Uprisutnjenje vjerničkog elementa u pitanjima MPO

Zasjedala je Hrvatska biskupska konferencija. Kako i priliči skupu uzoritih čiji je član i počasni doktor Bozanić koji je uvijek znao hrabro i kritički progovoriti o aktualnim pitanjima, uglavnom su se bavili komunističkim zločinima nakon drugog svjetskog rata.

U pripremi je i znanstveni skup o otkrivanju i uprisutnjenju vjerničko-mučeničkog elementa u stradanjima.

(Oduševio me izraz “uprisutnjenje” pa sam ga jednostavno morao staviti u naslov )

Iskoristili su prigodu i kako bi se očitovali o izjavama ministra zdravlja R. Ostojića o medicinski potpomognutoj oplodnji.

Uzoriti su se …

… s čuđenjem osvrnuli na izjave ministra zdravlja Vlade Republike Hrvatske o početku ljudskoga života, koje su u javnosti odjeknule kao nestručne, nehumane i ideološki motivirane

Evo što je izjavio ministar Ostojić odgovarajući na pitanje novinara o MPO:

… rekao da je postojeći zakon definitivno zakon 20. stoljeća, da je rigidan i konzervativan i da će on ostati za građane koji smatraju da život počinje spajanjem muške i ženske jajne stanice. Dodao je da će se onima koji smatraju da život počinje rođenjem djeteta, ili kada majka osjeti njegove prve pokrete, omogućiti zamrzavanje embrija.

Te izjave su prema mišljenju biskupa u javnosti odjeknule kao nestručne. Nisu precizirali u kojoj javnosti, ali opće je poznato da oni vole “teološku spiku” … kada je obavijena velom tajnovitosti. Btw, na zasjedanju nisu precizirali niti na koju se Ostojićevu izjavu referiraju, ali novinari pretpostavljaju da je to gore navedena.

Izjave su nehumane? Tko o čemu, biskupi o humanosti. Jedan od njih je i Mile Bogović koji je svojevremeno demonstrirao svoj humanizam zdušno braneći Jelenu Brajšu nakon što je izbio skandal oko Brezovice i nije pokazao previše sućuti prema zlostavljanoj djeci. Ali kada je u pitanju dignitet oplođene stanice, e tada im nema ravna.

Izjave su ideološki obojene? E, ovdje su pogodili. Naime, lijeve političke stranke su po svojoj naravi liberalne, a liberalizam podrazumijeva zalaganje za toleranciju i poštivanje ljudskih prava. Ostojićeva izjava kako će parovi imati pravo izbora između “starog” načina koji je rađen po mjeri RKC i zakona koji će omogućiti zamrzavanje embrija upravo je odraz tolerancije i poštivanja prava vjernika, ali i onih koji to nisu.

Skup uzoritih čiji je član i laureat za izvanredna dostignuća na polju ljudskih prava očigledno se s takvim pristupom ne slaže.

UPDATE 26.01.2012.

Tolerantni katolici ne mogu podnijeti ideje militantnog ljevičara (vjerojatno i ateiste) Rajka Ostojića koji bi ljudima dao pravo izbora ovisno o svjetonazoru pa su pokrenuli akciju “spamanja” ureda premijera.

Ovime se po tko zna koji puta dokazuje da Crkva nema nimalo povjerenja u svoje stado i da bez pomoći države ne može funkcionirati po svojim načelima.
Kolika može biti snaga vjere dokazuju brojni primjeri Jehovinih svjedoka kojima ne treba nikakva državna zabrana transfuzije ili transplantacije. Katolici koji se silno trude svoju vjeru nametati drugima kao jedini ispravan put nisu im u tom pogledu ni do koljena pa pastiri koji su toga svjesni moraju posezati za svjetovnim korbačem.

Marame protiv križeva

Tportal donosi zanimljiv tekst o predavanju koje je na Fakultetu političkih znanosti održala dr. sc. Ivana Radačić s Instituta Ivo Pilar. Naime, pred Europskim sudom za ljudska prava u posljednjih ponešto godina završila su dva, po meni (ali ne i po sudu), u principu ista slučaja vezana uz vjerske slobode. Prvi je pravo muslimanki da u obrazovnim institucijama nose marame – Sud je nošenje marama zabranio, a drugi pravo učenika da nemaju križeve u učionicama i tako budu izloženi vjerskoj indoktrinaciji – Sud je vješanje križeva po učionicama dozvolio. Jer to “nije isto”. Ma šta nije?

Vezano uz marame, promatrala su se tri slučaja:

1. slučaj Dahlab u Švicarskoj – učiteljici u osnovnoj školi zabranjeno je nositi maramu na nastavi, iako nije bilo pritužbi roditelja na to. U obrazloženju sudske zabrane za nošenje marame uz spominjanje da marama poništava spolnu ravnopravnost, između ostalog stoji (u mom slobodnom prijevodu i boldanju)

Sud zabrinjava kakav će utjecaj na slobodu savjesti i izbora religije kod male djece imati toliko uočljiv simbol kao što je nošenje marame. Sud ne vidi nošenje marame kao poruku tolerancije, poštivanja drugih i iznad svega, kao poruku jednakosti i nediskriminacije.

2. slučaj Dogru i Kervanci u Francuskoj - dvije učenice izbačene iz škole nakon što su odbile na tjelesnom maknuti marame s glave.

3. slučaj Sahin u Turskoj – studentici zabranjeno izlaziti na ispite i predavanja jer je odbila skinuti maramu.

U sva tri slučaja zabrana marama objašnjena je kao nužnost da se očuva javni red i sloboda vjeroispovijesti ostalih kroz zaštitu sekularizma, neutralnosti ili ravnopravnosti spolova.

U “slučaju križeva” razmatrao se proces Lautsi – majka u Italiji zahtijeva da se iz učionica maknu križevi jer želi svoju djecu odgajati u sekularnom duhu. Sud za ljudska prava prvo donosi presudu u korist majke. Počelo je s objašnjenjem talijanskog vrhovnog suda da križ na zidu u talijanskim učionicama nema religijsko značenje, nego predstavlja toleranciju, međusobno poštovanje, priznanje tuđih prava i sloboda, odbacivanje svake diskriminacije i td, da bi Europski sud za ljudska prava zaključio da je od svih značenja koje se pripisuju križu religijsko značenje dominantno i dalo majci za pravo. Taman kad se mislilo da smo konačno dobili lijep presedan, iz nekih khm neobjašnjivih razloga viša instanca suda odbacuje presudu niže instance i odlučuje da križevi mogu ostati, uz objašnjenje da je (opet moj slobodni prijevod i boldanje)

Križ na zidu pasivni simbol i nema isti utjecaj na djecu kao govor ili sudjelovanje u vjerskim aktivnostima.

Dakle, da rezimiramo: u oba slučaja imamo vjerski simbol u obrazovnoj ustanovi. Ja osobno ne vidim razliku, oba treba maknuti. No, Sudu oni nisu isti – marama je uočljiv simbol koji smeta toleranciji, a križ je pasivni simbol koji joj ne smeta. Zanimljivo. Sud se vodi istim načelima (barem formalno), a donosi suprotne presude! Tj. prvo su istovjetne – zabrana i jednog i drugog, ali onda više nisu. Živjela jednakost pred zakonom.

Freedom of Religion should also mean Freedom from Religion

Monty Kaptol’s Flying Circus

Nakon Jezeričevog “Istina se brani istinom”, šef vesele družine muškaraca u haljinama dobio je glavnu ulogu u još urnebesnijem skeču. Nadbiskup Bozanić dobio je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu za istinoljubivost, humanizam, ljudska prava…
Obrazloženje je sljedeće:

‘Hrvatskoj crkvenoj i društvenoj javnosti obraćao se u nizu aktualnih tema, posebice kada su poljuljani temelji opće uljudbe, kad je u opasnosti bilo dostojanstvo čovjeka i kao člana društva i kao Božjeg stvorenja… Kardinal nerijetko poziva odgovorne za društvo i Crkvu (političare, gospodarstvenike, vjernike, kulturne i znanstvene djelatnike…) na ozbiljnost i dosljednost u poštivanju prava svakoga ljudskog bića’

Njegove propovijedi i okružnice sadrže ‘poruke koje su u novijoj hrvatskoj povijesti vrlo znakovite i nezaobilazne za istinsku viziju budućnosti hrvatskog čovjeka, Crkve i Domovine’. U njima se zauzima posebice za ‘ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogaženima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire’… ‘U njima hrabro daje sud o događajima i činjenicama, nerijetko otvara i one tužne prešućivane, krivotvorene i potiskivane stranice povijesti svoga naroda, upućujući uvijek iznova apel za traženjem istine …

‘Znanstvenom metodologijom i pristupom, primjerenim stilom oblikuje tekstove u kojima se osjeća istinsko rodoljublje i domoljublje, što ga potiče da se posebice zauzima za zalječenje ratnih i poratnih rana, za uklanjanje nepravdi, za obranu dostojanstva svake ljudske osobe i za izgradnju humanijeg društva’

Beskompromisan i odlučan društveni angažman nadbiskupa Bozanića započeo je davne 1998. godine čuvenom rečenicom o osudi grijeha struktura. Iako je na prvi pogled ta izjava izgledala kao hrabra osuda nečega, u suštini je bila šuplja poput kaptolskih zvona. Zvonila je svakome i nikome, a svatko je sam odlučio želi li je slušati.
Tijekom svoga mandata kao prvi biskup Crkve u Hrvata razvio je vještinu gromoglasne šutnje.
Zemljom su se valjali prosvjedi seljaka, radnika, fejsbukovaca, štrajkalo se glađu, sindikati su tražili prava … ali Uzoriti je s posebnim senzibilitetom svojom glasnom šutnjom uvijek znao stati na stranu obespravljene manjine na Markovom trgu.

Kada je trebalo, znao je i progovoriti. Bez straha za vlastitu kožu znao je u svojim poslanicama i prigodnim čestitkama ustati u osudi komunističkog totalitarizma i raskrinkati ga kao uzrok svih zala. Iscrpljen tom junačkom borbom nije više imao snage za isto takvu energiočnu osudu nekih drugih totalitarizama i nekih drugih zločina pa ih je popratio samo glasnom šutnjom.

Slabima i potrebitima znao je uputiti riječi solidarnosti i suosjećanja poput one čuvene “Skuplje je jeftinije” što je puk, osobito oni što kopaju po kontejnerima, ozaren božjim blagoslovom oduševljeno prihvatio.

Osim rječite šutnje Uzoriti je s godinama razvio i vještinu aktivne pasivnosti ili djelatnog nečinjenja.

Tako npr. nije ništa učinio kako bi obuzdao razigrane homofobe u vlastitim redovima i time barem ublažio, ako ne i spriječio fizičko i verbalno nasilje prema jednoj skupini svojih sugrađana.

Nije ništa poduzeo kako bi spriječio svakogodišnje sramotno slavljenje zločinca Pavelića.

Kada je u Hrvatsku došao pomodni bjelosvjetski trend razotkrivanja pedofilije u redovima božjih pastira, Uzoriti je oprao ruke poput onog jednog tipa prije dva milenija i prepustio to državnim organima. Sebi je ostavio diskrecijsko pravo ne učiniti ništa kada npr. osuđeni pedofil poželi voditi misu.

Nije smatrao potrebnim nešto poduzeti kada je jedan od rijetkih (ili možda jedini) iz njegovih redova “suspendiran” jer mu je grijeh neposluha prema nadređenom bio veći od istinskog zalaganja za ‘ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogaženima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire’ kako je to lijepo kao neprijeporna vrlina opisano u obrazloženju Bozanićevog doktorata.

Svoju aktivnu pasivnost znao je ponekad kombinirati s pravom aktivnošću. Tako je npr. prilikom otkrivanja skandala u Caritasu problem “riješio” slanjem jalovih vizitacija i prepuštanja slučaja iskljivo državnim organima, ali koju godinu kasnije odlučio je djelovati i (bivšoj) voditeljici Caritasa koja je po dužnosti morala znati što se tamo događa dodijelio posebno priznanje za rad u zagrebačkoj nadbiskupiji.

Kao osvjedočeni domoljub, Uzoriti je odlučno prešutio sva događanja oko Dajle i hrabro je odluku prepustio papi.

Uza sve navedeno, dodjela znanstvene titule nekome čija je djelatnost kroz povijest bila osvjedočeni neprijatelj znanosti cijeli ovaj događaj čini grotesknim!

Ovaj tekst napisan je u jednom dahu, kao izraz moga oduševljenja što je bastion znanosti i kritičkog mišljenja, Sveučilište u Zagrebu, tako tankoćutno znalo prepoznati istinskog humanistu.
Pomnija analiza lika i djela Uzoritog Bozanića sigurno bi mogla upotpuniti ovaj kroki i nadamo se da niti Nobelova nagrada nije nedostižna.

Ordinarni Jezerinac

ȍrdināran prid. 〈odr. -rnī〉
1. koji je redovan; redni, običan, osrednji
2. razg. pejor. koji je običan do vulgarnosti; vulgaran, prost, nepristojan, pravi (u negativnom smislu) [ordinarni glupan] HJP

Biskup Jezerinac ponovo je u akciji. Posjetio je Karlovac i na misi upriličenoj povodom proslave 20. obljetnice Dana međunarodnog priznanja Hrvatske blagoizvolio izjaviti sljedeće:

Ovaj agresorski rat koji je bio – to je posljedica ateizacije, bezboštva i odbijanja Boga …

Jutarnji list

Jako zanimljiva izjava s obzirom da je kraj osamdesetih, paralelno s padom socijalizma, obilježilo naglo i masovno “otkrivanje Boga”. Preko noći je broj ateista smanjen sa 90% na manje od 10%. Poglavar je tada također otkrio svoj katolicizam i kardinal Kuharić bio je neizostavan dio državotvornog dekora, a prvi redovi u katedrali postali su omiljeno mjesto političke vrhuške. Svećenici su od početka rata obilazili postrojbe, neki kažu i blagoslovili topove. Ubrzo su i institucionalizirali svoju ulogu u oružanim snagama u vidu vojnog ordinarijata koji, gle koincidencije, vodi upravo biskup Jezerinac.

A u Srbiji koja je počela agresiju također je na djelu bilo otkrivanje Boga i to onoga istoga u kojega vjeruju i katolici, a Srpska pravoslavna crkva spremno je ugrabila priliku da bi povećala svoj utjecaj i moć:

Početkom jugoslovenske krize, Srpska pravoslavna crkva dobija sve veći prostor na političkoj sceni u Srbiji. Na izvanrednom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora u siječnju 1991. odlučeno je da se bez Crkve ne mogu donositi nikakve političke odluke koje se tiču Srba.

Tijekom raspada SFRJ 1990-ih godina mnogi sudionici ratova su se pozivali na Srpsku pravoslavnu crkvu, tražili podršku Srpske pravoslavne crkve i često je dobijali. Među njima su bili mnogi srpski političari, vojnici, vojni zapovjednici, uključujući i zapovjednike paravojnih formacija, novinari, pjesnici, pisci, itd. S druge strane, mnogi predstavnici SPC su javno podržavali srpske vojne i paravojne formacije.

Episkop Atanasije Jeftić i Amfilohije Radović su javno tražili spajanje svih srpskih krajeva u “Ujedinjene srpske zemlje”

Izvor: Wikipedia u suradnji s mojom memorijom

Je li dakle Jezerinac dementan ili računa na slabo pamćenje pastve … ili je samo ordinarni pokvarenjak?

2011 in review

Ovo je automatizirano složeno, ali eto… koga zanima. Za sve ostale, evo jedne sličice:

The WordPress.com stats helper monkeys prepared a 2011 annual report for this blog.

Here’s an excerpt:

The concert hall at the Syndey Opera House holds 2,700 people. This blog was viewed about 29,000 times in 2011. If it were a concert at Sydney Opera House, it would take about 11 sold-out performances for that many people to see it.

Click here to see the complete report.

Koliko ste ljudi ubili tijekom ovih praznika?

Naime, svaki put kad kažete “Sretan Božić”, to ne da je ravno umorstvu — to je gore od umorstva!

Uz poniznu ispriku što kasnimo s ovim hvalevrijednim upozorenjem, evo i objašnjenja iz ustiju samog svetog čovjeka:

Uh, kad ste već bili tako nesmotreni i postali ubojica nebrojenih (srećom, nepostojećih) ljudi, barem da pokajnički ponešto naučite o skladnim obiteljskim odnosima (ipak je ovo “obiteljski blagdan”). Dakle, žene treba mlatiti, ali po strogo određenim pravilima. One to žele, jer traže “pravog muškarca” (i to čak 90% njih!), a i batinanjem zapravo Alah odaje počast ženama! Da, one imaju biti ponosne kad ih muž malkice mlatne, a on će — dobričina požrtvovna — paziti da ih ne unakazi, kako bi mu i dalje bile lijepe:

Do idućeg čitanja o “religiji mira”, želim Vam ugodne blagdane i sretne sve dane, i one koje slavite i one koji su vam “obični”.

Biciklistice u zemlji napaljenih fundamentalista

Počelo je nevinim traćenjem vremena čitanjem starih “brojeva” stripa Jesus and Mo, kad sam nabasao na sljedeći strip:

Burcikl?!? Na žalost, priloženi link trenutno ne radi, pa nisam mogao provjeriti o čemu je riječ.

Iako je od Irana, previše je! Prirodno, pomislio sam da ipak mora biti riječ o patki. Mislim, “islamski bicikl” koji skriva tijela svojih vozačica, jer “erotski” pokreti pedaliranja mogu napaliti slučajne prolaznike… Već smo mnogo puta imali priliku vidjeti da se žene u Iranu moraju skrivati jer je riječ o zemlji stalno napaljenih i krajnje labilnih seksualnih manijaka, ali ipak…

Dodatnu sumnju potakla je činjenica da nigdje nisam našao sliku, nego samo ponešto tekstova, ne naročito informativnih i uvjerljivih. Najbolji, po meni, je ovaj:

The Islamic Republic of Iran has devised an “Islamic bicycle.” This new vehicle comes fully equipped with a cabin to conceal parts of a female cyclist’s body.

The new technology is less about the bike and more about suppressing women. Iran, unlike Saudi Arabia, allows women to drive cars. In fact, Iran’s top race car driver, Laleh Seddigh, is a woman. Women also ride motorcycles, although they must be accompanied by a man (and must sit behind him).

But Iran forbids women from riding bicycles (thus, the newly designed bike). The belief is that sexuality is easily stimulated in both sexes. The country’s supreme leader, Ayatollah Ali Khamenei, announced in 1999 that “women must avoid anything that attracts strangers, so riding bicycles or motorcycles by women in public places causes corruption and is thus forbidden.”

Vigilantes, ever ready to terrorize women who dare transgress, attack female bicyclists. When Fae’zeh Rafsanjani, who was elected to Iran’s fifth Parliament, insisted there was nothing un-Islamic about bicycle riding, militants physically assaulted her. Never mind that she was the daughter of a former Iranian president.

Surely the desire to keep women in their “proper place” is not the monopoly of Iran. Mobile, independent women are feared in other parts of the world. Vehicles also are seen as upsetting domesticity by giving women the means to travel to forbidden territories.

These fears surfaced in 19th-century America. The newly invented bicycle, which was also used by women, was seen as a threat to the social order and a provocation to promiscuity. It was also seen as a catalyst for change. Suffragists and early women’s rights advocates called it a “freedom machine.” Susan B. Anthony said, “The bicycle has done more for the emancipation of women than anything else in the world.”

Iranian women know gender apartheid and understand the value of freedom of movement. In a 2000 movie, The Day I Became a Woman, one protagonist, Ahoo, is a fully covered woman participating in an all-women cycling tournament. She is speeding ahead when her husband threatens to divorce her. “Get off the bike,” he orders. Ahoo prefers divorce. She leans over the handlebar and pedals faster. Then her father, brothers and village elders gallop beside her on horseback and command her to get off. Ahoo defies them, picking up speed and focusing on the road ahead.

Iranian women, like Ahoo, have broken out of the bounds of established spaces and cultural limits. The bicycle ban, like the Islamic bicycle, is a desperate but ultimately futile attempt to control them.

Farzaneh Milani is professor of Persian literature and women’s studies at the University of Virginia.

Srećom, imam poznanika iz tih krajeva, pa sam ga priupitao što zna o tome. Reče da nikad čuo (tip nije baš lociran u Iranu), ali je zaguglao na perzijskom (za znatiželjne: دوچرخه اسلامی ) i našao da je priča istinita. Evo i slike (tada je stvar bila u fazi dizajna… ne znam je l’ dospjelo dalje od toga):

Naravno, sam naziv “islamic bicycle” je doveo i do malo manje ozbiljnog dizajna od strane nekog internet korisnika. Evo, potupnosti radi, i tog alternativnog dizajna:

Baš me nešto uhvatilo pisanje o biciklima zadnjih dana…

Kako je mali Ivica nabavio novi bicikl

Mali Ivica je poželio novi bicikl. Ništa skupo, za kojih 1000kn, za koliko bi vjerojatno dobio vrhunski bicikl od, recimo, stričeka pravosudnog policajca. Jedini problem je bio da on nije imao 1000kn (pričam o Ivici; pravosudnim policajcima to i nije neki novac), a nisu mu mogli pomoći niti roditelji kojima je ta svota ipak značila kojih 5000 plastičnih flaša, a još nisu podmirili niti zadnje dvije rate “darova” koje je od njih tražio lokalni svećenik.

Kao dobro odgojeni mali katolik, Ivica je odlučio napisati pismo Bogu. U njemu je opisao kako je on dobar dečko, kako redovito moli krunicu, ide na vjeronauk i pobožno mlati klince koji na taj isti vjeronauk ne idu (“to je za njihovo dobro”, objasnio je, “da se već sada privikavaju na pakao u kojem će, prema riječima vjeroučitelja Paklenića, gorjeti”).

Na kraju pisma zamolio je Boga da mu pošalje 1000kn. Na kuvertu je, naravno, napisao jednostavno “Bog”, u nadi da će službenici Hrvatske pošte izabrati onog jednog (ili ne bas bukvalno jednog?) pravog, među tisućama (A big list of Gods (but nowhere near all of them), How many gods and goddesses are there?, Names of gods and godesses) ili čak milijunima (How many gods?) kandidata.

Službenik u pošti, primivši pismo, važno se počešao po čelu i pitao svog nadzornika: “Kome da ovo pošaljem? Možda Jaci? Ili ipak onom Milanoviću?” Kad su se salve smijeha utišale i službenici došli k sebi, reče nadzornik: “Budimo ozbiljni. Ajmo to uvaliti Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.” I bi tako.

Probudio se idućeg jutra striček Srakić, onako sneno se protegnuo i zapitao “Koju bedastoću da danas izvalim za svoje vjerne ovčice? Možda da Mao Ce Tunga optužim za Tuđmanovu smrt?”. Pritom mu pogled pade na svježe pristiglu poštu, na vrhu koje se nalazilo i Ivičino pismo Bogu.

Zaintrigiran, jer rukopis je bio očito dječji, a znamo kakve emocije djeca stvaraju kod klera diljem svijeta, striček Srakić je posegnuo za pismom, otvorio ga i pročitao. Očito dirnut dječačkom iskrenošću i naivnošću (priznanje da Ivica mlati ateiste, pedere i djecu ljevičara izvuklo je suzu radosnicu na oko mudrog starca), odlučio se pozabaviti Ivičinom molbom.

Sastao se s kolegama Bozanićem, Barišićem i Devčićem, pokazao im pismo i rekao: “Ajde, odriješ’te kesu, pa da malome pošaljemo nešto para… pardon, novaca.” Tu je malo krenulo muvanje, pa ovaj kupio novi auto jer mu oni kupljeni prošlih mjeseci nisu baš sjeli, pa onaj kupio novu vilu, pa ih ljubavnice od’rale, pa odštete za ušutkati onu lajavu dječurliju,… Nema se, kriza se toliko razmahala da čak ni oni koji ništa ne rade, nemaju.

Skupili oni tako 10ak kuna, ponosni na sebe, jer što će malom djetetu soma kuna, ubacili u kovertu, potrpali plastične križiće i naljepnice HBK (da bi Ivica shvatio tko je stvarno njegov bog i kome se treba moliti), ubacili Miklenićevu sliku s autogramom (što ionako nitko neće, pa da se riješe toga) i poslali Ivici.

I stigne tako Ivici pismo. Nakon što je platio globu jer ekipa iz HBK nije stavila marku (skupo, brate!), uzbuđeno je otvorio pismo i, u hrpi bedastoća, pronašao novac. Sretan i zahvalan što mu je Bog odgovorio (ehej, na eBayu se dobiju lijepi novci za takve relikvije), sjeo je i napisao pismo:

Dragi Bože,

puno ti hvala što si mi uslišio želju i poslao novac. Molim te, samo, drugi put šalji direktno meni (zato sam i priložio broj svog računa u Hypo banci), a ne preko Hrvatske biskupske konferencije, jer su mi lopovi maznuli 99% poslanog!

Iskreno zahvalan,

tvoj Ivica

Zašto sam se sjetio ove pradavne bajke (ipak nije realistično očekivati da biskupi daleko od kamera poklone čak 10kn)? Stigla je kratka vijest da je g. Bozanić dao 150.000 kuna za otpuštenu ekipu iz Sisačke željezare:

Kardinal Josip Bozanić uručio je danas vrijednu novčanu pomoć od 150.000 kuna sisačkom biskupu Vladi Košiću za potrebe osoba pogođenih ekonomskom krizom u Sisku.

“Pozvao sam sve odgovorne u državi da što prije riješe ove probleme koji se nameću Sisku, a s druge strane donio ovu svotu za one obitelji koje su najjače izložene”, kazao je Bozanić za Večernji list.

Podsjetimo, zbog povlačenja američkog CMC-a iz sisačke željezare podijeljeno je 916 otkaza.

Neću, što bi neki očekivali, prigovarati svoti. Tih cca 160kn po obitelji (ako naivno pretpostavimo da će svih 916 obitelji dobiti isto) je sigurno dobrodošla pomoć ljudima u nevolji, a ni ukupna svota nikako nije mala (ok, biskupima možda i je; ja živim od svog rada i nisam baždaren kao oni).

Ali, Bozaniću, zašto putem posrednika? Zašto pred kamerama daješ svom čovjeku novac “za ljude”? Zašto ne daš novce direktno tim ljudima? Nije valjda toliki posao užicati ih brojeve računa ili im poslati u koverti (ovaj put s markom)?

Poznavajući transparentnost crkvenih financija, jako sam skeptičan oko cijele Bozanićeve samopromotivne priče. Iskreno se nadam da će sisački Ivice dobiti svih 160kn po glavi, a ne samo 1% te svote, kao naš Ivica s početka ove priče. Ili, gore, bojim se da je cijela priča za novinare i da “obitelji koje su najjače izložene” neće dobiti ništa.

A naš Ivica, mudar i razuman, kakvi već jesu hrvatski katolici, naučio je lekciju i shvatio kako Bog posluje. Idući dan, vraćajući se s mise, ukrao je bicikl i zatim molio Boga da mu oprosti. Svi sretni i zadovoljni! (ok, osim možda sisačkih nesretnika i bivšeg vlasnika novog Ivičinog bicikla)

Crkva istinu ne prašta

Predsjednik Josipović je Redom Stjepana Radića za promicanje pravde i demokracije, među ostalima, odlikovao novinara Dragu Hedla. Lako je pogodili tko se pobunio: hrvatska katolička crkva, kroz objavu Hrvatske Biskupske Konferencije:

Komisija »Iustitia et pax« izražava nezadovoljstvo i duboku zabrinutost činjenicom da je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović povodom Međunarodnoga dana ljudskih prava Redom Stjepana Radića za osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije te otkrivanje istine odlikovao novinara Dragu Hedla, osobu koja je u vrijeme komunističkog režima i jednoumlja svojim napisima potirala jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo slobode vjerovanja. U svojim napisima iz toga vremena između ostaloga nazivao je bl. Alojzija Stepinca »krvnikom među svecima« stavljajući u taj negativni kontekst i bl. Ivana Merza.

Osoba koja je denuncijantski pozivala na represiju prema onima koji drukčije misle i tako ugrožavala živote nevinih ljudi, a koja je u vrijeme demokratske Hrvatske pravomoćno osuđena za klevetu, osoba koja se često prikazivala žrtvom, a nikada nije dokazano da je bila ugrožena, nikako ne zaslužuje to časno odlikovanje.

Poseban razlog za zabrinutost izaziva činjenica da demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske, koji je dužan brinuti se za poštivanje prava svih, ali i za poštivanje povijesne istine i njezino otkrivanje, odlikovanje dodjeljuje onima koji su u komunizmu, a i nakon njegova pada, iskrivljavali i zatomljivali i činjenice i istinu.

Pozivamo Predsjednika Republike da iz moralnih razloga povuče dodijeljeno odlikovanje i još jednom preispita svoju odluku da se takvo odlikovanje dodjeljuje bilo kojoj osobi koja se u vrijeme komunizma ogriješila o poštivanje temeljnih ljudskih prava. Takva vrsta kršenja ljudskih prava ne zastarijeva i ne može se opravdati nekim drugim pozitivnim djelima, a takav odabir osoba dovodi u pitanje važnost i značenje samog odlikovanja ako se koristi kao sredstvo za prekrajanje onoga čega bi trebalo biti znakom, a to je istina.

U Zagrebu, 8. prosinca 2011.

†Vlado Košić predsjednik Komisije HBK-a »Iustitia et pax«

Izvor: 24sata

Kao i obično, priopćenje dano s visoka pršti argumentima i konkretnim prigovorima.

Komentar tog nesebičnog doprinosa crkve gluposti u Hrvata prenosimo s portala Novosti:

Datum objave: 17.12.2011. Piše: Saša Kosanović

Prije nekoliko godina u Sloveniji je održan međunarodni skup pravnih stručnjaka, među kojima je bilo podosta uglednih odvjetnika krivičara, sudaca, profesora i tužitelja s prostora bivše Jugoslavije i zapadne Evrope. Jedan od govornika bio je i tadašnji šef USKOK-a Željko Žganjer, kojem je publika postavljala pitanja, pa je tako jednog odvjetnika i borca za ljudska prava iz Hrvatske zanimalo zašto Žganjer početkom devedesetih i nakon “Oluje” nije istraživao ratne zločine nad Srbima u Šibensko-kninskoj županiji. Žganjer je pomalo uvrijeđeno odgovorio kako to nije točno, da je on itekako profesionalno radio svoj posao, međutim, “znate kakva su bila vremena, nije bilo lako baviti se takvim poslom, imao sam obitelj i dva kredita, a znao sam da bi me odmah smijenili kada bih išao do kraja…”

Sudionik tog skupa, koji nam je prepričao ovu epizodu, tvrdi da je u dvorani tada nastao tajac: premda je Žganjer rekao istinu, svima je bilo nevjerojatno što se otvoreno usudio reći da je, zapravo, osobni interes pretpostavio osnovnim načelima tužilačke profesije, koja itekako uključuje rizik, hrabrost i insistiranje na poštivanju zakona, bez obzira na posljedice.

Sam protiv šerifa

Slično kao i Žganjer, na pitanja zašto nisu pisali o kriminalu lokalnih političara, o ratnim zločinima na svom području, miniranjima, deložacijama i raznim drugim kršenjima ljudskih prava, uglavnom onih građana srpske nacionalnosti, odgovaraju i lokalni novinari. Netko se bojao za posao, netko za život, a gotovo je svima bilo zajedničko da su šutjeli.

U tome se i u još puno drugih stvari od takvih razlikuje Drago Hedl, novinar koji je otkaz dobio odmah i kojeg je Branimir Glavaš – gospodar života i smrti u Osijeku i Slavoniji devedesetih, kako se to voli reći – označio kao neprijatelja. Taj osuđeni ratni zločinac, inače osobni prijatelj i heroj za biskupa MarinaSrakića, i danas žali što Hedl nije stao u kolonu osječkih Srba zavezanih ruku i sa selotejpom na ustima; bio je uvjeren da je svoj posao obavio šerifovskim upadom u redakciju “Glasa Slavonije” kojem je Hedl bio urednik. Glavaš je preuzeo list i iz njega zauvijek istjerao Hedla, pa će glavaševci reći da mu se on otad osvećuje. No, to nije točno: i tada i prije i kasnije Drago Hedl samo je radio svoj posao i, za razliku od mnogih drugih, usudio ga se raditi i na stranicama “Feral Tribunea”, iz tjedna u tjedan bilježeći ono što je vidio oko sebe.

A u tom mračnom vremenu i zaboravljenom gradu vidio je svašta: ubojstva, pljačke, teror, kršenje ljudskih prava… Vidio je i pisao o slizanosti gradskih i regionalnih političkih, gospodarskih i, najvažnije, crkvenih struktura s Branimirom Glavašem, gramzljivim lokalnim šerifom koji je umislio da je nedodirljiv.

Mnogim građanima Hrvatske, i Srbima i Hrvatima, koji se nisu uklapali u shemu Franje Tuđmana, bivšeg komunističkog komesara koji je pisao smrtne presude “narodnim neprijateljima” po Zagorju i znanstvenog plagijatora koji je umislio da je mesija što će spasiti Hrvatsku, provođenu uz pomoć svoje desne ruke, ratnog zločinca i provoditelja etničkog čišćenja Gojka Šuška, pisanje Drage Hedla, “Ferala”, “Novog lista” i šačice nezavisnih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Erasmus”, ratnog HHO-a, GOLJP-a i sličnih organizacija, pomoglo je da prežive te “godine koje su pojeli skakavci”.

Iz tog je razloga i vašem izvjestitelju bila velika radost i čast prisustvovati dodjeli odlikovanja koje je Dragi Hedlu, Zoranu Pusiću i Nansen institutu za dugogodišnju borbu u zaštiti ljudskih prava dao predsjednik Ivo Josipović. Skupilo se tom prigodom u Predsjedničkim dvorima veliko društvo, među kojima i puno onih čija priča ne bi bila ispričana da nije bilo Hedla.

Mentalni sklop progonitelja

Bilo je već ondje i onih zgroženih činjenicom da je Hedl primio nagradu; jedan bivši branitelj Vukovara i logoraš rekao nam je da je odlikovanje “sramota, jer svi znamo da je Hedl korumpiran”; da to nije samo neumjesna primjedba postalo je jasno kada se oglasila Hrvatska biskupska konferencija (HBK) sa zahtjevom da Hedl vrati odlikovanje, jer je osamdesetih u jednom tekstu uvrijedio uspomenu na kardinala Alojzija Stepinca i jer je, navodno, osuđen za klevetu.

Naravno, one koji znaju način razmišljanja hrvatskih biskupa i koji znaju da je na čelu HBK-a Marin Srakić, čovjek kojega je Hedl često prozivao zbog otvorene podrške zločincu Glavašu, to nimalo nije iznenadilo. Pišući o neumjerenosti crkvenog bogatstva, palačama koje grade dok vjernici živi u neimaštini, prozivajući ih zbog činjenice da nikada nisu našli toplu riječ za žrtve ratnih zločina, ali su redovito potpisivali apele za puštanje ubojice i ratnog zločinca Mirka Norca na slobodu, solidarizirali se sa zločincima iz Lore i drugima koji su osramotili hrvatsku uniformu, Hedl je davno javno prokazao biskupski svjetonazor.

Protiv odlikovanja je i Hedlov dugogodišnji medijski progonitelj Ivica Šola, koji ga na stranicama “Glasa Slavonije” proglašava ludim, jer da se lažno prikazuje kao žrtva i policiju obasipa prijetnjama smrću; pritom citira Ciorana, koji kaže da se “zločinci uglavnom novače iz redova žrtava kojima nije do kraja odrubljena glava”.

To je mentalni sklop Hedlovih progonitelja, takvima je čovjek ovjenčan mnogim strukovnim priznanjima u Hrvatskoj i inozemstvu stalna prijetnja, kao što su im neprijatelji i svi oni koji u posljednjih dvadeset godina branili slabije. Tako smo u tadašnjem “Feralu” mogli pročitati da se Marin Srakić nije mogao suzdržati ni na sprovodu vlastitog kolege, don Luke Vincetića, slavonskog svećenika i “Feralova” kolumnista, koji se usudio suprotstaviti nacionalističkom ludilu i u Crkvi i u hrvatskom društvu: nad otvorenim mu je grobom održao bukvicu i mrtvog ga napao, jer se nije s njim slagao. Tekst o tom incidentu napisao je, naravno, Drago Hedl.

Izvor: Crkva istinu ne prašta

Čekamo da Crkva povuče svoje višestruko davane podrške Glavašu, Norcu, Gotovini i drugima koji su osuđeni za malo više od klevete, što je ionako bilo jako popularno (ne i opravdano) u Tuđmanovo doba, kad je Feral praktički uništen “duševnim bolima” raznih veličina o kojima je samo pisao — kako se kasnije pokazalo — istine, što je izvrsno komentirao Boris Dežulović u Slobodnoj Dalmaciji.

Preminuo Christopher Hitchens

Jučer je u Houstonu, Texas, preminuo pisac i novinar Christopher Hitchens, poznat po svojim oštrim stavovima i britkoj kritici svega s čim se nije slagao, posebno s religijama i njihovim organizacijama. U nastavku prenosimo tekst koji je prigodom njegove smrti objavio The Telegraph.

Mr Hitchens, who wrote and spoke often about his illness, was a prolific author, essayist and critic of ideologies, literature and politicians.

He was outspoken, particularly on matters of religion, and was a famous atheist. Among his most well-known works are God Is Not Great and his 2010 memoirs Hitch-22.

Mr Hitchens, who was born in Portsmouth and became a US citizen in 2007, was diagnosed with cancer last year. He agreed to trial a new method of treating cancer through genome sequencing and was able to receive medication for a genetic mutation.

Earlier this year, he said he was “an experiment.”

“At least it spares me some of the boredom of being a cancer patient because what I’m going through is very absorbing and positively inspiring. But if it doesn’t work, I don’t know what they could try next,” he said.

Often described as a contrarian who enjoyed drinking and smoking, Mr Hitchens courted controversy over the terrorist attacks of September 11.

He attacked both the extremists and those on the Left, who he saw as apologists. He resigned from The Nation and supported the war in Iraq.

Referring to Islamic fundamentalism, he said: “An ideology of that sort has shown itself incapable of running even as low-level a society as Afghanistan.

“They deny themselves the talents of half the population. They believe that things like diseases and earthquakes are punishments. They have no self-criticism, so when things go wrong they have to look for the source in a Jewish-Crusader conspiracy, which is why they export their surplus young people to take their violence elsewhere.

“That’s why they’re an immediate menace to us. Their state won’t just fail on its own; they have to share their failure. Once you’ve established that, they can’t possibly win, our victory is a sure thing.”

Mr Hitchens was fearless in challenging people as well as ideas, finding enemies in Henry Kissinger and Mother Teresa, who he described as “a lying, thieving Albanian dwarf”.

He also had a high-profile fall-out with his brother, the Christian conservative writer Peter Hitchens, but the two had lately reconciled.

But even after his diagnosis, he continued writing his acerbic columns in which he railed against the Royal Family and celebrated the death of Osama bin Laden.

Writing on the Prince of Wales’s speech on Galileo’s focus on “the material aspect of reality”, he said: “We have known for a long time that Prince Charles’s empty sails are so rigged as to be swelled by any passing waft or breeze of crankiness and cant.

“He fell for the fake anthropologist Laurens van der Post. He was bowled over by the charms of homoeopathic medicine. He has been believably reported as saying that plants do better if you talk to them in a soothing and encouraging way.

“But this latest departure promotes him from an advocate of harmless nonsense to positively sinister nonsense.”

A contributing editor to Vanity Fair, Mr Hitchens counted authors Martin Amis and Ian McEwan among his friends after meeting them at Oxford.

The writer Salman Rushdie paid tribute to Mr Hitchens via his Twitter account: “Goodbye, my beloved friend. A great voice falls silent. A great heart stops. Christopher Hitchens, April 13, 1949-December 15, 2011.”

In September, a collection of his essays entitled Arguably, was published. He said he was also planning a “book-length meditation on malady and mortality.”

Vanity Fair publisher Condé Nast announced Mr Hitchens’s death in Houston, Texas.

Graydon Carter, editor of Vanity Fair, was reported to have said there would “never be another like Christopher”.

Mr Carter described Mr Hitchens as someone “of ferocious intellect, who was as vibrant on the page as he was at the bar”.

“Those who read him felt they knew him, and those who knew him were profoundly fortunate souls,” he said.

In May 2010, he completed the Proust Questionnaire for Vanity Fair, answering a survey completed by many famous and public faces.

In it, he said his vision of earthly bliss was “to be vindicated in my own lifetime” while his ideal way to die was “fully conscious, and either fighting or reciting (or fooling around).”

He died with friends at his bedside at the MD Anderson Cancer Centre in Houston.

He is survived by his second wife, author Carol Blue, and his three children, Alexander, Sophia and Anthonia.

Prigodni pozdrav današnjim je stripom dao Rob iz ekipe stripa Cyanide and Happiness:

Počast mu je odao i Zach Weiner sa SMBC-a:

Što god netko o njemu mislio, jedno mu svi moraju priznati: govorio je iskreno, bez uvijanja. Ako i ne lošije, njegovom je smrću Svijet svakako postao siromašnije mjesto.