenjima” niti mislim analizirati smislenost svećenićkih obećanja. No, postavlja se razumno pitanje: tko je kriv?

Na prvu loptu, mnogi će skočiti i uzviknuti “pa naravno da popovi!”. Jesu li zbilja oni krivi?

Imamo religije koje su bazirane na vjeri u svemoćnog, dobrog Boga koji stalno intervenira u Svijetu (inače molitve ne bi imale smisla). Imamo ljude koji u to iskreno vjeruju i koji su oboljeli od opake bolesti. Vjerojatno se možemo složiti i da ti ljudi nisu baš zaslužili mučku smrt koju donosi AIDS.

Čak i ako nismo tako “milostivi”, religije imaju institut oprosta grijeha. Nerazumno je očekivati da su ovi molili za izliječenje, a da prije toga nisu tražili oprost grijeha (ili, vjerojatnije, “grijeha”) koji ih je doveo do bolesti. Dakle, ako su se i smatrali “krivima”, izmolili su oprost i smatraju (tj. smatrali su) da krivnje više nema.

Zbrojimo sve nabrojeno: dobri svemogući Bog koji pomaže ako ga se zamoli + ljudi koji ni krivi ni dužni pate. Što je logičnije nego zamoliti dotičnog boga za izliječenje i očekivati da se ono i desi? Ti ljudi su jednostavno konzistentni sa svojim vjerovanjima!

Svećenici? Isto tako. Oni otvoreno tvrde da u to vjeruju — ta to im je u opisu posla! — i tako su i propovijedali. U čemu je problem?

Svaki drugi postupak i svećenika i oboljelih bio bi — licemjeran!

Ili vjeruješ ili ne. Ispravno, za razliku od većine “vjernika” koji, kao, “vjeruju”, a često su spremni i nasiljem (barem vebalnim, no nerijetko i fizičkim) braniti to svoje “vjerovanje”, a onda na prvi znak problema trče liječniku, a ne u lokalnu crkvu. Uostalom, i Ivan Pavao II. je obilato koristio usluge liječnika, a uvjeren sam da to radi i ovaj sada. No, što to govori o njima?

  1. Sami smatraju da nisu dobri, pa ne očekuju da ih Bog spasi. Khm… većina vjernika, uključujući i pape…? Ionako je dosta pokajati se, pa ovaj “argument” pada u vodu. Ili je ipak uvjerljivije
  2. Ne vjeruju ni približno toliko koliko tvrde.

Yup, mislim da točka 2 zvuči puno realističnije od točke 1.

Da se vratimo na svećenike i njihove preminule vjernike iz gornje priče. Zaključili smo da su ljudi samo (bili) konzistentni. Tko je onda kriv za mrtve?

Religije se u društvu stalno tretiraju kao svete krave. Ne slažete se s nečijim religijskim stavom? Kaže društvo: ne morate se slagati, ali nemojte ga “pljuvati” (što je labela koja se nalijepi na svaku, neovisno koliko argumentiranu, kritiku). Naravno, ako kažete “idi, liječi se, neće te Bog izliječiti”, onda je to ok. Ali, ako kažete “što se moliš Bogu, ionako ti neće pomoći”, onda ste netolerantni divljak. A u čemu je razlika?

Britanija je premrežena raznim religijskim školama. Dakle, društvu je prihvatljivo da od malih nogu djecu šopamo vjerskim “istinama” (zapravo dogmama). “Istinama” u koje očekujemo da vjeruju, ali samo kad nije ozbiljno (tipa terminalne bolesti). Jednako tako očekujemo i poštivanje religije, ali samo kad nije ozbiljno. Očekujemo i da svećenici propovjedaju (i prakticiraju!) takve stavove, ali — opet — samo kad nije ozbiljno! Za sve drugo, tu je… moderna znanost. A religija ima utihnuti (ili eventualno poslužiti kao utjeha), dok medicina ne dovede do boljih dana. Tada će opet Bog postati svemoćan. Ili se samo vratiti s dopusta?

Vrijeme je da se, kao društvo, opredijelimo. Hoćemo li konačno početi prakticirati sekularnost ili ćemo i dalje prihvaćati religiju kao “važno viđenje istine”. Ako ovo drugo, onda moramo prihvatiti i sve (u pravilu negativne) posljedice takvog stava. Sjedenje na dva stolca, tako tipično za politički korektno neoliberalno društvo, ali i većinu “vjernika” u tom društvu, donosi samo najgore od oba svijeta: zla religije i šok sekularnog društva kada iracionalno ponašanje dovede do tragedije.

A kod nas se vjeronauk širi kao kuga… prvo srednje škole, zatim osnovne,… a evo ga polako i u vrtiće. Popovi blagoslivljaju škole i bolnice, za uspjeh i zdravlje đaka/bolesnika. I onda očekujemo da djeca zaključe kako taj Bog koji, zbog malo pošpricane vode i jedne mantre godišnje, može brinuti o cijeloj školi, ne može ili neće spasiti oboljelog koji ga usrdno moli za spas? Pa to je ludost! Naravno da će Bog spasiti! Evo, čak i kobajagi sekularna država priznaje da dotični to može (zato i šarade po školama), a roditelji i svećenici objašnjavaju da i hoće (jer Bog je dobar)!

A za 20-30 godina, kad netko od te djece dobije AIDS “jer su kondomi zli i uzrokuju tu bolest” (kako nas uči sam božji namjesnik na zemlji), a zatim i umre jer se pokušao “liječiti molitvom”, neće mu biti kriv nitko drugi doli roditelja koji su ga poslali u ralje religije, i rekli mu da je religija svetinja, ali su zaboravili objasniti da to vrijedi samo dok nije stvarno ozbiljna situacija

Da odgovorim na pitanje iz naslova (ako to već nije jasno): krivi su svi oni koji u odgojni proces puštaju pradavna praznovjerna kao nešto vjerodostojno. Roditelji prvi, a školski sustav (i, općenito, društvo na čelu s političarima) odmah iza. Pitanje je samo zašto roditeljska ljubav redovito ustukne pred ponosom, dogmom i praznovjerjem.

Written by Charon l'Cypher

18. 10. 2011. at 18:16

Vlada traži odobrenje HBK da provodi zakone

5 komentara

Ne stignem komentirati, ali ipak bih sa svekolikim pučanstvom podijelio tekst s Gay.hr-a, pod nazivom Vlada traži odobrenje HBK da provodi zakone:

Ovih dana svjedoci smo skandaloznog odgovora Ministarstva znanosti obrazovanja i športa Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova oko homofobičnog udžbenika iz vjeronauka.

Naime, popis školskih udžbenika za školsku godinu 2009./2010., 2010/2011, kao i 2011/2012. sadržava udžbenik „S Kristom u život“ (u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 2008.). U udžbeniku se između ostaloga navodi sljedeće: „Svjesni smo ipak činjenice da neki ljudi osjećaju privlačnost prema osobama istoga spola. Medicina i psihologija pronalaze različite uzroke, do kraja neistražene, takvom ljudskom stanju. Crkvena je predaja uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kom slučaju ne mogu biti odobreni“ (KKC 2357). „Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju.“

Homoseksualnost nije neistraženo „ljudsko stanje“, nego jednako vrijedna varijacija ljudske seksualnosti, kao što je i heteroseksualnost, što je stav mjerodavnih svjetskih (Svjetska zdravstvena organizacija) i hrvatskih institucija (Hrvatsko psihijatrijsko društvo i Hrvatska liječnička komora). Navođenje da se radi o posebnom „ljudskom stanju“, s naglaskom na traženje medicinskih i psiholoških uzroka, sugerira upravo suprotno; da se radi o anomaliji, odnosno bolesti, te je protivno nizu međunarodnih i nacionalnih propisa koji reguliraju zabranu diskriminacije i pravo na potpunu i točnu informaciju.

Brojne lezbijke, gejevi i biseksualne osobe u povijesti su bile žrtve pokušaja promjene seksualne orijentacije medicinskim metodama poput prisilne hospitalizacije, elektrošokova, lijekova za duševne bolesti i sl. Upravo zbog toga je izrazito opasno davati djeci pogrešne informacije koje ih navode na zaključak da je homoseksualnost bolest. Dok hrvatska djeca uče iz sramotnih udžbenika o „neistraženom ljudskom stanju“, diljem svijeta 17. svibnja obilježava se kao Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije.

Zbog svega navedenog Lezbijska grupa Kontra je prije više od godinu dana, 17. 5. 2010. na Međunarodni dan borbe protiv homofobije održala simboličnu akciju na Markovom trgu, gdje su službeno zatražile od Vlade brisanje homofobičnog sadržaja iz školskih udžbenika.

Nakon krajnje zabrinjavajućih odgovora iz Vlade i Ministarstva u kojima se opisuje samo procedura usvajanja udžbenika od strane Ministarstva, bez osvrtanja na konkretan problem, udruge Kontra i Iskorak zatražile su postupanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u prosincu 2010. godine.

Nakon prve požurnice koju je Pravobraniteljica za ravnopravost spolova uputila Ministarstvu (14. travnja 2011. godine), isto je sada dostavilo očitovanje izdavača udžbenika, Kršćanske sadašnjosti d.o.o., te je izvjestilo Pravobraniteljicu da će dostaviti cjelovit odgovor nakon što zaprimi očitovanja Hrvatske biskupske konferencije i Nacionalnog katehetskog ureda. Nakon toga Pravobraniteljica je 29. kolovoza 2011. godine uputila još jednu požurnicu Ministarstvu, međutim, do danas nije zaprimila odgovor.

Iz očitovanja na sadržaj gore navedenog udžbenika evidentno je da Vlada RH nije sposobna sama zauzeti stav vezano za implementaciju zakona koji se tiču suzbijanja diskriminacije na temelju spolne orijentacije, te traži mišljenje/odobrenje Hrvatske biskupske konferencije i Nacionalnog katehetskog ureda da li da zaštiti ljudska prava građana i građanki.

Jedini zaključak koji se nameće je da mi ne živimo u sekularnoj državi, te da bi se za zaštitu svojih ljudskih prava trebali prvo obraćati Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, a onda možda Vladi.

Također, napominjemo da su Iskorak i Kontra u međuvremenu dobili pritužbe građana da i u nekim drugim udžbenicima koji se koriste u hrvatskim školama postoje diskriminativni sadržaji, te će angažirati stručnjake da naprave analizu školskih udžbenika iz relevantnih predmeta.

Vezano za sve navedeno, poručuju da će se obratiti međunarodnim institucijama i organizacijama za zaštitu ljudskih prava, budući da hrvatska Vlada nije sposobna djelovati nezavisno i zaštiti prava svojih građana kao ni implementirati međunarodne standarde i vlastite zakone za zaštitu ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije.

Sekularnost? Odvojenost države i vjerskih organizacija? Vladavina prava? Ustav?!? Jesu to stvari koje se jedu ili čemu to služi?

Written by Charon l'Cypher

29. 9. 2011. at 23:56

Dvadeset godina ispiranja mozga

44 komentara

Početak je nove školske godine – koja je opet proslavljena blagoslovima školaraca, grupnim odlascima na misu u najbližu crkvu i prozivkama djece koja nisu upisala vjeronauk da li su se možda predomislila.

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/146768/U-sekularnoj-drzavi-Hrvatskoj-skola-pocela-misom.html

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/146938/Za-pocetak-skole-prozivanje-malih-nekatolika.html

Vjeronauk u osnovnim školama – izborni predmet koji to nije. Ne može se nešto zvati izbornim predmetom, ako se nema između čega birati, tj. ako je jedini “izbor” u priči  – upisati to ili ne. U ovom slučaju predmet se zove fakultativni. Fakultativni predmeti – kao što su recimo dodatni strani jezik obično imaju termin izvan redovne nastave (ja sam na informatiku 4 godine dolazila dva sata ranije kad je škola bila popodne ili ostaja dva sata nakon nastave ujutro), dok je za izborne predmete termin unutar satnice, a učenike se razvrsta ovisno o predmetu kojeg su izabrali (engleski ili njemački, vjeronauk ili etika u srednjoj školi i td). Vrijeme je da se vjeronauk u osnovnoj školi počne zvati pravim imenom umjesto da mu se status mistificira namjernim korištenjem krivog naziva.

Nakon dogovora o ispravnoj terminologiji treba slijediti i promjena termina vjeronauka u rasporedu (treba vjeronauk uopće izbaciti iz škola, ali prihvaćam i male pomake). Na više mjesta se spominje službena uputa da vjeronauk po mogućnosti bude prvi ili zadnji sat, kako bi djeca koja ga ne pohađaju mogla doći kasnije ili otići ranije. No, prema Ugovoru o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama jasno piše, stavak 4:

Nastava katoličkog vjeronauka u javnim osnovnim i srednjim školama izvodi se pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta, napose s obzirom na položaj vjeronauka unutar rasporeda sati.

To je razlog što mnogi roditelji muku muče s time da li im dijete sjedi na hodniku usred dana u školi jer eto, nije upisano na vjeronauk, koji je, sasvim slučajno, usprkos uputama, ali u skladu sa zakonom, usred satnice. Detaljne posljedice toga na psihu djeteta vjerujem da nije teško zamisliti – lako je nama “odraslima” pričati o tome da je ok biti drugačiji, dijete koje nije dio kolektiva sigurno se ne osjeća bajno. A još kad ga vršnjaci, kojima se ispire mozak apstraktnim konceptom boga pitaju zašto nije s njima i zašto ne vjeruje (u nešto što zapravo ne mogu objasniti ni pojmiti, ali im se servira uz ‘to je tako’ objašnjenje) – kako će se dijete osjećati pokušavajući tako nešto objasniti drugom djetetu?

Ubacivanje vjeronauka unutar satnice i izjednačavanje vjeronauka s ostalim obaveznim predmetima bezočno diskriminira sve druge dodatne aktivnosti koje djeca biraju – dodatna iz matematike, informatika, drugi strani jezik, ples, sviranje.. koji se održavaju van redovnog rasporeda, često čak i izvan zgrade škole. Plus, dodatne grupe se znaju i preklapati pa se tako može dogoditi da su dodatna iz matematike i Mali astronomi u isto vrijeme. Vjeronauk konkurencije nema. Samim time što vjeronauk ima ovakav “specijalni” status diskriminira učenike koji ga ne upisuju.

Nisam čula ni za jedan slučaj da je netko završio na popravnom iz vjeronauka (koji jelte ima isti status kao matematika npr), i uz moje osobno iskustvo s vjeronaukom – tvrdim da je to je lagan predmet koji se upisuje većinom po inerciji – jer to svi rade, dodatni razlog je da podiže prosjek ocjena. Zanimljivo je (doduše, provedeno je za srednje škole) istraživanje Zagrebačke nadbiskupije iz 2008. o vjeronauku

Tako je velika većina ispitanih učenika, njih 73,3%, na tvrdnju da vjeronauku nije mjesto u školi odgovorila da se uopće ne slaže ili se ne slaže s njom. Čak 83,2% učenika izrazilo je neslaganje s tvrdnjom da bi bilo najbolje kada vjeronauk uopće ne bi postojao. Za 58,4% učenika vjeronauk je jedan od dražih predmeta.

Istraživanje su proveli prof. dr. sc. Valentina Blaženka Mandarić, docentica na Katedri religiozne pedagogije i katehetike na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu,  prof. dr. Alojzije Hoblaj i prof. dr. Ružica Razum. [Zanimljivog li zadnjeg prezimena.] Zašto je to istraživanje zanimljivo? Zbog ovog citata:

Čak ih se 79% slaže s tvrdnjom da se na vjeronauk upisuju kako bi popravili prosjek ocjena, što upućuje na praksu blažeg ocjenjivanja, ali se iz tih podataka bez dodatnih istraživanja ne mogu donositi zaključci, ističe dr. Mandarić.

Postoji sitni problem s brojevima – ako rezultati nisu namješteni i nije bilo muljanja sa statistikom – brojevi ne lažu, slagali se vi s time što se iz njih da zaključiti ili ne. Odnosno, ukoliko istraživanje obuhvaća nekoliko pojava i prihvatite li rezultate istraživanja za pojavu A, onda ne postoji razlog da rezultate istog istraživanja za pojavu B ne prihvatite samo zato što vam se ne sviđaju. Još jednostavnije – istraživanje pokazuje da je visok interes za vjeronauk, to nam odgovara pa ćemo to prihvatiti zdravo za gotovo. No, istraživanje pokazuje da se vjeronauk upisuje zbog popravljanja prosjeka, a ne duhovnog uzdizanja ili čega već. To se nikako ne slaže s onim što želimo kao rezultat pa ćemo reći da treba još istraživati. A odgovori su tu, crno na bijelom, jasnije ne može! Na kraju krajeva, ako se već hoće sakriti rezultat koji ne odgovara onom što se željelo dobiti, zaboga, izbacite taj dio van izvještaja i nitko neće znati. Ovako, uz apsolutno prihvaćanje brojke koja kaže ono što se želi čuti, komentar da se iz brojke koja kaže ono što se ne želi čuti ništa ne može zaključiti je u najmanju ruku urnebesno smiješan. Ili je možda više tragičan, kad bolje razmislim.

Dvadeset je godina prošlo od uvođenja vjeronauka u škole. Zna se čuti – ha, ništa lošeg se tamo ne nauči, šta se neki bune. Kao prvo – ne slažem se da je ispiranje mozga “ništa loše”. A vjeronauk kao predmet koji se pretežno bavi katoličkim svjetonazorom je ispiranje mozga djeci koja se ne mogu od toga braniti i diskriminacija onih koji te poglede na svijet ne dijele (prvenstveno mislim na stavove roditelja, jer mi se ne čini realno da dijete u prvom osnovne ima ikakav stav o medicinski potpomognutoj oplodnji, npr, ali koji se preslikavaju na dijete). Kao drugo, da vidimo što je to “dobrog” uvođenje vjeronauka dovelo:

No, unatoč propagiranju mirovnog obrazovanja, empatije, ravnopravnosti, poštivanju različitosti i brige za druge, za predmet katolički vjeronauk od početka uvođenja u nastavni program do danas nema dokaza da je pridonio smanjenju nasilja među djecom i mladima, tvrde u udrugama koje promiču potrebu za uvođenjem građanskog odgoja kao zasebnog ili kao kurikularnog predmeta u školama.

Prema usporednim istraživanjima, prije 20 godina nasilja u školama bilo je manje, iako se djeca danas daleko više no prijašnje generacije susreću s različitim neformalnim oblicima obrazovanja za nenasilje, toleranciju i građanski odgoj.

Izvor

Ja neću na temelju toga što je sad više nasilja zaključiti da je vjeronauk za to kriv, ali imam osjećaj da bi ona ekipa koja bi dodatno istraživala tvrde brojke tome itekako bila sklona, kad bi to naravno bio zaključak koji im odgovara.

Ima još jedna “dobra” stvar koju je vjeronauk donio – UNICEF je krajem 2009. godine proveo istraživanje o stavovima djece i mladih, u sklopu kojeg se pokušalo vidjeti koju se skupinu “drugačijih od drugih” najviše diskriminira. Te skupine bile su: 1. djeca s teškoćama u razvoju, 2. djeca vjerskih manjima i djeca koja ne idu u crkvu, 3. djeca koja ne idu na vjeronauk, 4. djeca drugih naroda i nacionalnosti, 5. djeca koja žive u jako siromašnim obiteljima, 6. djeca koja žive samo s mamom ili samo s tatom i 7. djeca koja žive u domu ili udomiteljskoj obitelji. Pobjednik je? Broj 3, djeca koja ne idu na vjeronauk! Konkretno, evo prosječnih ocjena za ponašanje prema svakoj skupini:

Slika: Kako se djeca ponašaju prema djeci koja su možda drugačija od drugih? – prosječne ocjene

Zanimljivo je pogledati i demografsku sliku – ovdje je samo isječak Tablice 61

Nije veliko iznenađenje da su ocjene ponašanja prema djeci koja ne idu na vjeronauk u prosjeku niže u obiteljima gdje su roditelji nisko obrazovani, manjih primanja ili nezaposleni te iz manjih sredina. S obzirom da su takva kućanstva obično s puno članova, ne iznenađuje ni podatak da su ocjene niže u takvim kućanstvima. Rezultati ne iznenađuju jer je jasno da djeca upijaju stavove svojih roditelja i ukućana s kojima su u kontaktu i preslikavaju ih na svoj svijet – a stavovi gore opisanih skupina većinom jesu religijski obojani, što podrazumijeva da je nepohađanje vjeronauka u biti nezamislivo. Odnosno, gore je ne ići na vjeronauk nego biti druge vjere. Nije to ni toliko čudno – nepohađanje vjeronauka lako je poistovjetiti s ateizmom, a vjernicima (ili onima koji tvrde da to jesu) je to u globalu neshvatljiv, dakle automatski i neprihvatljiv, koncept.

Meni je zaista zastrašujuće da djeca od 8, 9 godina smatraju da je to što netko ne ide na vjeronauk razlog za diskriminaciju, i još k tome – najveći. Naravno, to je slika stavova njihovih roditelja, koje nastava vjeronauka u školama samo potiče. Vrlo rijetki će se moći otrgnuti iz ralja takvog svjetonazora u koji su odmalena bili indoktrinirani, kojeg će onda prenjeti na svoju djecu i tako dalje, u krug. Nažalost, ne vidim neki pametni izlaz iz ove situacije.

 “Rational arguments don’t usually work on religious people. Otherwise there would be no religious people.”
– Gregory House, M.D. Season 4 Episode 2 The Right Stuff.

Written by sylvermyst

10. 9. 2011. at 1:43

%d bloggers like this: