Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘Znanost

Znanost i religija — malo drugačiji pogled

leave a comment »

Danas sam slučajno nabasao na jedan tekst iz 2005. godine. Autor teksta je aktualni, četrnaesti, Dalai Lama.

Priznajem da se Budizmom i samim Dalai Lamom nisam puno bavio, pa su mi možda nove i neke stvari koje to ne bi trebale biti. Svejedno, evo što mi je prvo zapelo za oko (prijevodi su u mojoj, donekle slobodnoj, izvedbi):

Ako znanost dokaže da je neko budističko vjerovanje pogrešno, Budizam će se morati promijeniti.

Nakon ovog čudnovatog (barem za nas okružene “malo” drugačijim religijama) uvoda, Dalai Lama objašnjava kako je kroz život razgovarao s raznim znanstvenicima i učio od njih. U tekstu se posebno osvrće na neuroznanost i srodne znanosti.

Pri tome kao nit vodilju provlači tezu da “znanstvenici trebaju paziti što rade”, no ne u smislu nekakvog dodvoranja bogovima i nevidljivim rozim jednorozima, nego u smislu sagledavanja posljedica svog rada i imanja u vidu ključni cilj svog rada. Prema Dalai Lami, to je unaprijeđenje (života) ljudske rase, kao i ostalih živih bića.

Navodi neka istraživanja meditacije (nisam provjeravao reference) i navodi neke benefite. Ok, malo reklame, prihvaćam to, pogotovo što meditacija nema veze s dogmom, nego je riječ o manje-više običnom opuštanju/odmoru. No, sviđa mi se odgovor na pitanje “Čemu to istraživanje?”:

Cilj [tih istraživanja] nije pokazati da je Budizam u pravu ili u krivu – čak niti privući Budizmu nove sljedbenike – nego izvući te metode iz tradicionalnog konteksta, proučiti potencijalne benefite i podijeliti otkrića sa svima koji bi za njih bili zainteresirani.

U nastavku komentira odnos religije i znanosti:

Koji god rezultati tih istraživanja bili, drago mi je da se to područje istražuje. Mnogi ljudi danas smatraju znanost i religiju suprotstavljenim stranama. I dok se mogu složiti da su neki religijski koncepti u konfliktu sa znanstvenim činjenicama i principima, također osjećam da se ljudi iz oba svijeta mogu upustiti u inteligentnu raspravu, koja bi u konačnici dovela do dubljeg razumijevanja izazova s kojima se susrećemo u današnjem premreženom svijetu.

Osobno, nisam sklon nekoj suradnji religije i znanosti, s obzirom na to da smatram dokaze alfom i omegom objašnjavanja svijeta. No, moj ključni prigov religiji je upravo nemogućnost inteligentnog razgovora. Ok, nešto ne znamo, neka vjeruje tko što želi — to je pravo koje uzimam sebi i, naravno, dajem ga drugima. Možemo i razgovarati, spreman sam i prihvatiti tuđi stav ako me taj netko uvjeri da je njegov stav vjerojatnije točan,… No, ako je nešto poznato i dokazano, ne trpim da mi se drobi po nekim dogmama iz knjižurina od prije 2000 ili 1400 ili kolikogod godina, kao što ne prihvaćam niti raznorazna kontradiktorna objašnjenja, o čemu god da se radilo. Utoliko, cijenim gore citirani pristup.

Izvrsno je primijetio i da je tehnički razvoj praktički pregazio onaj etički. Da bi se ovo vidjelo, dovoljno je pogledati gomile religijskih, a i drugih, fanatika (muslimanski su trenutno najviše “in”, no ne zaostaju niti razni kršćanotalibani i njima slični), koji nisu u stanju shvatiti da netko može ne željeti im zlo, iako misli drugačije od njih, ali su sposobni nabacivati se eksplozivom, projektilima, pa i nukleranim oružjem.

[…] Očito je da moralno razmišljanje nije bilo u stanju držati korak sa znanstvenim napretkom. No, posljedice tog razvoja su takve da više nije dovoljno reći da izbor “što napraviti s nekim znanjem” možemo prepustiti pojedincima.

Zaključak govori ponešto što sam i sam primijetio: inflacija (nikako ne bih rekao i potpuni nestanak!) morala u akademskoj zajednici. Ovdje prvenstveno govorim iz hrvatske perspektive, kao zaposlenik sveučilišta ogrezlog u korupciji i besprijekorno tihog pred društvenom pljačkom i nepravdama (dok se ne dirne u njihova prava). Naravno, Dalai Lama ovdje misli na neke druge aspekte, no korijen oba problema je isti:

Kao što etika ponovno plijeni pažnju svijeta biznisa (nisam primijetio, op. Charon), znanstveni svijet bi profitirao od dubljeg bavljenja implikacijama vlastitog rada. Znanstvenici bi morali imati puno više od tehničke potkovanosti za svoj posao; oni bi se morali baviti i vlastitim motivima [istraživanja] i širim ciljem onoga što rade, a to je unaprijeđenje ljudske rase.

Cijeli članak možete na engleskom pročitati ovdje:
Tenzin Gyatso, the 14th Dalai Lama, “Our Faith in Science“, The New York Times, 12.11.2005.

Oglasi

Written by Charon l'Cypher

18. 3. 2012. at 19:28

Religijsko i znanstveno otkrivanje svijeta

3 komentara

Nabasah danas na simpatičan opis religijskog i znanstvenog pristupa istraživanju svijeta:

Podsjetio me ovaj stripić na jedan drugi, malo stariji (ali i ljepše složeni):

Pozdrav svim slobodnomislećim ljudima! 😀

Written by Charon l'Cypher

26. 2. 2012. at 14:45

U sukobu znanosti i vjere pobjednik je jasan

leave a comment »

Disklejmer: Tekst je preuzet s T-portala, a potpisuje ga M.M. Nisam našao kontakt-informacije autora, no “Uvjeti korištenja” ograničavaju samo komercijalnu i “štetnu” upotrebu:

Sadržaj na T-Portalu zaštićen je autorskim pravima. Dokumenti, podaci i informacije objavljeni na T-Portalu ne smiju se reproducirati, distribuirati ili na bilo koji način koristiti u komercijalne svrhe bez izričitog pristanka T-HT-a ili na bilo koji način koji može uzrokovati štetu T-HT-u ili bilo kojoj trećoj strani. Dokumenti, podaci i informacije objavljeni na T-Portalu mogu se koristiti samo za individualne potrebe korisnika i na njihovu vlastitu odgovornost uz poštivanje svih autorskih i vlasničkih prava te prava trećih osoba.

U slučaju da se netko s T-portala javi da ovo ipak nisam smio prenijeti, tekst će biti izbrisan bez najave.

U sukobu znanosti i vjere pobjednik je jasan

Znanstvena slika svijeta iz dana u dan se mijenja. Stare teorije i istine neprekidno evoluiraju ili se urušavaju, a na njihovim temeljima grade se nove. Ima li onda smisla vjerovati u znanost i znanstveni proces razmišljanja?

U vječnoj potrazi ljudskog razuma za odgovorima na pitanja što smo, odakle dolazimo, kamo idemo i kakva je priroda svijeta u kojem živimo, znanost je mlađa sestra nešto starije filozofije i najstarije religije.

No dok religija nastoji predstaviti konačne, trajne i apsolutne istine, znanost iznova i iznova neumoljivo preispituje svijet i već postojeće spoznaje o njemu. Na tom se putu dvije sestre nerijetko izravno ili posredno sučeljavaju. I premda znanost nikada neće dokazati da Bog ne postoji, jer već i po samoj logici nije moguće utvrditi da nešto ne postoji nigdje, ni u kojem svemiru ili izvan njega, a osobito ni u čijem iskustvu, religijski vjernici naći će se često ugroženi znanstvenim spoznajama kao i samim procesom kojim znanost do njih dolazi.

'Deep field' fotografija svemirskog teleskopa Hubble. Svaka točkica svjetla na njoj je jedna galaksija, u kojoj se nalaze na stotine milijardi zvijezda.

Znanost je, naime, kroz povijest pokazala da munje mogu nastati bez Tora, Zeusa ili Ilije Gromovnika, bolesti bez vradžbina ili prokletstva zlonamjernika, a živi organizmi evolucijom bez angažmana inteligentnog tvorca. Čovjeka, Zemlju i život na njoj iz središta je svemira upravo znanost ‘protjerala’ prvo u orbitu oko Sunca, a potom i u kutak omanje galaksije u gotovo beskrajnom moru svemirskih objekata. Da naša Zemlja odjednom nekim čudom nestane, svemir to praktički ne bi ni primjetio zbog svoje veličine i beznačajnosti naše male planete u njemu. Naposljetku, pokazala je i da brojne dogme na svjetlu konkretnog znanja mogu, u najboljem slučaju, opstati samo kao mitovi ili eventualno simbolične predodžbe stvarnosti.

Nije čudno stoga da će mnogi vjernici dići svoj glas protiv ‘mušičave’ znanosti koja tako drsko čeprka po općeprihvaćenim uvjerenjima u kojima milijuni nalaze sigurnost, nadu, utjehu i smisao, a istovremeno ne nudi nikakve ‘konačne odgovore’ već uvijek ‘samo nove teorije koje već sutra sama pobija, mijenja ili nadograđuje’.

No upravo to i jest priroda i cilj znanosti – vječno istraživanje, analiziranje, opisivanje i tumačenje stvarnosti te određivanje odnosa između uzroka i posljedice; vječno približavanje najboljoj aproksimaciji istine, a ne objavljivanje konačnih, neporecivih istina. Tu njenu bit lijepo je i sažeto ilustrirao slavni fizičar Albert Einstein (1879. – 1955.) rekavši da ‘nikakva količina eksperimenata nikada neće dokazati da je u pravu dok će biti dovoljan samo jedan jedini da pokaže da je u krivu’.

Znanost naime ‘samo’ nastoji objektivno, sistematizirano i argumentirano prikupiti znanje o zakonitostima, činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima koje će provjeriti egzaktnim promatranjem, organiziranim ponovljivim pokusima te pravilnim, objektivnim i slobodnim razmišljanjem koje se temelji na razumu, logici, kritici i sumnji.

U tom procesu jednostavno nema mjesta za osobna uvjerenja ili vjerovanja. Naprotiv, ona predstavljaju smetnju jer utječu na objektivnost promatranja – osoba određenog uvjerenja često će vidjeti kako ih stvari i zbivanja potvrđuju čak i ako drugi to ne vide.

Poljski liječnik Ludwig Fleck (1896 – 1961), koji je inače i sam pisao da je otkrivanje konačne istine u znanstvenom istraživanju nedostižan ideal, među ostalim i zato što su različiti znanstvenici zatvoreni u svoje osobne ili kolektivne sustave ili stilove razmišljanja, upozorio je da ljudi često vide upravo ono što očekuju. Kao dobar primjer netočne percepcije uvjetovane uvjerenjem, britanski znanstvenik Joseph Needham (1900 – 1995) predstavio je doživljaj ‘leta konja u galopu’.

Naime, dok su stari majstori na svojim slikama gotovo bez iznimke prikazivali konje u zraku rastegnutih nogu, jer je to najbolje odgovaralo njihovim predodžbama, zahtjevima struke i umjetničkom senzibilitetu, precizne su fotografije kasnije pokazale da su one u trenutku ‘leta’, odnosno kada njihova kopita ne dodiruju zemlju, zapravo skupljene. Na sličan će način ljudi razočarani i sumnjičavi prema institucijama vlasti i moći uvijek i svuda vidjeti različite vrste zavjera, od zataškavanja ‘susreta treće vrste‘, preko lažiranja leta na Mjesec, do insceniranja napada na SAD 11. rujna 2001.

Mnoge ljude od vjere također će iritirati nešto što se naziva znanstvenim konzervativizmom, a koji je zapravo vrlo važna ‘vrlina’ znanosti. Naime, znanost uvijek radije prihvaća 1) najjednostavnija i najracionalnija tumačenja neke pojave i 2) postupno gradi i usavršava razumijevanje nekog fenomena.

Primjerice, ako nas netko nazove i potom poklopi slušalicu, možemo pretpostaviti da je to bio razbojnik koji provjerava jesmo li kod kuće ili pak da je netko birao pogrešan broj. Naravno, vjerojatnije je da je netko samo krivo zvao.

Konkretan primjer je nedavno otkriće kemijskih aktivnosti na Saturnovu mjesecu Titanu koje ukazuju na mogućnost da ondje postoje egzotični oblici života utemeljenog na metanu. No iste se aktivnosti također mogu objasniti i običnim kemijskim procesima. Znanost će radije odabrati ovo drugo tumačenje sve dok novi dokazi ne pokažu drugačije. Iz sličnih će razloga također prije prihvatiti tumačenje prema kojem je monarhija važna za funkcioniranje Velike Britanije i njezine ekonomije, nego ono prema kojem kraljevska obitelj opstaje zahvaljujući činjenici da su njezini članovi zapravo vanzemaljski reptili iz nekog udaljenog dijela galaksije koji imaju moć transformacije tijela.

Drugo načelo znanstvenog konzervativizma nalaže da se prihvaćene znanstvene teorije ne odbacuju odmah po otkriću neke njezine greške ili nedostatka. Znanstvenici će tako radije postojeću teoriju modificirati ili nadograđivati kako bi udovoljila novim informacijama, nego je zbog otkrivenog problema potpuno odbaciti kako bi gradili novu.

Tako se postupno približavaju pravoj slici, odnosno najboljoj aproksimaciji istine. To se može ilustrirati sljedećim primjerom. Ako oko neke točke pokušate rukom nacrtati savršenu kružnicu, sigurno nećete uspjeti. No umjesto da započinjete cijeli proces ispočetka, bolje je ispravljati one dijelove koji najviše odstupaju. Korak po korak, tako ćete najlakše doći do zadovoljavajućeg rezultata. Konačno, kao što je rekao čuveni britanski fizičar i vjerojatno najbriljantniji živući um Stephen Hawking, ‘znanost će pobijediti jer djeluje’, što nedvojbeno potvrđuju i njezini povijesni rezultati.

Znanost je otkrila brojne zakone koji upravljaju prirodnim pojavama; stvorila je mnoštvo lijekova te iskorijenila, potisnula ili ublažila brojne bolesti; unaprijedila je proizvodnju hrane i umanjila glad, produžila je očekivano trajanje života sa 30-ak godina u klasičnoj Grčkoj do 80-ak u suvremenom Japanu; umanjila je patnje i bolove starosti i bolesti; mnoštvom primijenjenih izuma poput žarulje, elektromotora, telefona, automobila, zrakoplova, satelita, televizora i računala olakšala je život i učinila ga udobnijim i sigurnijim…

Drugim riječima, iako znanost nije savršena, a može se činiti čak i da je mušičava i nepouzdana, na svojem putu do spoznaje svijeta u kojem živi čovjek nema boljeg oruđa i saveznika od nje. Zašto onda ne vjerovati znanosti?

Written by Charon l'Cypher

20. 6. 2010. at 17:42

Postano u Komentari, Znanost

Tagged with , ,

Na rubu pameti

6 komentara

Dejan Vinković ponovo je uzburkao baru.

Ukratko – Programskom vijeću HRT-a uputio je obrazloženu pritužbu zbog emitiranja emisija “Na rubu znanosti” u kvoti obrazovnog programa i predlaže razmatranje svrsishodnosti ove emisije te koncepta znanstveno obrazovnog programa.

Na raznim internetskim forumima razvila se žestoka rasprava koja je pokazala razmjere nerazumijevanja osnovnih pojmova kao što su npr. znanost i pseudoznanost, a težnju autora pisma da se stvari nazovu pravim imenom i svrstaju tamo gdje im je mjesto te odgovarajuća podrška znanstvenika, okarakterizirane su kao inkvizicija.

Tako je i novinarka Jasna Babić reagirala člankom «Krešimir Mišak na znanstveno utemeljenoj lomači?»

No iako se članak sastoji i od takvih neadekvatnih primjera kao što je izvlačenje nekakvog slučaja iz 18. stoljeća kada je neka nepismena seljanka znala riješiti problem koji nisu znali riješiti liječnici čime se “dokazuje” štetnost znanosti, gospođa Babić napisala je nešto što dotiče bit nesporazuma:

Tako se kolektivna reakcija domaćih znanstvenika, kao refeleks njihovoga samodoržanja, svodi na jedno-jedino: da Mišak na neznanstveni, odveć popularni način prezentira granice i ograničenja znanosti, čineći ih očitijima nego što izvišena mudrost to sebi može dopustiti.

Granice i ograničenja znanosti – to su “key words”. Da, znanost ima ograničenja i granice. Kao što i «pravo» novinarstvo ima svoje granice i ograničenja.

Novinar, poput znanstvenika, mora dati točnu i istinitu informaciju, provjeriti je iz više izvora i tek onda ponuditi čitateljstvu.

One koji se ne drže tih pravila već im je najvažnije da nešto bude zanimljivo i čitano (= komercijalno) «ozbiljni» novinari nerado smatraju «svojima», a oni novinari koji nasjednu na neistinite izvore osramote i sebe i cijeli novinarski ceh (slučaj Butković, «long time no see, dear Ivo»).

Svojevremeno se i gospođa Babić u HND-u bunila protiv žutila i zalagala za profesionalizam u novinarstvu. Njena uzvišena mudrost ne voli neprofesionalnost u svojoj branši, ali istom se kriteriju ruga kada se radi o drugoj profesiji.
I pri tome postupa pseudonovinarski dovodeći slučaj u vezu s inkvizicijom – jer da je pitala i “drugu stranu”, znala bi da nitko nije tražio ukidanje emisije, a sankcioniranje “heretika” Mišaka nikome nije bilo ni u primisli.

No, osim ovakvih stvari, šokiralo me sljedeće:

Znanstvenici su kao potporu kolegi Vinkoviću napravili on line peticiju koju je u vrijeme pisanja ovog teksta (peticije su još uvijek aktivne pa se rezultati mijenjaju) imala 264 potpisa, a kontrapeticija (za podršku Mišaku) 7178 potpisa ili 27 puta više.

Evo što je ponuđeno za potpisivanje:

Mi ljudi koji smo posvetili život znanosti, razočarani smo činjenicom da HRT već godinama obmanjuje javnost i odgovorne strukture vlasti predstavljajući emisiju ‘Na rubu znanosti’ kao dio znanstveno- obrazovnog programa. U toj emisiji se na nekritički način predstavlja sadržaje koji su do te mjere besmisleni da bi ih i osnovnoškolci jasno mogli prepoznati kao takve, kad ti sadržaji ne bi bili prezentiran na manipulativan način. Jedna od tipičnih tema koja se provlači kroz većinu emisija je zavjera službene znanosti protiv osoba koje gostuju u spomenutoj emisiji. Znanstvenici su ljudi sa svim svojim manama i vrlinama i očekivati da će svi oni zatomiti svoje nezgodne karakterne osobine kako bi se udružili u tajno društvo i onemogućili nekom da njegov perpetuum mobile, ili uređaj koji radi na sličnom principu, ne ugleda svjetlo dana, ili bar stranice stručnog časopisa – samo je tužan dokaz koliko je spomenuta emisija neprimjerena za znanstveno- obrazovni program.

Kontrapeticija: za potporu Krešimiru Mišaku, autoru i voditelju sporne emisije:

Bilo je pitanje vremena kada će lucidni i elokventni, a uz to i prilično odvažni Krešimir Mišak, zasmetati znanstvenike iz instituta “Ruđer Bošković”. Osobno sam, iz pouzdanih izvora upoznat s događajima na tom institutu, gdje je gotovo nemoguće dobiti stalan posao, ako niste član nekog “prirepka framasona”, poput “Rotary Cluba” ili “Lionsa”. Rad Krešimira Mišaka pratim već godinama, i upravo je on bio osoba koja je na polju razotkrivanja “teorija međunarodne zavjere” u Hrvatskoj, donijela najviše pouzdanih i vjerodostojnih informacija. Činjenicu da mu je državna televizija dala emisiju, pa makar i u izrazito nepopularnom terminu, možemo zahvaliti energiji nekolicine entuzijasta sa državne televizije, koji su srećom upućeni u sve zakulisne radnje koje vode prema Novom svjetskom poretku.
… …
Dugo je godina naš Krešimir, osim po znanstvenom, hodao i po “rubu životne opasnosti”, jer teme koje je on u Hrvatskoj pretvorio u “mainstream”, a time posredno olakšao i rad našeg portala, jako su opasne za mnoge političare, znanstvenike i javne ličnosti, koje u Hrvatskoj već godinama bogato profitiraju ne zbog svog velikog znanja i kvalitete, već samo na osnovu svoje povezanosti s gore spomenutim tajnim i polutajnim društvima. Najnoviji napad hrvatskih znanstvenika na lik i dijelo Krešimira Mišaka (jučer je čak pokrenuta i peticija protiv njega, što je vrhunac antidemokracije i graniči sa fašizmom), dokaz je da je ovaj neumorni momak, alkarskim rječnikom govoreći “pogodio u sridu”.

Romano Sole
Glavni urednik HRsvijeta

Da bi bilo jasnije kakav je portal HRsvijet koji je ponudio peticiju za potporu Mišaku, evo nekoliko citata iz najnovijeg feljtona koji je inspiriran postavljanjem monolita u Rijeci što je bila najava i uvertira u dvomjesečni program posvećen Arthuru C. Clarku i Nikoli Tesli.

Jako je zanimljivo što se usporedo s ovim postavljanjem monolita, dešavaju i dramatične stvari na najvećem planetu Sunčevog sustava, Jupiteru, koji je ovih dana u potpunosti ostao bez jednog od svojih dvaju glavnih pojasa oblaka, astronomima poznatog kao – južni ekvatorijalni pojas.

Svi oni koji su gledali film “Odiseja u svemiru 2010”, odmah će povezati ova dva, naizgled odvojena događaja, jer se u filmu “Odiseja u svemiru 2010.”, planet Jupiter transformira u “novo sunce”. Mnogi alternativni portali već godinama pišu o tajnim pokušajima američke vlade da se od Jupitera stvori planet nalik Suncu.

Zanimljivo, znaju kako bi Jupiter pretvorili u planet nalik Suncu (?!) , a nemaju ideju kako začepiti rupu u Meksičkom zaljevu …

Ovo nas navodi na razmišljanje, da nas tajne službe i svemriske agencije svjesno drže u neznanju, kako bi izbjegle paniku i mogući otpor događajima koji uskoro slijede, a čiji je krajnji cilj uspostava Novog svjetskog poretka, koji bi se mogao proširiti i van granica naše planete. Naime, ako se od Jupitera, serijom nuklearnih eksplozija uspije napraviti “alternativno sunce”, to bi vjerovatno predstavljalo i otvaranje mogućnosti života na drugim planetama, kojih bi “obasjavalo” novo sunce – Jupiter.

Sve to skupa i ne bi bilo toliko strašno i pogubno, kada ne bi postojao Bog i kada se ne bismo zvali Kršćanima. Tada bi cijela ova priča predstavljala za nas nešto pozitivno, pa bi se sa milijunima drugih ljudi uskoro radosno poklonili novoj Jutarnjoj zvijezdi. Naime, u poglavlju XIV starozavjetne knjige proroka Izaije, stoji doslovno slijedeće:
“Kako pade s nebesa, O Lucifere, sine jutra!”
Ime Lucifer u doslovnom prijevodu znači “dnevna zvijezda”, a iako znamo da se njegovo ime poistovjećuje ponajprije sa planetom Venerom, mnogi su astrolozi i ezoteričari kroz povijest ukazivali i na mističnu povezanost Lucifera s planetom Jupiter. Zar zaista onda imamo pravo biti toliko naivni te misliti da je epilog Clarkove “Odiseje u svemiru 2010.” zaista plod puke mašte i imaginacije? Naime, Clarkova knjiga završava epilogom, u kojem se doslovno govori o stvaranju sunca zvanog Lucifer, a koje se nekad nazivalo planetom Jupiterom. Jako je u cijeloj priči bitna i činjenica da se šesti Jupiterov mjesec naziva – Europa. Clarke apostrofira upravo taj Jupiterov mjesec, kao mjesto potencijalne civilizacije. Na kraju se knjige opet pojavljuje simbol “monolita”, koji je čuvar Europe za sva vremena i buduće generacije.

I tako u još dva nastavka:

drugi dio
treći dio

Treći dio završava vapajem autora:

Ali sad zaista nemate više opravdanja, jer sam vam u nekoliko dana izrekao stvari do kojih sam ja dolazio godinama. Te stvari i informacije, ključne za opstanak čovjeka i ljudskosti, nećete zasigurno naći na javnoj televiziji, vodećim hrvatskim portalima i novinama. Oni će svi Borisa Kolaka (autora feljtona, op.a.) sutra ignorirati ili ga proglasiti luđakom, što im je ista glupa i prozirna medijska taktika već stotinu godina. Ako i vi, dragi čitatelji povjerujete toj naivnoj i stotinu puta “prežvakanoj” taktici masovnih medija ,onda zaista nema nikakve nade za ovaj svijet, propali smo…. Stoga vas molim, apeliram, pozivam, preklinjem – PROBUDITE SE!!!

Autor nam je zaboravio dati recept što treba učiniti kada se probudimo – čak je i DonQuiote imao konkretnijeg neprijatelja.

Jedan je član portala Connect, antiznanstveno izjašnjavanje ovako je prokomentirao:

Ironicno je da ti ljudi svoje stavove obznanjuju preko interneta, pisuci na kompjuter i gledajuci u monitor, slusajuci radio u pozadini, i uzivajuci u zivotnom vijeku koji je vec naveliko prosao pre-civilizacijski razinu.
Sve su to beneficije koje su donijele znanosti i tehnologija, a koje nisu postojale u prosloj eri praznovjerja koju zastupa Misak.

I znači u utakmici Znanje : Teorija zavjere, pobjednik je Teorija zavjere i to rezultatom 7178:264

No treba li se zaista čuditi takvim rezultatima? Zapravo i ne, jer živimo u državi u kojoj ministar zdravstva svoje religijsko opredjeljenje u parlamentu stavlja ispred struke, u kojoj je zemlja znanja samo isprazna floskula, u kojoj ravnateljica u školi postavlja bioenergetsku zaštitu, u kojoj se javna televizija ruga najvećem znanstvenom eksperimentu, a uvaženi akademik fizičar lamentira o uskoj povezanosti vjere i znanosti

Written by Ajgor

29. 5. 2010. at 10:05

Opasnosti modernog doba

5 komentara

Kako medicina srećom ide naprijed, znanstvenici dolaze do sve većih postignuća. Danas je upravo jedan takav znanstvenik, molekularni biolog Craig Venter, objavio da je stvorena prva umjetna stanica – bakterija Synthia.

Ova oku nevidljiva stanica je prvi korak prema stvaranju sintetskih mikroorganizama koji bi se koristili u proizvodnji biogoriva, kao gutači suvišnog ugljičnog dioksida iz atmosfere, za pročišćavanje vode te, što je možda najvažnije, za dobivanje novih lijekova.

Naravno, ovu priču punu nade za dobrobit čovječanstva netko mora odmah diskreditirati i ocrniti, a tko bi to mogao bolje od naših dežurnih dušebrižnika.

Odmah nakon objave ove iznimno važne vijesti, visoki prelati RKCa u Italiji odmah su izrazili svoju zabrinutost i uznemirenost upozoravajući:

“Ovo je skok u nepoznato koji može biti destruktivan.”

(da, za sva ona hodočasnička mjesta koja crpe ogromne novce iz tuđe bijede uzrokovane bolešću, na primjer)

Biskup Domenico Mogavero ide korak dalje (ili unatrag, ovisno o točki gledišta :mrgreen:):

“U pogrešnim rukama, sadašnja novost može sutra uzrokovati destruktivan skok u nepoznato. Čovjek je Božji stvor, ali nije Bog: on je čovjek koji može dati život rađanjem, a ne umjetnim stvaranjem.”

Nadalje, njegov zaključak ne ostavlja mjesta dijalogu:

“Ljudska narav daje dostojanstvo ljudskom genomu, a ne obratno. Manipuliranje životom, eugenetika, jest noćna mora protiv koje se moramo boriti.”

I kao što fetus ima svoje gorljive branitelje, možda i bakterija dobije zastupnike koji će zastupati njene interese i tražiti da ju znanost ne iskorištava.

U odnosu na Mogavera, malo je mudriji bio Federico Lombardi, predstojnik tiskovnog ureda Svete Stolice koji preporučuje da se o Venterovom otkriću ipak treba saznati nešto više kako bi se donijeli zaključci. Osobno, zanima me na temelju čega Crkva polaže pravo da komentira znanstvena otkrića, naročito ako uzmem u obzir kako se Crkva odnosi prema bilo kojem znanstvenom komentaru upućenog njoj samoj.

Inače, Craig Venter je već jednom bio optužen da se “igra Boga” zbog svojih zasluga u sekvenciranju ljudskog genoma.

Ipak, draže mi je kada se gospodin Venter igra Boga i stvaranja nego kada se božji namještenici igraju našim životima i novcem 😉

IZVOR: Dnevnik.hr, Jutarnji List

Written by isisrosenkreuz

21. 5. 2010. at 14:13

Topla voda

2 komentara

Britanski znanstvenici objavili su da su ljevičari i ateisti inteligentniji od konzervativaca:

ATEISTI i politički lijevo orijentirani ljudi su inteligentniji od konzervativaca, stoji u studiji koju je objavio Satoshi Kanazawa s londonskoga fakulteta za ekonomiju i političke znanosti. Kanazawa koji je po struci psiholog, smatra da je u ljudi višeg stupnja inteligencije veća vjerojatnost da će teoriju evolucije poistovjetiti s vrijednostima modernoga društva.

Ipak, znanstvenik je dodao da nema povezanosti stupnja inteligencije s onim vrijednostima koje su vremenom postale dio čovjeka. Kanazawinu hipotezu potvrđuju i podaci iz studije o zdravlju mladih ljudi. Naime, oni mladi koji svoj svjetonazor definiraju kao liberalan, imaju prosječan kvocijent inteligencije 106, a oni koji se smatraju konzervativcima 95.

Sličan je omjer i kod onih koji vjeruju ili ne vjeruju u Boga. “Ljudi su evolucijski tako stvarani da se boje, a kad se boje – vjeruju u Boga”, objašnjava Kanazawa. Upravo taj evolucijski ugrađen strah omogućio je ljudima opstanak i zaštitu pred nesigurnosti. “Kod inteligentnije djece postoji veća vjerojatnost da je njihov razvoj tekao u suprotnostima s prirodnim tendencijama evolucije, te stoga postanu ateisti”, dodaje profesor Kanazawa.

“Opća inteligencija, sposobnost razmišljanja i razum su našim precima omogućavali da riješe probleme s kojima su se suočavali, a koji njima nisu bili evolucijski urođeni kao nama”, smatra Kanazawa i dodaje da je rezultat toga činjenica što “inteligentniji ljudi imaju više izgleda da će prepoznati i razumjeti mnoge situacije i podatke od ljudi s nižim stupnjem inteligencije. Među tim situacijama i podacima se nalaze ljudske sklonosti, sustav vrijednosti i stil života s kojima će manje inteligentni ljudi imati više problema u razumijevanju.”

Dakle, znanstvenici su utvrdili da su ljudi koji teže napretku inteligentniji od onih koji mu se protive. Maestralno!

Utvrdili su oni još ponešto:

U svojoj studiji Kanazawa se protivi postavci da su ljudi evolucijski kreirani da budu konzervativni, te da im je najveća životna briga ona prema prijateljima i obitelji. Istovremeno, teorija kojoj se londonski znanstvenik protivi dodaje i da liberalni ljudi najviše brige vode o neograničenom broju genetski nepovezanih stranaca koje ne poznaju, prenosi Scientific blogging isječke iz studije.

Osim toga, studija se dotiče i poligamije u ljudskome rodu. Profesor ističe da su ljudi uvijek u svojoj povijesti bili poligamni. Od muškaraca u poligamnim brakovima nikada se nije očekivalo da budu vjerni samo jednoj partnerici, dok se u monogamnim brakovima to očekuje. Istovremeno, bez obzira bile u poligamnom ili u monogamnom braku, od žena se uvijek očekuje vjernost samo jednome muškarcu. Dakle, seksualna povezanost samo s jednom partnericom je evolucijska novina za muškarce, a ne i za žene. Teorija profesora Kanazawe utvrđuje da inteligentniji muškarci smatraju vrjednijim seksualni ekskluzivitet s jednom partnericom od manje inteligentnih muškaraca koji i dalje pretendiraju većem broju partnerica.

Sve ove godine, Crkva propovijeda suzdržavanje od seksa prije braka i bračnu vjernost. Pa oni su samo željeli da ljudi budu inteligentni, ništa više! 😆

Već vidim rasprave na sudu:

Sudac: “Gospođo, zašto se želite razvesti?”
Žena: “Prevario me 11 puta. Sudeći prema znanstvenim dokazima, on je beskrajno glup, a ja ne želim živjeti s budalom.”

😉

Written by Charon l'Cypher

26. 2. 2010. at 4:25

Znanost i vjera

44 komentara

U komentarima uz tekst Na rubu znanosti spomenut je akademik Paar i njegov intervju Glasu koncila u kojemu je naširoko objašnjavao komplementarnost znanosti i vjere. U tom razgovoru može se uočiti i određeni revizionizam u tumačenju povijesti katoličke crkve s ciljem negiranja njenog višestoljetnog zloćudnog djelovanja na znanost.

»Kroz cijelu se znanstvenu povijest provlači komplementarnost znanosti i vjere«

I sam naslov spomenutog intervjua sugerira što je poanta Paarova stava prema vjeri: vjera (religija) i znanost međusobno se nadopunjuju i čine jednu cjelinu.

Čime akademik potkrepljuje tu svoju tezu? Evo nekih karakterističnih naglasaka:

Tako je npr. u 13. st. franjevac Roger Bacon dao temelje prirodoznanstvenog pristupa, koji je kasnije u 16. i 17. st. od njega preuzeo Galilei, a koji se i danas koristi.

On (Isaac Newton, op.a.) ne samo da je bio vjernik nego je bio i duboko teološki obrazovan i orijentiran. Pisao je teološke rasprave, napisao je npr. teološku knjigu od četiri stotine stranica za koju je smatrao da je njegovo najveće znanstveno dostignuće, bolje čak i od prirodoznanstvenih rasprava po kojima je ipak postao svjetski poznat.

On (kardinal Bellarmine, op.a.), je prema dostupnim dokumentima o cijelome slučaju koje sam proučio, Galileiju rekao da će Crkva prihvatiti tumačenje da se Zemlja okreće, ali pod uvjetom da za tu tvrdnju predoči znanstveni dokaz. Galileo nije imao znanstvenog dokaza, i u tome je cijela priča, nego je pribjegao teološkim dokazima, jer, mora se reći da je bio i vrlo jak teolog. Tu se, naravno, upleo u različite teološke svađe …

Pitanje: U tom kontekstu je i Albert Einstein, čija se obljetnica slavi ove godine, isticao da je znanost otkrivanje Božje tvorevine, tj. da je znanost bez vjere neuvjerljiva a vjera bez znanosti slijepa?
Paar: To je točno, iako je Einstein to baštinio od Galileija koji je govorio da se Bog otkriva čovjeku preko Biblije, gdje mu govori jezikom Biblije, i preko prirodnih zakona, gdje mu govori jezikom matematike.

Vratimo se sada naslovu («Kroz cijelu se znanstvenu povijest provlači komplementarnost znanosti i vjere») i gornjim citatima. U njima se može uočiti samo odnos pojedinih znanstvenika prema vjeri, ali ne i odnos znanosti prema vjeri.

Znanost je prema vjeri/religiji indiferentna (osim u slučajevima kada je vjera/religija predmet znanstvenog istraživanja, ali to je nešto sasvim drugo).
I vjera je sama po sebi indiferentna prema znanosti.
Isto kao što je i Crvenkapica neutralna prema znanosti i znanost prema Crvenkapici. Problem nastaje kada se bajka institucionalizira i pokuša (nasilno) implementirati u društvo.

Znanost ima svoja pravila, zakonitosti i metodologiju i rezultati znanstvenih istraživanja vrijede jednako bez obzira na religijsko okruženje ili odnos znanstvenika prema vjeri.

U jednom drugom razgovoru Paar malo izravnije objašnjava što podrazumijeva pod komplementarnošću vjere i znanosti:

Znate, ja sam malo gledao i učio od pokojnog prof. Bajsića, koji je bio profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Bog se iskazuje čovjeku na dva načina. Jedan način je preko Svetog pisma, a drugi je preko prirodnih zakona. To su dva komplementarna načina, to su dva djela istog tog Božjeg čuda.

Kao što vidimo, poziva se na Bibliju. Zaista zanimljivo da znanstvenik koji je po prirodi svoga poslanja skeptičan i racionalan, čovjek širokog obrazovanja i opće kulture, o pitanjima vjere razmišlja poput pape Benedikta XVI koji je svojevremeno izjavio kako je jedino katoličanstvo prava religija.
Paar naime o komplementarnosti znanosti i vjere ne govori u svjetlu činjenice da Biblija nije jedini «sveti» tekst, da Jahve nije jedini bog (što i on sam priznaje u prvoj zapovjedi: «… nemoj imati drugih bogova uz mene», a ne kaže «… nema drugih bogova osim mene» ), da postoje teistička, deistička i panteistička vjerovanja koja međusobno nisu komplementarna, a često se i potiru.

Za ilustraciju nepotrebnosti uvođenja Boga (ili bogova) u znanost često se koristi Laplaceova čuvena izjava:

Kad je Pierre Simon de Laplace napisao knjigu o Svemiru i nebeskoj mehanici poklonio ju je Napoleonu koji je okrenuo prvu stranicu i zapitao: “Gdje je tu Bog?” Laplace mu je odgovorio: “Veličanstvo, ta pretpostavka mi nije bila potrebna.”

Istog znanstvenika spominje i Paar u razgovoru za Glas koncila:

To je slikovito izrekao veliki astronom, fizičar i matematičar Pierre-Simon de Laplace na Napoleonov upit gdje je u njegovu istraživanju Bog: »U mojoj teoriji nema mjesta Bogu!«

.

Ove dvije rečenice govore o istom događaju, međutim mogu se različito protumačiti: ona prva kaže da za znanstvene teorije nije potrebno uvođenje hipoteze o postojanju nadnaravnog bića. Ova druga interpretacija ima naglasak na Laplaceovom odbacivanju Boga te sugerira da je on ateista, a Paar je (pogrešno) citira u kontekstu pojašnjavanja materijalističke zablude da je znanost svemoćna:

Materijalistički pogled na svijet i razvoj industrije objeručke je prihvatio takvo, gotovo mesijansko poimanje znanosti, koje će riješiti sve ljudske probleme.

Uz prihvaćanje stava kako znanost ne može riješiti sve probleme, nameće se pitanje kako se korisnost i učinak znanosti povećava ili mijenja uvođenjem pretpostavke o postojanju nadnaravnog stvoritelja?!

U razgovoru za Veritas 2004. Paar se inače poslužio izvornom interpretacijom:

Laplace je dao isto tako slavan odgovor: “Gospodine ja u našoj znanstvenoj teoriji ne vidim mjesta za tu hipotezu.”

U nastavku svojih promišljanja o odnosu vjere i znanosti (zapravo o odnosu vjere i znanstvenika) Paar pokušava amnestirati katoličku Crkvu od malignog uplitanja u razvoj znanosti u srednjem vijeku.

Obrazlaže to ovako:

Odnos znanosti i vjere može se promatrati kroz tri razdoblja u povijesti. Prvo je kada su u srednjemu vijeku sagrađeni temelji moderne znanosti, tj. u razdoblju renesanse, kad su znanost i vjera bili usko povezani, što je, nažalost, danas mnogima nepoznato. Ključni doprinos znanosti dali su ljudi koji su bili pripadnici Crkve, i klerici i laici.

To je točno, ali Paar vjernik niti riječju ne spominje povijesni kontekst, što bi Paar znanstvenik vjerojatno učinio.
Naime, u tadašnjim društvenim odnosima, tj. u simbiozi Crkve i vlasti, klerici su bili u najpovoljnijoj situaciji za bavljenje znanošću. Osim toga, osnivanje učilišta u okrilju Crkve što apologeti često koriste kao omiljeni argument, nije imalo svrhu podizanja kvalitete obrazovanosti naroda već je primarno bilo kontroliranje znanosti kako ona ne bi ugrožavala vjeru. O tome najbolje svjedoči Indeks Prohibitorum Librorum.

Školski primjer pogubnog utjecaja Crkve na znanost je onaj na polju medicine, a te težnje nastavljene su i do dana današnjeg.

Razvoj pedagogije koja je trebala omogućiti i široko obrazovanje puka javlja se tek u 17. stoljeću. Kao začetnik se spominje J. A. Komensky (također klerik, protestantski biskup), a najveći zamah doživljava nakon Francuske revolucije (18. st.) kada je društveni utjecaj Crkve minimaliziran.
S detroniziranjem Crkve koincidira i početak značajnijeg razvoja ljudskih prava i općenito humanijih društvenih odnosa, ali i strelovit razvoj znanosti.

Iz razgovora za vjerska glasila očito je kako vjernik Vladimir Paar vrlo jednostrano i tendenciozno tumači povijest, prešućujući ono što mu ne odgovara, upravo onako kako to i priliči apologetima.

Kad bi akademik Paar na taj način pristupao i svom znanstveno istraživačkom radu tada ne bi bio (pre)poznat kao znanstvenik.

Written by Ajgor

14. 2. 2010. at 8:37

Postano u Znanost

Tagged with ,

%d bloggers like this: