Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘Vladimir Paar

Rasklimani stupovi društva

2 komentara

Nedavno smo imali prilike pročitati kako najvažniji duhovni stup u Hrvata bez ikakvih moralnih dvojbi gradi skupocjene palače iz kojih će duhovno osnaženi krenuti u sveti boj protiv materijalizma i konzumerizma.

Nekako u isto vrijeme, jedan drugi, svjetovni stup društva također je pokazao zavidan stupanj skromnosti, morala i socijalne osjetljivosti naručujući namještaj za svoje urede. Pa su tako naručili stolce, svaki po cijeni uštede na 20 000 bočica nearomatizirane umjesto aromatizirane vode… ili vitrinu po cijeni uštede na 147 000 bočica nearomatizirane umjesto aromatizirane vode…

Svaka država koja drži do sebe ima još jedan važan stup društva – to su nacionalne akademije znanosti i umjetnosti koje okupljaju znanstvenu i intelektualnu elitu društva – najbolje od najboljih.

Čitam tako da je hrvatska znanstvena i intelektualna elita iz HAZU otjelovljena u novim članovima Uprave našla za potrebno posjetiti kardinala Bozanića. Znanstvena elita blagoizvoljela je tako upoznati uzoritog kardinala s programima novog vodstva HAZU, a uručili su mu i pozivnicu za proslavu 150 obljetnice ove uvažene znanstvene institucije koja njeguje kritički i nadasve racionalan pogled na svijet.

Moram priznati da u prvi mah nisam shvatio svrhu posjeta – naime, Index Librorum Prohibitorum ukinut je još davne 1966 godine (kad je Bozanić tek počeo studirati). Stoga mi se «upoznavanje s programom rada akademije» radi eventualnog upotpunjavanja Indexa činilo nepotrebnim.

Kao jedino logično nametnulo mi se da su uvaženi znanstvenici na ovaj način išli uzoritom kardinalu izraziti zahvalnost za sve dobro što je Crkva činila znanosti i znanstvenicima kroz mnoga stoljeća, a povremeno čini i danas. Predsjednik HAZU, akademik Zvonko Kusić je medicinar koji ima posebno velike razloge za izražavanje zahvalnosti Crkvi – kako za prošlost, tako i za sadašnjost.
Ipak nisu naši akademici poput talijanske studentske bagre koja svojevremeno nije htjela na svome sveučilištu vidjeti Papu … i sve to radi nekakvog minornog nesporazuma oko izvjesnog Galilea.

Na žalost, u delegaciji nije bio uzoriti akademik Paar koji bi sigurno znao naglasiti i obrazložiti prirodnu potrebu suradnje Kaptola i HAZU.

Uz takva opravdana i nadasve prirodna stremljenja članova Akademije, posve je jasno da u HAZU nema mjesta za npr. dr. Ivana Đikića. Kada su ga lani novinari pitali što bi radio u okviru HAZU kada bi bio primljen, on se, zamislite, drznuo reći ovo:

«Željeli smo potaknuti aktivniju ulogu Akademije u hrvatskom društvu, posebice u području znanosti i obrazovanja koje su moje primarne teme rada. Primjerice, željeli smo pripremiti međunarodni simpozij u HAZU na kojem bi okupili vodeće svjetske stručnjake iz područja istraživanja tumora. Imali smo i planove za pokretanje novih programa u školama, javnim tribinama te popularizaciji znanosti u društvu i druge ideje…»

Pa jasno je da za takve sumnjive likove ostaje jedino članstvo u trećerazrednoj Leopoldini.

Što se tiče uručivanja pozivnice za proslavu obljetnice HAZU, siguran sam da će ih uvaženi akademici na isti način dostaviti protojereju, rabinu, muftiji …

Written by Ajgor

28. 2. 2011. at 14:14

Postano u Politika, Znanost

Tagged with , ,

Znanost i vjera

44 komentara

U komentarima uz tekst Na rubu znanosti spomenut je akademik Paar i njegov intervju Glasu koncila u kojemu je naširoko objašnjavao komplementarnost znanosti i vjere. U tom razgovoru može se uočiti i određeni revizionizam u tumačenju povijesti katoličke crkve s ciljem negiranja njenog višestoljetnog zloćudnog djelovanja na znanost.

»Kroz cijelu se znanstvenu povijest provlači komplementarnost znanosti i vjere«

I sam naslov spomenutog intervjua sugerira što je poanta Paarova stava prema vjeri: vjera (religija) i znanost međusobno se nadopunjuju i čine jednu cjelinu.

Čime akademik potkrepljuje tu svoju tezu? Evo nekih karakterističnih naglasaka:

Tako je npr. u 13. st. franjevac Roger Bacon dao temelje prirodoznanstvenog pristupa, koji je kasnije u 16. i 17. st. od njega preuzeo Galilei, a koji se i danas koristi.

On (Isaac Newton, op.a.) ne samo da je bio vjernik nego je bio i duboko teološki obrazovan i orijentiran. Pisao je teološke rasprave, napisao je npr. teološku knjigu od četiri stotine stranica za koju je smatrao da je njegovo najveće znanstveno dostignuće, bolje čak i od prirodoznanstvenih rasprava po kojima je ipak postao svjetski poznat.

On (kardinal Bellarmine, op.a.), je prema dostupnim dokumentima o cijelome slučaju koje sam proučio, Galileiju rekao da će Crkva prihvatiti tumačenje da se Zemlja okreće, ali pod uvjetom da za tu tvrdnju predoči znanstveni dokaz. Galileo nije imao znanstvenog dokaza, i u tome je cijela priča, nego je pribjegao teološkim dokazima, jer, mora se reći da je bio i vrlo jak teolog. Tu se, naravno, upleo u različite teološke svađe …

Pitanje: U tom kontekstu je i Albert Einstein, čija se obljetnica slavi ove godine, isticao da je znanost otkrivanje Božje tvorevine, tj. da je znanost bez vjere neuvjerljiva a vjera bez znanosti slijepa?
Paar: To je točno, iako je Einstein to baštinio od Galileija koji je govorio da se Bog otkriva čovjeku preko Biblije, gdje mu govori jezikom Biblije, i preko prirodnih zakona, gdje mu govori jezikom matematike.

Vratimo se sada naslovu («Kroz cijelu se znanstvenu povijest provlači komplementarnost znanosti i vjere») i gornjim citatima. U njima se može uočiti samo odnos pojedinih znanstvenika prema vjeri, ali ne i odnos znanosti prema vjeri.

Znanost je prema vjeri/religiji indiferentna (osim u slučajevima kada je vjera/religija predmet znanstvenog istraživanja, ali to je nešto sasvim drugo).
I vjera je sama po sebi indiferentna prema znanosti.
Isto kao što je i Crvenkapica neutralna prema znanosti i znanost prema Crvenkapici. Problem nastaje kada se bajka institucionalizira i pokuša (nasilno) implementirati u društvo.

Znanost ima svoja pravila, zakonitosti i metodologiju i rezultati znanstvenih istraživanja vrijede jednako bez obzira na religijsko okruženje ili odnos znanstvenika prema vjeri.

U jednom drugom razgovoru Paar malo izravnije objašnjava što podrazumijeva pod komplementarnošću vjere i znanosti:

Znate, ja sam malo gledao i učio od pokojnog prof. Bajsića, koji je bio profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Bog se iskazuje čovjeku na dva načina. Jedan način je preko Svetog pisma, a drugi je preko prirodnih zakona. To su dva komplementarna načina, to su dva djela istog tog Božjeg čuda.

Kao što vidimo, poziva se na Bibliju. Zaista zanimljivo da znanstvenik koji je po prirodi svoga poslanja skeptičan i racionalan, čovjek širokog obrazovanja i opće kulture, o pitanjima vjere razmišlja poput pape Benedikta XVI koji je svojevremeno izjavio kako je jedino katoličanstvo prava religija.
Paar naime o komplementarnosti znanosti i vjere ne govori u svjetlu činjenice da Biblija nije jedini «sveti» tekst, da Jahve nije jedini bog (što i on sam priznaje u prvoj zapovjedi: «… nemoj imati drugih bogova uz mene», a ne kaže «… nema drugih bogova osim mene» ), da postoje teistička, deistička i panteistička vjerovanja koja međusobno nisu komplementarna, a često se i potiru.

Za ilustraciju nepotrebnosti uvođenja Boga (ili bogova) u znanost često se koristi Laplaceova čuvena izjava:

Kad je Pierre Simon de Laplace napisao knjigu o Svemiru i nebeskoj mehanici poklonio ju je Napoleonu koji je okrenuo prvu stranicu i zapitao: “Gdje je tu Bog?” Laplace mu je odgovorio: “Veličanstvo, ta pretpostavka mi nije bila potrebna.”

Istog znanstvenika spominje i Paar u razgovoru za Glas koncila:

To je slikovito izrekao veliki astronom, fizičar i matematičar Pierre-Simon de Laplace na Napoleonov upit gdje je u njegovu istraživanju Bog: »U mojoj teoriji nema mjesta Bogu!«

.

Ove dvije rečenice govore o istom događaju, međutim mogu se različito protumačiti: ona prva kaže da za znanstvene teorije nije potrebno uvođenje hipoteze o postojanju nadnaravnog bića. Ova druga interpretacija ima naglasak na Laplaceovom odbacivanju Boga te sugerira da je on ateista, a Paar je (pogrešno) citira u kontekstu pojašnjavanja materijalističke zablude da je znanost svemoćna:

Materijalistički pogled na svijet i razvoj industrije objeručke je prihvatio takvo, gotovo mesijansko poimanje znanosti, koje će riješiti sve ljudske probleme.

Uz prihvaćanje stava kako znanost ne može riješiti sve probleme, nameće se pitanje kako se korisnost i učinak znanosti povećava ili mijenja uvođenjem pretpostavke o postojanju nadnaravnog stvoritelja?!

U razgovoru za Veritas 2004. Paar se inače poslužio izvornom interpretacijom:

Laplace je dao isto tako slavan odgovor: “Gospodine ja u našoj znanstvenoj teoriji ne vidim mjesta za tu hipotezu.”

U nastavku svojih promišljanja o odnosu vjere i znanosti (zapravo o odnosu vjere i znanstvenika) Paar pokušava amnestirati katoličku Crkvu od malignog uplitanja u razvoj znanosti u srednjem vijeku.

Obrazlaže to ovako:

Odnos znanosti i vjere može se promatrati kroz tri razdoblja u povijesti. Prvo je kada su u srednjemu vijeku sagrađeni temelji moderne znanosti, tj. u razdoblju renesanse, kad su znanost i vjera bili usko povezani, što je, nažalost, danas mnogima nepoznato. Ključni doprinos znanosti dali su ljudi koji su bili pripadnici Crkve, i klerici i laici.

To je točno, ali Paar vjernik niti riječju ne spominje povijesni kontekst, što bi Paar znanstvenik vjerojatno učinio.
Naime, u tadašnjim društvenim odnosima, tj. u simbiozi Crkve i vlasti, klerici su bili u najpovoljnijoj situaciji za bavljenje znanošću. Osim toga, osnivanje učilišta u okrilju Crkve što apologeti često koriste kao omiljeni argument, nije imalo svrhu podizanja kvalitete obrazovanosti naroda već je primarno bilo kontroliranje znanosti kako ona ne bi ugrožavala vjeru. O tome najbolje svjedoči Indeks Prohibitorum Librorum.

Školski primjer pogubnog utjecaja Crkve na znanost je onaj na polju medicine, a te težnje nastavljene su i do dana današnjeg.

Razvoj pedagogije koja je trebala omogućiti i široko obrazovanje puka javlja se tek u 17. stoljeću. Kao začetnik se spominje J. A. Komensky (također klerik, protestantski biskup), a najveći zamah doživljava nakon Francuske revolucije (18. st.) kada je društveni utjecaj Crkve minimaliziran.
S detroniziranjem Crkve koincidira i početak značajnijeg razvoja ljudskih prava i općenito humanijih društvenih odnosa, ali i strelovit razvoj znanosti.

Iz razgovora za vjerska glasila očito je kako vjernik Vladimir Paar vrlo jednostrano i tendenciozno tumači povijest, prešućujući ono što mu ne odgovara, upravo onako kako to i priliči apologetima.

Kad bi akademik Paar na taj način pristupao i svom znanstveno istraživačkom radu tada ne bi bio (pre)poznat kao znanstvenik.

Written by Ajgor

14. 2. 2010. at 8:37

Postano u Znanost

Tagged with ,

%d bloggers like this: