Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘Zlatko Sudac

U čemu je pogriješio Bernard Grujić, “sveti mag s imidžem kvartovskog štemera”?

leave a comment »

Prenosimo izvrsni komentar Hrvoja Marjanovića s Indexa, na temu prodavanja magle i čudnovato različitom pristupu u osnovi istim ponašanjima.

Bernard Grujić (foto: KAportal)

U čemu je pogriješio Bernard Grujić, “sveti mag s imidžem kvartovskog štemera”?

SLUČAJ riječkog “iscjelitelja” Bernarda Grujića svakako je jedna od najvećih budalaština koje smo imali prilike pročitati u domaćim medijima, ali ujedno i jedna od zabavnijih. Njegovo suđenje mediji su skloni nazivati spektakularnim i ovog su puta itekako u pravu. Sve povezano s ovim slučajem jednostavno je spektakularno.

Poduzetništvo

Naime, ovaj vidovnjak, sveti mag, iscjelitelj, psihoterapeut, regresionist, prevarant i generalno gledajući, uspješan hrvatski poduzetnik, svoje je mušterije fino obrlatio koristeći se najefikasnijim alatom svakog pravog “poduzetnika” – neopisivom naivnošću žrtava. U jednu vam je ruku drago što je ovaj muljator završio iza rešetaka jer to po svim mjerilima i zaslužuje, ali ne možete se ne nasmijati kada pročitate kako je do tih 17 tisuća kuna došao. Dakle, sveti mag s imidžem kvartovskog štemera nije koristio prisilu niti je ljudima upadao u kuću bahato im oduzimajući teško stečen novac. Jednostavno ih je “ucijenio urocima”. Nesretnike je neko vrijeme “marinirao” serijom najglupljih trikova da bi im nakon svega rekao: “Uplatite mi 20 tisuća kuna ili će vas zadesiti velika nevolja. Bu!” Izveo je ekstremniju verziju onoga što roditelji rade djeci: “Budi dobar ili ću Djedu Mrazu reći da ti ove godine ne donese darove”, ali uz sve to uzeo im je i novac. Naravno, oni mu novac nisu trebali dati, ali kako mu ne platiti kada je priča tako uvjerljiva.

Bilo bi grubo govoriti o žrtvama muljaže kao naivčinama jer ipak se radi o ljudima koji su imali ozbiljnih problema, a netko je njihovu nesreću grubo iskoristio. Očekivali su čudo, a dobili su čudaka koji im je uzeo novac koristeći se prijevarama.

Simona i Hrvati

I dok se mi tako lijepo smijemo ili žalimo nasamarene, ne bismo smjeli zaboraviti da se bliži doba godine kada kreće posvećivanje domova. Koliko ste samo puta čuli da je netko dao novac čudno obučenom čovjeku koji svake godine oko praznika obilazi kuće i stanove u pratnji nekoliko podjednako čudno obučenih dječaka, šprica zidove “magičnom” tekućinom, čita nešto iz svoje male knjižice čudesa i poslije svega uzme kuvertu s novcem. Naravno, nitko vam neće priprijetiti zlom ako novac ne date, ali podrazumijeva se da više sreće i plodnije njive imaju oni koji dopuste da im čarobnjak pošprica kuću, a jackpot dobiju samo oni koji poslije svega ostave i fino popunjenu kuvertu. Poruka je jasna, Bog voli lovu više od Simone Šajn, a oni koji mu za Božić ili Novu godinu poklone kuvertu vrijednih papirića, ulaze u njegov “Plus klub” u kojem se dijele vrijedne nagrade kao sreća+, uspjeh ekstra i blagostanje turbo.

Iako je u načelu riječ o dobrovoljnom prilogu, često nailazite na priče o svećenicima koji odbijaju odraditi svoj posao ako im to nije plaćeno, a to stvara popriličnu nelagodu kod vjernika jer ne primiti određeni sakrament znači biti nemio Isusu, a to nije kul.

Sveti Džirlo

Stoga, ono što se nakon svega trebamo zapitati jest na koji se način Bernijeva spletka razlikuje od one organizirane i razlikuje li se uopće? Imamo lika koji je od lakovjernih ljudi uzeo novac ucjenjujući ih nekim većim zlom u slučaju da mu se novac ne uplati, a s druge strane ljude koji više ni moraju ucjenjivati da bi novac uzeli jer njihove žrtve odmalena žive sa strahom od odmazde. Prvi je nešto kao lokalna pečenjarnica, drugi kao McDonald’s, a ideja je u načelu ista. Ucjene su za amatere.

Da stvar bude smješnija, u nastojanjima da ljude uvjeri u svoju ozbiljnost, Grujić je spomenuo i Papu koji ga je tobože pozvao u svoje dvore ne bi li se uvjerio u njegove čudotvorne moći. Kakva glupost! Pa neće se jedan Papa natezati sa ćelavim kokošarima koji izvode trikove s kartama. Najveći trik koji je Crkva ikad izvela jest to da je uvjerila narod da trik ne postoji.

Prije nego se ljudima nasmijete u lice i kažete nešto u stilu: “Koliko naivan moraš biti da bi povjerovao u takva sranja?”, pokušajte se prisjetiti koliko ste novca dali Svetom Mister Džirlu.

Male tajne velikih majstora

Na posljetku, poduzetni Zlatko Sudac osnovao je tvrtku na sličnim temeljima, ali je svoj posao odradio daleko pametnije. Nikog nije ucjenjivao već se par puta samoozlijedio poput problematične tinejdžerke, maskirao u Isusa, skompao s pravim ljudima i pustio autosugestiji da učini svoje. Pa još donedavno smo o njemu pričali kao o karizmatiku, a ne liku koji “posluje” i izdaje grozomorno loše albume. I to je to. Serite, pljujte i pričajte što želite, ali bio je to poslovni potez desetljeća.

Jedino što Bernardu Grujiću u ovoj situaciji možete zamjeriti jest apsolutni nedostatak karizme i takta. Do trenutka kada je započeo s ucjenama, bio je na pravom putu da postigne ono što postižu svi oni koji novac zarađuju iskorištavajući tuđu naivnost. Stoga, zaslužuje sve što je dobio pa i više jer mogao je naučiti od najboljih, a bio je preglup ili prelijen da to učini. Da je sve ovo napravio obučen u svećeničku halju, najgore što bi mu se dogodilo bio bi negativan “osvrt” u medijima i preseljenje u drugu župu.

Izvor: U čemu je pogriješio Bernard Grujić, “sveti mag s imidžem kvartovskog štemera”?

A možda je Bernard Grujić samo trebao “podirati” nekoliko dječaka te tako dokazati svoju svetost i (p)ostati iznad zakona?

Oglasi

Written by Charon l'Cypher

13. 12. 2011. at 12:48

TV-smeće

3 komentara

Mnogi bi se tv kritičari složili da nam danas taj medij nudi sve više nepotrebnih i niskokvalitetnih programa. Jednim se djelom i slažem, naročito nakom vijesti da karizmatik i egzaltat Zdravko Sudac ima u planu “katoličku” televiziju, kao da katoličanstvo nije već dovoljno zastupljeno na državnoj televiziji.

Iza takvog pothvata navodno čuče Hrvati u dijaspori, kojima bi želja bila da se krene sa emitiranjem već koncem godine. Redatelj Jakov Sedlar ima u svemu tome svoje prste te je izjavio:

“Još ne znamo ni hoćemo li biti kabelska, internetska TV ili ćemo ići putem MaxTV-a, no više ćemo znati za oko mjesec dana. Sigurno je samo da se naša postaja neće zvati “katolička” iz formalnih razloga, te da se financijski nećemo pokrivati oglasima, nego isključivo donacijama vjernika. Osim propovijedi, prikazivat ćemo i vjerske filmove i druge religiozne sadržaje”.

Ponavljam: kao da ih na državnoj televiziji nema već dovoljno.

I već kada je spomenuto financiranje tog projekta, zanimljivo je istaknuti kako vlč. Sudca općenito financiraju (lako)vjernici: naš je wannabe Isus, odnosno njegova tvrtka “Joshua” d.o.o., ostvario je prošle godine prihod od gotovo tri milijuna kuna. Nakon svih rashoda i oporezivanja tvrtki je u recesijskoj godini ostala čista dobit od oko 1,4 milijuna kuna. Izgleda da je Sudac uspješno primjenio formulu Vatikana, Međugorja i sličnih te shvatio da je vjera jako unosan biznis.

Naš personal Jesus je svojim knjigama uspješno zaveo i iscijedio novac od (lako)vjernika, a ni prodaja CDa “Put, istina, život” nije bila loša.

Iako je Sudac jednom prilikom objasnio kako će sav prihod tvrtke od prodaje svoje knjige dati u humanitarne svrhe, to nije učinio. Dio novca, naime, Sudac je namijenio gradnji budućeg duhovno-pastoralnog centra Milosrdnog Isusa.

Izgleda da nije samo kopirao uspješnu vatikansku formulu prodavanja vjere, već zarađen novac investira poput Svete Stolice: u nekretnine (dok je samo 20-30% prihoda SSe namjenjeno humanitarnom radu).

Izgleda da izlaz iz recesije nisu gospodarska ulaganja, već jednostavno iskorištavanje tuđe naivnosti. Još ako sve to popratimo krvavim ranama i Isus-outfitom uspjeh je zagarantiran.

Preostaje nam još jedino pogledati što li će nam tv-pothvat Zlatka Sudca ponuditi.

Srećom, uvijek postoji crvena tipka na daljinskom.

IZVOR: Jutarnji List

Written by isisrosenkreuz

19. 8. 2010. at 10:59

Kultura života

with one comment

Zlatko Sudac – Joshua ima svoju web stranicu! Haleluja!

A gdje je Zlatko Sudac, tu je i Zdravko Tomac.

Na samom početku Tomčeve nadahnute priče o obraćenju uočio sam napomenu: Iz “Hvalospjeva ljubavi – Kultura života nasuprot kulturi smrti” što me potaklo na pisanje ovoga teksta.

Sintagmu «kultura života» prvi je upotrijebio papa Ivan Pavao II, a ona označava «… poštivanje prirode i zaštitu Božjeg djela stvaranja …»

U raščlambi značenja sintagme ima stvari koje bih bez pogovora potpisao (osuda rata i nasilja), ima onih o kojima bih mogao raspravljati (eutanazija, kloniranje) i onih s kojima se apsolutno ne slažem (protivljenje kontracepciji i MPO). No cilj ovoga teksta nije rasprava o sadržaju već o formi koja se veže uz pojam «kulture života».

Dakle, kako vam se ne bi dogodilo da se poput Tomca tek pod stare dane opredijelite za kulturu života, evo kako ćete je prepoznati:

Simbol kulture života je ljudsko biće čavlima prikucano na drveni križ. Kako bi mu se odalo poštovanje, poželjno je što češće simbolički jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv.

Kultura života veliča beskrajnu ljubav i milosrđe (kako ljudsko tako i Božje), a svoje učenje temelji na knjizi koja je prepuna smrti i nasilja – genocidnih i pojedinačnih ubojstava, silovanja, djeceubojstava, osvete, ljubomore itd.

Kultura života najveću pažnju posvećuje spasenju nakon života te dopušta pa i potiče besmisleno i isprazno ponašanje koje bi trebalo voditi punini i višem smislu (o kojima ne zna pouzdano kako bi trebali izgledati, nije čak ni sigurno hoće li se ostvariti, ali sigurno je nešto cool ;-)). Ponekad kultura života osobito cijeni pa i uzdiže na čast svetaca one koji su svoje živote radno i reproduktivno protratili gledajući u nebo.

Obožavanje dijelova ljudskog tijela koji se pripisuju svecima sastavni je dio kulture života. Kulminacija ovog obožavanja događa se jednom godišnje kada se u povorkama kroz naselja nose i pokazuju ovi dijelovi leševa.
Ima i slučajeva javnog i trajnog izlaganja cijelih leševa – u staklenom lijesu (kao u Snjeguljici), a čeka se dolazak princa koji će ga oživjeti.

Kultura života posebnu pozornost posvećuje samom postupku koji prethodi njegovom početku. Prema njemu se odnosi ambivalentno – malo je svet, malo prljav, ovisno o situaciji. Kako bi zadržali objektivnost, aktivisti kulture života navodno se ovim postupkom ne bave.

Kultura života obožava oplođenu jajnu stanicu, embrij i fetus dok za ostale faze ljudskog života ne pokazuje toliko veliko zanimanje. Tako npr. nema nikakvih dvojbi što treba učiniti kada silovana devetogodišnja djevojčica napravi abortus.

Kultura života protivi se uporabi sredstava koja bi mogla u velikoj mjeri zaustaviti širenje AIDS-a jer to može omesti naum Svemogućeg u stvaranju novog života. (Moram priznati da sam malo zbunjen time što Svemogućeg i Sveprisutnog može omesti tanka opna od latexa?!)
U skladu s tvrdnjom iz prethodnog ulomka, širenje AIDS-a i patnje koje on uzrokuje kod odraslih ljudi nisu u središtu zanimanja kulture života.

I za kraj, u fotogaleriji Zlatka Sudca možete vidjeti nekoliko ljupkih fotografija (3, 4, 5 i 6.) koje prikazuju veličanje životnih radosti 😉

Written by Ajgor

2. 7. 2010. at 10:20

Znanstveno istraživanje potvrđuje da vjera liječi (?)

6 komentara

Nedavno se u medijima dosta pisalo o zloj sudbini Zlatka Sudca kojega su crkvene vlasti bacile u nemilost. Kako se tu radi o unutarcrkvenom problemu u koji se u pravilu «ne bi štel mešat», nisam našao za shodno bilo što komentirati… sve dok nisam naišao na jedan članak koji me malo zaintrigirao.

Naime, prema pisanju portala Dnevno.hr, dr. Miro Jakovljević, predstojnik Psihijatrije na Rebru «koji je utvrdio da duhovnost koju Sudac nudi doista ima moć izliječenja» izjavio je sljedeće:

Sučevi seminari, naime, nisu tek obične mise, već su to skupovi gdje se doista događaju psihofizički oporavci mnogih ljudi. Zlatkove kvalitete su neosporne, on je višestruko nadaren i to ljudi prepoznaju. … …

Još nismo završili obradu svih slučajeva, no iz dosad obrađenog materijala uvidjeli smo da su mnogi ljudi uz pomoć vjere doista ozdravili od bolesti poput raka, PTSP-a, depresije i drugih bolesti. U tim je slučajevima ljude ozdravila vjera, dok je Zlatko Sudac bio samo moderator koje im je pomogao da tu vjeru razviju i njeguju …

A njegova kolegica iz Suvag-a kaže:

Rezultati istraživanja i kod tako mladih i visokoobrazovanih ljudi su pokazali da je kod velike većine njih zabilježena daleko manja razina anksioznosti i depresivnosti nego prije seminara duhovne obnove. U isto vrijeme kvaliteta njihova života je porasla iz čega zaključujemo da vjera, odnosno duhovnost, doista mogu liječiti – napominje dr. Ljiljana Kondić, koja na kraju ističe da su o tom fenomenu kod nas već objavljeni i mnogi znanstveni radovi.

Kako sam po prirodi skeptičan, neću prihvatiti, ali ni odbaciti njihove tvrdnje  kao nemoguće/netočne. Ali da bih ih mogao prihvatiti, potrebni su neki čvršći dokazi od spominjanja nekih neodređenih istraživanja koja to potvrđuju.

No, dobro, Dnevno.hr je tek informativni portal pa ne možemo tražiti da idu baš toliko daleko.

Kako bih ipak dobio nešto jasniju sliku o dr. Jakovljeviću i dr. Kondić, malo sam progoooglao tražeći nekakve reference …

Prvo sam potražio u «Hrvatskom katoličkom liječničkom društvu» – nisu u rukovodećim tijelima, a popis «običnih» članova ne postoji, dakle ne znam jesu li članovi …

Onda sam tražio dalje: o dr. Kondić sam pronašao nekoliko poveznica prema stručnim člancima vezanima uz gluhoću i rad na Suvag-u, ali ne i o utjecaju vjere na izlječenje (to ne znači da ne postoje … možda nisam dovoljno tražio).

O dr. Jakovljeviću ima nešto više, ali ne i o njegovim radovima o vjeri i izlječenju (ili nisam dovoljno uporno tražio).  No naišao sam na ovo:

U timu vlč. Zlatka bili su vodeći hrvatski psihijatar prof. dr. Miro Jakovljević koji ga medicinski prati, dipl. teolog Ivan Puljić kao njegova „desna ruka“ i fra Šimun Šito Ćorić kao ravnatelj ove neobične duhovne obnove.

Ako je dr. Jakovljević bio član Sudčevog tima kao objektivni promatrač – znanstvenik, onda to može ići u prilog njegovim tezama. Ali samo ako je bio objektivni promatrač, a ne i dio «neobične duhovne obnove» ili na bilo koji način zainteresirana strana.

E onda sam našao još jednu zanimljivu stranicu gdje se spominje dr. Jakovljević kao jedan od sudionika:

CENTAR ZA DUHOVNU MEDICINU I ZAKLADA “BISKUP JOSIP LANG” Pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH Organiziraju:

Internacionalni, multikonfesionalni i interdisciplinarni simpozij: VJERA I ZDRAVLJE, ULOGA DUHOVNOSTI U MODERNOJ MEDICINI I PSIHOLOGIJI
Srijeda, 2. ožujka 2005. sa početkom u 9.00 sati
Filozofski fakultet, Družbe Isusove, Jordanovac 110, Zagreb

Iz ove informacije te popisa sudionika manje – više je jasno kolika je mogla biti znanstvena vrijednost i objektivnost skupa. Međutim, najviše me zaprepastilo kada sam pročitao:

Pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH

Ali, ne budimo nepravedni prema ministarstvu zdravstva. Ono je imalo običaj biti i pokrovitelj HUPED-ovim kongresima. (HUPED = Hrvatsko udruženje za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu).

Što je pak zajedničko HUPED-u i Zlatku Sudcu?

I jedni i drugi bave se izlječenjem ljudi «alternativnim» (ne-medicinskim) metodama. Glavnu razliku između medicine i tzv. alternativne medicine objasnio je dr. Vrhovac u jednom članku u Nacionalu:

“Moderna medicina počiva na dokazima, a dokazi su kontrolirani klinički pokusi u kojima se uzima veći broj bolesnika koji uzimaju jednu vrstu lijeka pa se rezultati liječenja uspoređuju s drugom kontrolnom grupom. Ako se liječenje pokaže uspješnim, to je dokaz za prihvatljivost nekog lijeka ili terapije. Ta vrsta dokaza za alternativnu medicinu ne postoji, a ako dokazi i postoje, oni su gotovo uvijek negativni. Dapače, alternativna medicina može biti opasna u onim slučajevima kad zaustavlja liječenje bolesti u fazi kad se pacijentu još može pomoći”, kaže dr. Vrhovac.

Ja sam u «alternativnu medicinu» svrstao i Sudca i HUPED, no i u alternativnoj medicini postoje velike razlike. Npr, u njenoj prihvatljivosti i to po načelu “kako kome”.

Tako se npr. katolički angažiran intelektualac Alen Matušek  (muzikolog i ravnatelj jedne osnovne škole u Zagrebu) kritički osvrće na alternativce iz HUPED-a:

Kada jedan nacionalni tjednik, primjerice, prikaže reiki kao nevinu i laku metodu poboljšanja zdravlja bez ikakvog znaka protivljenja službene medicine, tad možemo zaključiti samo ovo: ili službena medicina ne želi imati posla s alternativnom, ili ne zna što da o njoj misli. Kada je na prošlogodišnjem 3. kongresu o suradnji klasične i nekonvencionalne medicine uvodnu riječ održao dr. Esad Prohić, savjetnik Predsjednika Republike za znanost i obrazovanje, zarumenila su se novodopska obzorja; ako već “službena” medicina ne priznaje dovoljno vrijednost napora alternative, “službena” država pokazuje mnogo više sluha za takve inicijative.

Međutim, Matušekovo prozivanje državnih institucija nije tu radi kritike njihovog podržavanja ne-znanosti (u «Zemlji znanja»), već radi borbe protiv konkurencije:

U tome ne bismo vidjeli zaista ništa loše kad bi se nekonvencionalna medicina bavila ponajviše onim svojim “prirodnim” elementom. Aromaterapija? Zašto ne! Kiropraktika? Zašto ne, ako se uvjerljivo distancira i profiltrira od kojekakvih ezoterijskih nadogradnji i tumačenja. Apiterapija? Zašto ne! Fitoterapija? Biljčice nikome nisu naškodile a mnogima su pomogle, samo ako nemaju u sebi previše olova poput onog nesretnog ayurvedskog tonika… Ako se s time bude radilo odgovorno i stručno, tada bismo taj dio HUPED-ove inicijative čak i na ovim stranicama mogli reklamirati. Međutim, tko će procijeniti vrijednost “energetske” i “duhovne” medicine?

U reikiju terapeutima pomažu duhovi vodiči, vibroterapiju blagoslivlja Sai Baba, pri spomenu imena Brune Groeninga i odgovarajuće prakse u vezi s njim ne možemo se oteti dojmu o spiritizmu, a o Transcendentalnoj meditaciji ne treba previše trošiti riječi. … … Religijska i pseudoreligijska pozadina većine takvih praksi najčešće je sakrivena posjetiteljima terapeuta. Postane jako očita samo kad se ljudi pojave kod svećenika s duhovnim problemima razne vrste, od kojih ih nerijetko mogu izbaviti samo molitve otklinjanja.

Zašto bi to bilo važno ako je sve samo stvar znanosti? Važno je zato što to nije i ne može biti isključivo stvar znanosti! Koliko je katolika među pacijentima alternativaca koji nikad nisu čuli ikakvo smisleno i obrazloženo crkveno stajalište o mogućim duhovnim opasnostima u pojedinim alternativnim praksama i terapijama… Zato je više nego potrebno da se u istraživanje i procjenu vrijednosti pojedinih terapija i disciplina nekonvencionalne medicine uključi i “službena” Crkva, premda na nju sudionici ove naše priče jamačno nisu pomislili kao na mogućeg partnera u raspravi. Nažalost, trenutno na katoličkoj razini osim hvalevrijednog truda pojedinih svećenika nije uočljiv jasan napor koji bi išao za sustavnim proučavanjem problematike, ne samo alternativne medicine, nego i novih religijskih pokreta uopće.

Još dok je ovaj Matušekov tekst (2003.) bio u pripremi, na preispitivanju rada HUPED-a angažiralo se Hrvatsko katoličko liječničko društvo. Autor hvali angažman katoličkih liječnika obrazlažući to ovako:

Naime, ako bi se zbog našeg propusta jednog dana dogodilo da liječnici opće prakse po zakonu počnu pacijentima propisivati terapiju reikijem ili bioenergijom, moći ćemo samo slijegati ramenima i pitati se međusobno: “A gdje ste bili kad je grmjelo?”

No ako se vratimo opet na Jakovljevićevu izjavu o tome kako Sudac&vjera iscjeljuju (i rak, prosim lepo, i rak!), onda ne vidim u čemu bi se prethodna Matušekova rečenica razlikovala od ove:

Naime, ako bi se zbog našeg propusta jednog dana dogodilo da liječnici opće prakse po zakonu počnu pacijentima propisivati terapiju kod velečasnog Sudca ili u crkvi, moći ćemo samo slijegati ramenima i pitati se međusobno: “A gdje ste bili kad je grmjelo?”

U očekivanju nekakvih potvrda o znanstvenoj utemeljenosti tvrdnji dr. Kondić i dr. Jakovljevića, podsjetit ću na ovo:

‘U najnovijem izdanju američke ‘Interne medicine’ pobrojane su 33 vrste alternativne medicine, a ni za jednu od njih ne postoje znanstveni dokazi učinka na pacijente’, upozorava prof. dr. Božidar Vrhovac

I na kraju: ako Sudac doista iscjeljuje, a u to su uvjereni mnogi klerici i laici,  tvrdi to i nekolicina liječnika, zbog čega je Crkva postupila tako nehumano i mnogim nesretnicima okrutno oduzela mogućnost iscjeljenja?!

Written by Ajgor

26. 4. 2010. at 18:31

Med, mlijeko i sveta voda

5 komentara

Veliki mistik, glazbeni umjetnik koji hoda u plićaku i stručnjak za evangelizaciju podmorja velečasni Zlatko Sudac izjavio je sljedeće:

Molimo za iskrenost u hrvatskom društvu, za čisto i otvoreno srce, za poštenje. I nek se zauvijek iskorjeni iz našeg društva pravilo “tko je jamio, jamio”. Proklete bile takve parole!     (izvor)

Šteta samo što je spomenutu uzrečicu skovao Ljubo Ćesić Rojs, umirovljeni general i veliki vjernik koji je spomenutom izjavom savršeno opisao privatizacijsku pljačku za vrijeme vladavine voljenog mu faraona iz Velikog Trgovišća te poduzetnički duh bivšeg švercera i šofera autobusa koji je dogurao do saborskih klupa. Proklete bile parole velikog vjernika. Blažena zemlja u kojoj su bivši šverceri i drugi outlaws godinama dizali ruke u Saboru pri donošenju raznoraznih zakona.

Vratimo se Sudcu, koji je dodao:

Preko 90 posto stanovnika ove zemlje su deklarirani rimokatolici. Prema tome bi ovom državom morali teći med i mlijeko, ali nije tako.

Znači, prisutnost rimokatoličkih vjernika je odlučujući čimbenik u blagostanju jedne zemlje. S druge strane, harvardski profesor ekonomije David Landes u svojoj knjizi The Wealth and Poverty of Nations (1988) tvrdi suprotno: što su vjerske institucije jače, to će napredak društva biti slabiji- pogotovo ako je riječ o Rimokatoličkoj crkvi.

Kao primjer Landes navodi istjerivanje židovskih i muslimanskih znanstvenika iz katoličke Španjolske u 15. stoljeću, protivljenje katoličke Crkve povodom uvođenja prvih mehaničkih satova, a da ne govorimo Giordanu Brunu, Galileju i o znanosti općenito. Matematičar Piergiorgio Odifreddi smatra da Crkva dalje blokira razvoj znanosti i općeg napretka: stoljećima unazad na udaru su bili heliocentrizam i Prosvjetiteljstvo – danas su na redu biotehnologija i medicina. Obrazloženje je ostalo uvijek isto: Deus lo vult.

No, ajde da vidimo pobliže koje su to zemlje u kojima teče med i mlijeko zbog velikog broja katolika.

UN-ova lista najpoželjnijih država za život na sam vrh svrstava sve same turbokatoličke države kao što su Norveška, Australija, Island i Kanada. Slijedi Irska čiji su nestašni katolički svećenici godinama nesebično davali  svoj doprinos društvenom boljitku u obliku seksualnih zlostavljanja maloljetnika. U njihovim ispovjedaonicama nisu tekli med i mlijeko, već nešto drugo što možete vidjeti u svakom filmu Rona Jeremya.

Katolički narod rasturava i šamara medom i mlijekom i kada je u pitanju borba protiv korupcije. U izvještaju Transparency Internationala za 2009. godinu najbolje su se plasirale sljedeće katoličke zemlje: Novi Zeland, Danska, Singapur, Švedska, Švicarska, Finska, Nizozemska, Australija, Kanada i Norveška.

Sloboda medija? Oh, i tu su jake katoličke države! Da vidimo ljestvicu organizacije Reporters Sans Frontiers za 2009.: Danska, Finska, Irska, Norveška, Švedska, Estonija, Nizozemska, Švicarska, Island.

Zemlje s najboljim BDP-om u 2008? Luksemburg, Irska, Nizozemska, Austrija, Švedska, Danska, Velika Britanija, Finska, Njemačka, Belgija.

Zdravstvo? Med, mlijeko i lijekovi za sve! Izvještaj Europske komisije navodi da je zdravstvo najučinkovitije u Nizozemskoj, Danskoj, Islandu, Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj.

Iz priloženog je više nego očito da su najrazvijenije zemlje u Europi protestantske zemlje. Izuzetak čini Irska, no popularnost tamošnje RKC pada iz dana u dan zbog pedofilskih afera i dugogodišnjih zataškivanja seksualnih zlostavljanja maloljetnika.

Nego, jeste li uočili da se Poljska nigdje ne spominje u gore navedenim ljestvicama?

Zaista čudno – ipak nešto manje od 90% poljskog stanovništva čine upravo katolici.

E sada, zaključite sami koliko prisutnost katolika doprinosi boljitku društva i države.

Zaključite sami ako su količine meda i mlijeka proporcionalne s količinom utrošene svete vode.

Hvaljen Isus.

Written by Teomondo Scrofalo

18. 3. 2010. at 21:25

Postano u Politika, Teologija

Tagged with

%d bloggers like this: