Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘zakon

Čist račun

3 komentara

Spora ruka pravde (ili barem reda) možda sustigne i crkvene račune.

Prema novom Zakonu o fiskalnoj odgovornosti, svaka udruga koja prima sredstva iz proračuna Republike Hrvatske imat će zakonsku obvezu da jednom godišnje Ministarstvu financija podnese detaljan izvještaj o tome kako su se i za što ta sredstva koristila. Možda će za neke župe biti teško stavku “nenamjenska sredstva” preimenovati u “svećenikov Audi”, ali ako zakon prođe neće se više moći izvlačiti na foru da nisu dužni, u skladu sa 4. ugovorom s Vatikanom, donositi financijska izvješća. Naime, u tom istom ugovoru naglašava se da će “HBK osnovati središnju ustanovu za uzdržavanje klera. Isto će učiniti i (nad)biskupije za svoje područje. Te ustanove dužne su poštivati zakone RH o financijskom poslovanju”.

Možda ovaj put (sekularni) Zakon uspije pobijediti (crkveni) zakon 😉

Inače, već i sada Zakon o izvršenju proračuna te Zakon o državnoj reviziji  obvezuju sve kojima se dodjeljuje novac iz proračuna da podnosi izvješća o trošenju tog novca. Međutim,

“Od Katoličke crkve dosad nismo dobili niti jedno izvješće o načinu trošenja proračunskog novca”,

veli Biserka Čoh-Mikulec, glasnogovornica u Uredu državne revizije.

Tko zna, možda je ovo prvi sramežljivi korak i prema zakonu koji će omogućavati da građani sami biraju koje će udruge financirati iz svojeg poreza. Bilo bi lijepo kada bi Crkvu (ne samo katoličku, da se razumijemo) financirali isključivo njeni vjernici, umjesto da nečiju vjeru financiraju svi građani države koja je po Ustavu sekularna 😉

IZVOR: Jutarnji list

 

Oglasi

Written by isisrosenkreuz

23. 11. 2010. at 13:06

Oko za oko, kamenovanje za silovanje

3 komentara

U Saudijskoj Arabiji pretežno vlada zanimljivi koncept pravde – oko za oko, zub za zub. Šerijatski zakon voli primjenjivati takvu vrstu odštete za žrtve, pozivajući se često na svetost tih riječi (i Biblija ih rado koristi). No, kako religija i njene pretenzije mješanja u zakon mogu jako često inficirati ljudski mozak i zdravu pamet, ne mogu a da sa zgražanjem i gađenjem ne prokomentiram vijest o obitelji žrtve, koja za počinitelja napada na Abdula-Aziza al-Mutairija pri kojemu je isti ostao paraliziran, traži da se to isto izvede na počinitelja! Inače, počinitelj je i u Saudijskoj Arabiji kao u normalnom svijetu kažnjen zatvorom.

No, Khaled, brat žrtve, veli:

“Mi tražimo zakonsko pravo pod islamskim zakonom. Nema bolje riječi od božje riječi: oko za oko.”

Da nadrealizmu ne bude kraja, sudac u Saudijskoj Arabiji upitao je nekoliko bolnica da li je moguće izvesti takvu operaciju sakaćenja. Jedna je odgovorila da je takav postupak moguć, no trebao bi se provesti u specijaliziranoj ustanovi, a druga je bolnica odbila iz etičkih razloga.

Na stranu činjenica da se u Saudijskoj Arabiji primjenjuje primitivizam rezanja udova lopovima, no osobno me jako fascinira selektivnost ovakvog razmišljanja.

Naime, prečesto se prenosi vijesti o kamenovanju silovanih žena, dok se njihove krvnike eventualno kažnjava bičevanjem ili sa pec-pec po prstima. Zar ne bi bilo logično, već kada se bavimo nadrealizmom, da se silovatelju odreže inkriminirajuće sredstvo napada i počinjenja zločina (a.k.a. penis) umjesto da se kamenuje žrtva nazivajući ju bludnicom?

Možda se ipak treba (paradoksalno) kazniti žrtva jer je vjerojatno ta silovana žena izazivala.

Naravno da bi takva vrsta sakaćenja bila neprihvatljiva (kao bilo koja vrsta nasilnog sakaćenja), no nekako mi računi ne štimaju u primjenjivanju drevne naredbe “Oko za oko, zub za zub”. Lopov ostaje bez ruke, lažljivac bez jezika, a silovatelj?

Izgleda da su penisi i dalje zaštićena vrsta u muslimanskom svijetu.

IZVOR: Jutarnji List

Hrvatska danas

5 komentara

Moram iskreno priznati, drage čitateljice i dragi čitatelji, da sam jako zbunjena.

Nerijetko nas mediji obasipaju svakakvim, često kotradiktornim informacijama, no neke znaju biti radikalna suprotnost.

Naime, iako se na zadnjem popisu stanovništva u Hrvatskoj od 4.437.460 anketiranih njih čak 3.897.332 izjasnilo kako pripada rimokatoličkoj vjeri, kardinal Josip Bozanić je izjavio kako su katolici u Lijepoj našoj – diskriminirani!

Bozanić nas upozorava na  činjenicu da, osim progonstva u drugim zemljama svijeta, katolici bivaju proganjani i šikanirani i u Hrvatskoj, državi koja se ponosno busa u prsa da je predziđe kršćanstva. Veli on da su katolici u RH žrtve prijezira, diskriminacije, netolerancije, omalovažavanja i podcijenjivanja (trnovit je put do svete uloge mučenika :mrgreen:).

Po Bozaniću:

“Demokracija sve više poistovjećuje s relativizmom, pa se kršćanima oduzima njihova karakteristika: da budu zajednica društveno identificirana tj. negira im se dimenzija prisutnosti u društvu.”

Hm. Da.

S druge pak strane, isti medij isti dan prenosi vijest o neugodnosti koju su proživjeli parovi koji su odlučili na građanski oblik sklapanja braka. Naime, u gradskoj vijećnici ih je, uz sliku Voljenog Vođe Franje Tuđmana, dočekalo i raspelo. Što je najgore, to je otkriveno tek nakon obreda.

“Kad sam razvila fotografije i vidjela da mi iznad kćerine glave stoji glava dr. Franje Tuđmana, poludjela sam. Tražila sam od fotografa da sve slike na kojima se on vidi, kako se ono kaže, ‘fotošopira’, inače ne znam što bi bilo. Propao bi mi pir.”

U Trogiru su se mladenci požalili na raspelo koje ih je dočekalo prilikom građanskog obreda sklapanja braka, te je isto uklonjeno.

Nekima smeta križ, a nekima slika dr. Franje Tuđmana, i tih pritužbi ima sve više.

No, budući da ni križ ni Franjo nisu državni simbol, pitanje je zašto takva ikonografija krasi gradsku vijećnicu.

A pitam se i kako su to katolici diskriminirani ako se njihovi simboli nalaze i tamo gdje ne bi trebali – po gradskim vijećnicama, školama, bolnicama…u državi koja je, sudeći po Ustavu, sekularna.

Dokaz da se katolički svjetonazor upliće u svaki segment društva jest i reakcija Hrvatskog katoličkog liječničkog društva na skoru dostupnost na hrvatskom tržištu t.zv. “pilule za dan poslije”:

“Riječ je o abortivnom sredstvu, a nazvati ga kontraceptivom obmana je javnosti, jer se za pilulom poseže upravo uz pretpostavku da je oplodnja već nastala.”

Upravo to – pretpostavka. Stoga, “pilula za dan poslije” i je i nije abortivno sredstvo. Što u krajnjoj liniji katolike ne bi trebalo zanimati budući da oni, iz moralnih razloga, niti prakticiraju pobačaj niti koriste kontracepciju. Ili je meni nešto promaknulo 😉 Zanimljivo je da se bune protiv proizvoda kojeg ne koriste 😉

Nadalje, zanimljivo je i to moraliziranje protiv pobačaja od strane liječnika koji, da bi došli do te titule, su tokom studija i stažiranja vjerojatno obavili takav zahvat, naročito ako je riječ o ginekolozima. Zanimljivo je vdidjeti kako takve individue, koje bi trebale pomagati ljudima, odjednom otkrivaju  “savjest” i “moral”.

Eto, ovo je slika i prilika naše zemlje – s jedne strane cvile da ih se proganja, s druge nameću svoje stavove svima.

Progon…Kako da ne.

Koliko mi je poznato, u pulskoj Areni se odvijao filmski festival, a ne neka druga vrsta zabave :mrgreen:

IZVORI: t-portal, net.hr, net.hr

Written by isisrosenkreuz

28. 7. 2010. at 12:11

Ljetna ponuda: genitalno sakaćenje

4 komentara

Ljetni bi praznici za učenike i učenice trebali biti bezbrižni trenuci opuštanja, no za mnoge djevojčice to nije tako.

Guardian prenosi alarmantan (i odvratan) podatak da će ove godine, tokom ljetnih praznika, genitalnom sakaćenju biti podvrgnuto oko 2000 djevojčica školske dobi. Valja napomenuti da se radi o britanskim građankama. No, unatoč tome što zakon u Velikoj Britaniji brani ovu zvjersku praksu, te su djevojčice pripadnice nečega što, po nekim tumačenjima, uvelike šiša zakon ikoje civilizirane zemlje – te djevojčice su muslimanke. Ustvari, to su njihovi roditelji, pa automatizmom moraju biti i one.

Naravno, niti jedan normalan doktor ne bi počinio takvo nasilje nad djetetom, stoga se bogobojazni sljedbenici Muhameda moraju snalaziti kako znaju i umiju u tome da osiguraju čast mladim pripadnicama njihove zajednice – genitalno sakaćenje iz kućne radinosti, uz pomoć žileta, noževa, škara i sličnih priručnih sredstava. Nemam snage ovdje opisivati postupak, no ako vas zanima pogledajte ovdje. Kao što žena u tim zajednicama mora imati zatvorena usta, takvo mora biti i njeno tijelo. Na nesreću tih primitivaca, usta im ne mogu šivati jer je to preočito, no to ih ne zaustavlja da se okome na druge djelove tijela.

Oni dubljeg džepa uspiju čak i pronaći doktore (a takvi se ne bi trebali nazivati ni ljudima) koji su, uz novčanu naknadu, voljni izvršiti ovu protuzakonitu radnju u operacijskim uvjetima. No nisu sve curice takve “sreće”. Za neke, novac može samo kupiti čistu britvu, umjesto rabljene.

Mnoge obitelji šalju svoje kćeri na praznike kod rodbine u nekoj islamskoj zemlji, iz koje će se djevojčica vratiti bez nekoliko centimetara svojeg vlastitog mesa, zašivena i uska kako bi njena čast unutar zajednice bila očuvana.

I sve to bez njihove dozvole. Bez da ih itko išta pita.

Po dobroj staroj “Homo homini lupus”, u ovom su slučaju žene ženama najgori vuk. Majke podvrgavaju svoje kćeri tom mučenju kako one ne bi bile izopćene od zajednice, kako bi se očuvala čast obitelji, odnosno čast muškaraca obitelji. Zašiveno žensko međunožje ima moć da garantira mužjacima čast i ugled. Uz to, i veću dozu seksualnog užitka. Dobro, kako za koga. Ali ženu tako i tako nitko ništa ne pita.

Comfort Momoh radi za Guy’s and St Thomas’ Hospital u Londonu, za jednu od 16 ustanova u Velikoj Britaniji koja se suočava sa genitalnim sakaćenjem žena i svim posljedicama tog degutantnog čina. Po njenim riječima:

“Nema pravog pokazatelja o tome što se u Velikoj Britaniji dešava u vezi genitalnog sakaćenja jer se praksa drži u tajnosti. Tek sada, neki ljudi progovaraju o tome, što je dobro, jer je to naznaka promijena. Postoji veliki pritisak od strane obitelji. Započeli smo sa radom 1997. i imali smo dvije klinike, a sada imamo već 16 sjedišta.”

Zastrašujuća je činjenica da uopće postoji potreba za takvim specifičnim profilom zdravstvenih usluga.

Za neke se slučajeve genitalnog sakaćenja može pronaći medicinsko rješenje u obliku operacije, no većini tih djevojaka organizacije poput ove mogu pružiti samo psihološku i moralnu pomoć.

Leila Houssein, 29 godina, je jedna od mnogobrojnih žrtava genitalnog sakaćenja. Rad sa doktorima joj je pomogao da nekako prebrodi traumu onoga što joj je učinjeno, a podršku u životu joj pruža i sam suprug koji je odlučno stao protiv ovog zvjerstva i zakleo se da njegova djeca to nikada neće proći. Leila je danas dio grupe žena koje su se ohrabrile javno progovoriti o torturi koju su prošle. Mnogo nade polaže u buduće generacije:

“Mlade generacije, koje su rođene i odrasle u Velikoj Britaniji, navikle su na izražavanje svojih mišljenja i neće biti lako ušutkati ih. Prošli su tjedan u Bristolu majke protestirale protiv genitalnog sakaćenja i to je naznaka nečeg novog.”

Velika Britanija je dokaz da genitalno sakaćenje nije nešto što se dešava isključivo u afričkim zajednicama – takva praksa nema temelja u kršćanstvu i u islamu, ni jedna Muhamedova kći tome nije bila podvrgnuta, no predstavlja složeni mehanizam pomoću kojeg žene osiguravaju poštovanje kod muškaraca. Osigurava ženama neznatnu ulogu unutar maskilistički nastrojene zajednice. Ovom traumom plaćaju svoj skroman ulazak u svijet gdje inače ne znače ništa. Znače nešto tek kada su njihova seksualnost i njihovo tijelo podčinjeni protiv njihove volje.

Unatoč tome što je genitalno sakaćenje neprihvatljivo, niti jedna europska zemlja ga ne prihvaća kao razlog za azil.

Izgleda da će još mnoge djevojke i žene morati umirati u sebi ili baš umirati fizički prije nego Zapad prihvati njihov apel za pomoć.

Negiranje pomoći tim napaćenim ženama nas, na žalost, srozava na istu razinu onih koji su te žene uništili. A još nas više srozava opravdamo li ovakva zvjerstva kulturom, tradicijom ili religijskim obilježjem.

Ovakvo nasilje ne može imati opravdanja. Ovakvo nasilje ne može nalaziti razumijevanje.

Potrebno je o tome govoriti, potrebno je osuđivati, jer i taj mali doprinos može dati glas onima koji ga nemaju. Tim su ženama stoljećima šivali usta. Nemojmo dozvoliti da naša šutnja bude još jedan šav njihovom ponižavanju.

Izvor: guardian.co.uk

Written by isisrosenkreuz

26. 7. 2010. at 14:31

Take the money and run

2 komentara

Godine 2003. u jednoj talijanskoj poslovnici Unicredit banke otvoren je račun. Otvorio ga je IOR (Istituto Opere Religiose – Zavod za religijska djela). Preko tog se računa obavljaju transakcije.

I što ima tu čudnog i spornog?

Ništa.

Osim činjenice da je IOR u prošlosti služio kao paravan za pranje mafijaškog novca i da je cijeli slučaj popraćen i ubojstvom glavnog aktera – Roberto Calvi, t.zv. “božji bankar”.

Dodajmo pri tom da preko računo IORa prolaze transakcije u milijunskim vrijednostima, za koje se ne zna tko je upljatitelj i tko je korisnik. Talijanski zakon zahtijeva da se za svaku svotu veću od 20.000 eura znaju i uplatilac i korisnik i namjena, a dakako i podatak je li posrijedi transakcija na koju se državi plaća porez.

Ovo bi mogao biti ne samo slučaj pranja novca, već i utaje poreza.

U normalnom bi svijetu bilo dovoljno izdati nalog da se pokrene istraga o samom računu. No to nije tako lako. Zašto? Jer talijanski zakoni za svetu državu Vatikan jednostavno ne vrijede. Ruka pravde nikada neće kopati po računima IORa.

Neslužbeni je podatak i to da je devedesetih godina prošlog stoljeća antimafijaška akcija “Mani pulite” (čiste ruke) otkrila mnoge veze između mafije i vatikanske banke, te da je upravo zbog tih otkrića ta akcija morala stati. Zaustavili su ju zidovi Vatikana. Vjerojatno se samo zbog toga što Italija nema pravnu moć zatražiti podatke, već i zbog činjenice da kopanje po računima Svete stolice nije mudra odluka. Oni mogu kopati po našim džepovima, mi ne smijemo ni pogledati njihove račune. Ma ne samo mi, nego ni zakon.

Hoće li ovaj put tužitelji izvući deblji kraj i uspjeti izjasniti kakva to veza postoji između Vatikana i ilegalnig financijskih radnji, teško je reći.

Treba se samo sjetiti koji je bio stupanj suradnje između tužitelja i Vatikana u doba slučaja Calvi – glavni osumnjičenik, nadbiskup Paul Marcinkus, našao je utočište od talijanske ruke pravde upravo u Vatikanu. Nikada ga nisu predali istražiteljima, no uspješno su ga prebacili u SAD, gdje je ostao do svoje smrti.

S druge pak strane, usluge mafiji nisu tajna. Naime, kardinal vikar Ugo Poletti odobrio je da se pod oltar Bazilike svetog Apolinarija poput sveca, “kao dobročinitelj”, ukopa ubijeni vođa rimske Maglianske mafije “Renatino” De Pedis.

Više je nego očito na čijoj je strani Vatikan.

IZVOR: Jutarnji List, dnevnik.hr, business.hr

Written by isisrosenkreuz

2. 6. 2010. at 13:46

%d bloggers like this: