Biblijski argumenti

Mudar čovjek je jednom napisao: “Biblija je većini ljudi kao licence agreements — samo odscrollaju na dno i piknu I Agree, bez čitanja”.

Do mene je došla jedna zanimljiva sličica:

Evo, za one koji žele provjeriti:

Leviticus 18:22 — Thou shalt not lie with mankind as with womankind: it is abomination.
Leviticus 19:28 — Ye shall not make any cuttings in your flesh for the dead, nor print any marks upon you: I am the Lord.

Nema iskoraka u Splitu

Kako smo već navikli, kraj svibnja i početak lipnja vrijeme je za gay pride te manje ili više žučljivo medijsko i internetsko suprotstavljanje na tu temu.
Sjećamo se što se lani dogodilo u Splitu – nasilje nad sudionicima pridea i vrlo loše odrađen policijski posao, prije svega mislim na preventivu. Iako nasilje izgleda kao ono najlošije što se može dogoditi, ove godine je splitsko gradsko poglavarstvo učinilo nešto još gore. Danas je izmijenilo najavljenu i prijavljenu trasu povorke i tako poslalo građanima Splita poruku kako homofobiju i mržnju prema gejevima smatra legitimnim čime je pripremilo put za novo nasilje.

Kao i svake godine Crkva je kroz usta svojih visokih službenika dala svoj značajan doprinos širenju homofobije, ali meni osobno je najdojmljiviji nastup građanske inicijative pod vodstvom Stjepana Loze.
Upravo je nevjerojatno kakvim se izokretanjem činjenica poslužio, a još je nevjerojatnije (ili možda i nije kada znamo tko vodi Split) što je to uopće razmatrano u gradskom poglavarstvu. Tako Lozo tvrdi da se na prošlogodišnjem prideu “dogodio zastrašujući nastup državne sile prema građanima“. Kako ne bi bilo zabune na koga je mislio, dodatno je pojasnio:

“Ako se uskrati suglasnost za najavljenu paradu, spriječit će se nasilje nad nedužnim građanima i zaštititi najslabije u našoj političkoj zajednici, a to danas nisu oni koji paradiraju u povorkama gay pridea.”

Kao argument poteže i to da se u vrijeme održavanja pride građani ne mogu slobodno kretati tim dijelom grada. Naravno da je zaboravio na drugo zakonsko pravo, ono iz članka 10. Zakona o javnom okupljanju, koje su on i njegova inicijativa uspješno derogirali. I moram priznati da još nikada nisam čuo da se netko požalio na onemogućavanje slobodnog kretanja kada je u pitanju maturalna “norijada”, sindikalno okupljanje, skup za podršku generalima ili tjelovska procesija.

U potpunosti podržavam pravo gej populacije na javno okupljanje te ostvarivanje prava za koje smatraju da su im potrebna.
Niti jedno od prava koje traže ne može umanjiti tuđa prava, za razliku od Crkve koja se svim silama trudi ograničiti tuđa prava.

A postupak splitskih vlasti smatram civilizacijskom sramotom jer su poklekle pred nasilnicima i udovoljile (ne u potpunosti, ali dovoljno da pošalju poruku) njihovim zahtjevima. I na kraju su to začinile licemjernim pozivom svima onima koji imaju drukčije stavove i seksualnu orijentaciju da se suzdrže od nasilja i civilizirano i uljuđeno izraze svoje mišljenje.

Arbitrarno prosuđivanje što je normalano, poželjno i društveno prihvatljivo i prema tome određivanje količine prava koja se mogu konzumirati (u ovome slučaju trase na kojoj se smiju kretati) velika je šamarčina ljudskim pravima i slobodama, a popuštanje pred nasiljem uvijek je vodilo prema još većem nasilju. Svatko tko se danas veseli ovakvom ishodu, trebao bi se zapitati kada će i neka njegova prava biti uskraćena zato što je netko odredio da nisu normalna ili poželjna.

Baš me zanima hoće li se oglasiti počasni doktor kojemu je Zagrebačko sveučilište odalo priznanje za posebne zasluge u humanističkom djelovanju!

O slobodi vjere

DW je nedavno objavio članak «Svijet je daleko od potpune slobode vjere» u kojemu je pobrojano mnoštvo primjera vjerske diskriminacije. Zajednički nazivnik u svim slučajevima činjenica je da većinske vjerske zajednice u nekim državama teroriziraju manjinske! Ateisti se ne spominju, ali je razumno pretpostaviti da oni u tim državama mogu biti samo žrtve, nikako ugnjetavači.

U ovoj vijesti najviše me iznenadilo što UN-ov posebni izvjestitelj Heiner Bielefeldt, sveučilišni profesor, ne razumije pojam sekularnosti koji je u osobitom interesu manjinskih vjerskih zajednica. Iznenađenje je nestalo kada sam u njegovoj biografiji pročitao da je on katolički teolog!

Istovremeno on (Heiner Bielefeldt, op.a.) kritizira i zahtjeve sekularnih zajednica da ih se “poštedi” vjerskih simbola na javnim mjestima.”To bi bio kraj slobodnog društva”, smatra on. “Ljudi moraju živjeti s time da će gledati crkvene tornjeve, da će povremeno čuti zvonjavu crkvenih zvona, da će okolo hodati muslimanske žene pokrivene maramama i da će im u susjedstvu biti izgrađeni minareti. Onaj tko to ne želi, on u načelu poziva na autoritarnu državu.”

Nisu sekularisti ti koji bi rušili minarete i tornjeve i ušutkavali crkvena zvona (osim u 6 ujutro ) i hodže (osim u ranu zoru ). Na švicarskom referendumu o zabrani gradnje džamija nije iskazana volja ateista i sekularista već većinske vjerske zajednice (inače bi se tražila i zabrana gradnje kršćanskih crkava). «Pošteđivanje» od vjerskih simbola odnosi se na isticanje vjerskih simbola u državnim ustanovama kao što su škole, sudnice, uredi državne uprave itd. i odvajanje religije od države! Upravo je gore spomenuto nakaradno shvaćanje pojma sekularnosti početak diskriminacije kako ateista tako i manjinskih vjerskih zajednica.

Mogućnosti djelovanja UN-ova posebnog izvjestitelja su ograničene ali on ni u kojem slučaju nije bez utjecaja. Njegova izvješća o stanju ljudskih prava kad je riječ o vjerskim slobodama u pojedinim područjima svijeta mogu služiti kao putokaz drugim državama i društvima.

Uz takvog specijalnog izvjestitelja upitno je kamo vode ti putokazi.

Blago siromašnima duhom …

… jer njihovo je kraljevstvo nebesko!

Lutajući bespućima internetske zbiljnosti, nedavno sam nabasao na zanimljiv BBC-jev dokumentarac “Nevolje u amiškom raju”. Osim što plastično prikazuje amiški način života, film odlično oslikava jedan od najbitnijih mehanizama funkcioniranja religije koji se može svesti na moto “Crkva misli za vas i umjesto vas!”.

Tko su Amiši? Oni su potomci njemačkih i švicarskih protestanata koji su prije tristotinjak godina izbjegli pred vjerskim progonima iz Europe i naselili se u SAD-u. Želeći očuvati vjeru i običaje svojih predaka uspostavili su jedan autistički način života koji ih je u velikoj mjeri isključio od vanjskog svijeta i njegovih utjecaja. Njegovali su jezik predaka koji se zbog izoliranosti s vremenom razvio u poseban jezik i uspostavili su pravila kojih se svi moraju slijepo pridržavati. Ne smiju se koristiti automobilima, ne smiju u stambenom prostoru imati elektirčne ili telefonske žice (jer bi ih to povezivalo sa svijetom), smiju koristiti samo zaprežna kola koja moraju biti određene boje, muškarci nose brade bez brkova, djecu šišaju “na lonac”, propisani su kroj i boja odjeće, imaju propisan čak i način nošenja “hozentregera” … itd. itd. Svi su duboko religizni, redovito odlaze na mise, a vjerski poglavari uvjeravaju ih da im samo strogo poštivanje propisanih pravila omogućava vječni život nakon smrti.

Prilikom tumačenja i nametanja pravila vjerski poglavari pozivaju se na Bibliju. Kako im je zabranjeno koristiti suvremene engleske prijevode, imaju samo onu Bibliju koju su u SAD donijeli njihovi preci. I oko ove činjenice se vrti zaplet spomenutog dokumentarca.

Naime, ta Biblija pisana je na arhaičnom njemačkom jeziku koji više nitko od Amiša ne govori niti razumije!

Ephraim i Jesse Stoltzfus, glavni junaci priče, usudili su se čitati englesku verziju i iznenadili se uočivši da većina onoga što im se servira od strane vjerskih poglavara uopće nema uporište u Bibliji!
To nije pokolebalo njihovu vjeru u Isusa Krista (uz indoktrinaciju od rođenja i zabranu školovanja nakon četrnaeste godine to bi bilo nerealno očekivati), ali je dovelo u pitanje autoritet vjerskih poglavara čiji se ugled i moć temelje upravo na bezpogovornom izvršavanju njihove volje. Tako nešto je za svaku religiju preveliki i neoprostiv grijeh i obojica su ekskomunicirani! Srećom, nisu se tražila drva i potpala, ali niti ovakva kazna nije bila bezazlena. U filmu se može pratiti kako je taj događaj za protagoniste i njihove obitelji prilično traumatičan i u potpunosti im je izokrenuo dotadašnji način života, a jedan od likova rezignirano ponavlja: “Za sve bi bilo bolje da su nas ubili.”

Tumačenje Biblije nije samo amiški običaj. U njihovom slučaju stvar je dovedena do apsurda, ali tumačenje je nezaobilazno i u katoličanstvu, a vjerojatno i u drugim kršćanskim denominacijama.

Prepuštanje pastvi da sama čita i tumači Bibliju za katoličku je crkvu nepoželjno jer se na taj način ne mogu dobiti željeni rezultati. Teško je, na primjer, opise svih starozavjetnih opačina koje naređuje ili provodi Jahve podvesti pod “odgojni postupak Božje spasiteljske ljubavi” kako to tumači Katekizam (122.).

Stoga se Crkva proglasila jedinim vjerodostojnim tumačem Biblije (Katekizam 84, 85, 87, 119), a obrazac je sljedeći:

Mi smo jedini vjerodostojni tumači Biblije! Zašto? Zato što tako piše u Bibliji! A tko je to tako protumačio? Mi smo to protumačili! A zašto bi vam trebalo vjerovati? Zato što smo mi jedini vjerodostojni tumači Biblije!

Dobar vjernik će se zadržati na prvoj konstataciji i neće postavljati dodatna pitanja koja će ga dovesti do zaključka da se radi o cirkularnoj argumentaciji.

Dobar vjernik neće naći ništa čudno u činjenici da se Božja objava spasenja što bi trebao biti vrhunaravni čin ljubavi prema čovječanstvu daje na tako kompliciran način da u Crkvi niti nakon gotovo dva milenija nije sazrio konačan sud (Katekizam 119). U međuvremenu su zacijelo mnoge duše koje su pogrešno shvatile Objavu završile u paklu (osim onih sretnika čije je krivovjerje Crkva očistila ognjem).

U jednom sažetku djela teologa Jakoba Kremera “Biblija riječ Božja za sve ljude” našao sam ovaj citat koji objašnjava religijski pristup znanju i kritičkom mišljenju:

„Konačno, bolje je biti neznalica da ne bi naučio nešto što ne smiješ. Ono naime što znati moraš već znadeš. Tvoja te vjera spasila, a ne poznavanje svetog pisma vjera je izložena u Vjerovanju: ono obuhvaća zakon i, kao posljedica opsluživanje Zakona, spasenje.“

Vijesti iz Svijeta (1)

Norveška ukinula službenu državnu crkvu

Norveški parlament izglasao je ukidanje norveške crkve, doprinoseći odvajanju Države i religije. Jednostavno, ekipa je zaključila da religija više nije tako važna da mora postojati jedna državna religija, s obzirom da samo 2% Norvežana redovito pohodi crkvu, 20% ih smatra da im je religija važna, a čak 72% njih ne vjeruje u Boga (kao konkretno biće).

Praktički, to znači da Crkvu više neće financirati iz proračuna, političari neće pohoditi religijska slavlja (barem ne u svojstvu službenih osoba), država više neće imati utjecaja na izbor crkvenih velikodostojnika,… je l’ te, što već znači sintagma “odvajanje Države i Crkve”.

Posebno je iznenađujuće da se čini da, kako stvari stoje, Norvešku neće preko noći progutati kaos razmahalog nemorala.

Naravno, daleko su ti brojevi od Hrvatske, zar ne? Ipak je ovdje 88% revnih katolika, a za razliku od 72% bezbožnika u Norveškoj. Zapravo, razlika i nije neka bitna, samo se kod nas skriva glupom statistikom. Formalno, 79% Norvežana su članovi Crkve, jer se to postaje krštenjem. Na isti način se kod nas dobije upravo tih 88% kod nas — pažljivo se izbjegava postavljanje pitanja poput “Koliko često idete u Crkvu?” ili “Živite li u skladu s naukom Crkve (sex prije braka, kontracepcija, non-stopno darivanje Crkve,…)?”.

I nije neka razlika, ali njima su daske u glavama očito bolje posložene…

Izvor: Norway abolishes state-sponsored Church of Norway

Da ne bi sve bilo tako lijepo, pobrinuo se Izrael…

Crkva važnija od djece

Na žalost, već smo navikli da se bijes raznih pravednika (pa i široke vjerničke javnosti) usmjerava na one koji prijave zlostavljanja katoličkih svećenika, umjesto na same svećenike. Naravno, katolicizam tu nije ništa posebno. Stvar je uvijek ista: institucija van svake kritike i dosega razuma, može raditi što želi.

Mordechai Jungreis saznao je da su njegovog mentalno zaostalog sina seksualno zlostavljali u židovskom ritualnom kupalištu. Kao i svaki odgovoran roditelj (dakle, kao malo koji vjernik), prijavio je zlostavljača kojeg je uskoro pokupila policija.

I tu je uslijedio novi šok. Stari “prijatelji” počeli su ignorirati njega i njegovu obitelj, stanodavac ih je izbacio iz stana, anonimne poruke proklinjanja što je “izdao sunarodnjaka” su mu preplavile telefonsku sekretaricu, a majka paraliziranog djeteta je njegovoj punici rekla da je isti čovjek zlostavljao njeno dijete, pa ga ona nije prijavila i da zašto je njen zet to morao napraviti!

Sličnu sudbinu proživljavaju i ostali koji u toj religijski zadrtoj zajednici odluče “izdati” “svete ljude” koji sexualne strasti zadovoljavaju na nemoćnoj djeci.

I onda smo mi ateisti “bezosjećajni” i “moralno korumpirani”?!?

Cijeli članak možete pročitati u on-line izdanju New York Timesa.

Hoću tatu

Hajci na Ostojićev prijedlog zakona o MPO pridružila se i udruga “Hoću tatu”. Udruga je osnovana još u travnju ove godine pa zahtjev o skidanju hitnog postupka više nije aktualan. Ostatak priče je manje – više predvidljiv …

Glavne zamjerke predloženom zakonu o MPO opisane su u članku Osnovana mreža udruga ‘Hoću tatu’

Uz već uobičajenu priču o zamrznutim ljudima, članovi udruge posebno su zabrinuti jer bi Ostojićev zakon mogao dovesti do jednog nečovječnog (“bezočnog”) društva i čak urušiti pravni poredak.

Trn u oku su prava žena bez partnera na MPO i rađanje djece ili, zamislite zla, pravo da lezbijke imaju djecu. Zaboravlja se, međutim, kako žene bez partnera već imaju neotuđivo pravo rađati djecu kao što ga imaju i lezbijke. Zašto u tom pogledu diskriminirati one žene koje ne mogu prirodno začeti?

Neka pitanja koja postavlja Udruga u najmanju su ruku čudna. Tvrdi se, naime, da bi Zakon otvorio neka nova pravna pitanja:

Što je to obitelj? Tko je dijete i koji su kriteriji utvrđenja? Tko je nasljednik i u kojem trenutku? Je li začeto, a nerođeno dijete nasljednik (ako se rodi živo)? Je li zametak nasljednik ako se rodi kao živo ljudsko biće i u kojem roku? Može li se osporavati krvna veza i u kojem slučaju?

Kao prvo, fizička osoba kao subjekt prava u hrvatskom zakonodavstvu postaje rođenjem, a završava smrću. Stoga su pitanja o nasljednim pravima začete djece i zametaka deplasirana.

Svi “sporni” slučajevi regulirani su Zakonom o nasljeđivanju i Obiteljskim zakonom.
Podsjećam: majke bez partnera, nepoznati očevi, zatajivanje biološkog oca, lezbijke koje imaju djecu … sve je to realnost i Ostojićev zakon neće u tome smislu donijeti ništa novo niti sporno. Razlika je samo u načinu oplodnje.

U obrazlaganju opasnosti od urušavanja pravnog poretka, Udruga se poziva na razne zakone i konvencije. U jednome (i jedinom!) od njih, u preambuli Konvencije o zaštiti prava djeteta, koristi se pojam zaštite djeteta prije i nakon rođenja što je za udrugu vjerojatno ključni dokaz ispravnosti teze o zamrznutim ljudima. Iako nije precizno definirano, pretpostavljam kako se pod pojmom djeteta prije rođenja smatra plod nakon 10. tjedna trudnoće. I Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (to je onaj zakon koji je još uvijek na snazi u RH) u članku 15. također štiti nerođeno dijete, što za razliku od trabunjanja o zamrznutim ljudima ima smisla.

U svim ostalim pravnim aktima koje navodi i ne navodi udruga, fizička osoba u pravnom smislu postaje se tek nakon rođenja. (U kanonskom zakoniku to je čak malo i prolongirano – nakon krštenja.)

Druga bitna stvar je činjenica da se spomenuti akti najvećim dijelom bave pravima. Već smo se uvjerili da Crkva i apologeti imaju problema s razlikovanjem prava i obaveza.
Da bi se pravo konzumiralo potrebno je zadovoljiti dva uvjeta: subjektivni – postojanje želje za ostvarivanjem prava i objektivni – postojanje objektivnih mogućnosti za konzumaciju prava.
Ustav jamči pravo na rad: da bi se to pravo konzumiralo treba prvo željeti raditi i trebaju postojati slobodna radna mjesta. Kada bi se pravo tretiralo kao obaveza, sada bi na Ustavnom sudu vjerojatno imali 350 000 ustavnih tužbi.
Dijete ima pravo znati tko mu je biološki otac, ali ako je on katolički svećenik koji želi prikriti tu činjenicu, dijete neće moći konzumirati to pravo.

U čemu je poanta? Kao i u slučaju zakona koji ženama daje pravo na abortus, i ovaj zakon će davati širok spektar prava, ali nikoga ni na što neće obvezivati. Nitko neće niti jednu članicu udruge “Hoću tatu” moći prisliti na medicinski potpomognutu oplodnju po Ostojićevim pravilima! Ako budu imale problema s plodnošću, imat će punu slobodu obratiti se Hrvatskom katoličkom liječničkom društvu koje će im molitvom omogućiti majčinstvo. Ili Tomislavu Ivančiću koji će ih izliječiti hagioterapijom.

Već sam spomenuo kako prijedlog udruge ne korespondira s realnošću. Tome treba dodati i činjenicu kako se po starom dobrom kršćanskom običaju inzistira na formi (otac, majka, djeca), a zanemaruju se stvarni odnosi u obitelji te težnje i potrebe pojedinih članova. Prema kršćanskoj doktrini majka je diskriminirana i svedena na status “fertilnog kontingenta”, odgajateljice, sluškinje i seksualnog objekta – tako barem naučava Biblija. Utoliko je smješnije pozivanje ove udruge na ravnopravnost spolova i to na ovako budalast način:

Ruši se načelo ravnopravnosti spolova! Žene mogu same imati djecu, a muškarcima je isto “pravo” uskraćeno!

Zadovoljavanje forme na kojoj inzistiraju Crkva i apologeti ne jamči kvalitetu obiteljskih odnosa. Isto kao što se ne može tvrditi da će dijete koje odrasta samo s majkom ili nedajbože u lezbijskoj zajednici biti loše odgojeno ili nesretno.

Kako bi se uvjerili u ono prvo, dovoljno je uguglati npr. “otac silovao” (783 000 rezultata) ili “otac monstrum” (46 000 rezultata), “otac zlostavljao” 636 000 rezultata). Usput, prepoznajete li gospodina sa slike?

Ovo ne znači da sam protivnik “tradicionalne” obitelji, ne, naprotiv, odrastao sam i živim u takvoj. Njih je daleko najveći broj, bez obzira na religiju ili bilo kakvu ideologiju. Stoga su inicijative poput “Hoću tatu” objektivno nepotrebne – u populaciji je zanemarivo malo onih žena koje će konzumirati “sporna” prava. Problem se krije u činjenici što bi ozakonjenje za katolike nepoćudnih prava dodatno pokvarilo već narušenu sliku o katoličkoj Hrvatskoj. Naime, jamčeći ustavna i zakonska prava svako društvo ujedno šalje poruku kakvo je ili čemu teži. Davanje prava seksualnim i rodnim manjinama, zabrana njihove diskriminacije, pravo na abortus … sve to odskače od vizije konzervativne kršćanske države na kojoj inzistira Crkva.

A najkomičnije od svega je što su članovi udruge poput “Hoću tatu”
- obožavatelji žene koja je začela “neprirodno”;
- sljedbenici tipa koji nikada nije zasnovao obitelj (što je u ondašnjoj židovskoj zajednici bio razlog za ozbiljnu “sumnju”)
- poštovatelji zemaljskih predstavnika gore navedenih koji ne zasnivaju obitelji, a ako im se dogodilo, prikrivaju svoje očinstvo.

I ja (ni)sam bio embrij – 2

Crkva se nedavno strašno uvrijedila kada se ministar zdravlja drznuo raditi svoj posao bez prethodne konzultacije s kaptolskim velikodostojnicima koji predstavljaju 90% stanovništva. (Sic!)
Javna rasprava o osjetljivim i kompleksnim zakonima kao što je onaj o MPO zaista je dobar demokratski običaj jer se ni uz najpažljiviju pripremu ne mogu napraviti tako da zadovolje sve zainteresirane strane.
Je li, međutim, svrsishodna rasprava s Crkvom?!

Prvo, da bi se u takvim situacijama donijelo optimalno rješenje najčešće je potreban kompromis. Taj pojam je Crkvi uglavnom nepoznat. Ona će eventualno svoje stavove prilagoditi nakon višestoljetnog pažljivog promišljanja problema.
U aktualnoj situaciji u kojoj je navodno 90% vjerničkoga puka kojemu zakon o MPO zapravo i ne treba, Crkva ne želi niti čuti o davanju slobodnog izbora onoj šačici ateističkog jada.

Drugo, da bi se ikakvi pregovori, dogovori ili rasprave uopće mogli voditi, sve uključene strane trebaju se služiti istim pojmovnim sustavom. Crkva je razvila svoj metajezik u kojemu pojmovi u odnosu na uobičajeni razgovorni jezik često dobivaju iznenađujuća značenja.

Vjerovanje je u religijskom diskursu znanje.
Morbidna opsjednutost smrću i patnjom – počevši od glavnog lika, preko štovanja dijelova leševa (relikvija) pa do preciznog opisa paklenih muka – naziva se kulturom života!
Liberalan pogled na svijet za Crkvu je diktatura relativizma (drveno željezo )!
Ne spoznaje se razumom već poniznim srcem. (?!) Jahve, koji sam sebe opisuje kao ljubomornog i osvetoljubivog, zapravo je bog bezuvjetne ljubavi i milosrđa. Ograničavanje slobode koje se proteže na zavirivanje u bračnu postelju pa čak i prehrambene navike zove se sloboda u Kristu! Smušene pričice neolitskih pastira smatraju se dokazima … … …
Cijeli taj galimatijas u funkciji je ideologije kojoj su precizan i jasan izričaj te logika prirodni neprijatelji.

Stoga nije neobično što smo u posljednje vrijeme obasuti besmislicama koje dolaze iz klerikalno – vjerničkih krugova o tome kako je oplođena jajna stanica isto što i čovjek. Ili kako je embrij osoba. Crkva će posegnuti i za “znanstvenim dokazima” pa će se poslužiti izjavama koje nemaju blage veze sa znanošću već samo s osobnim uvjerenjima znanstvenika. Apologeti će pisati članke s dramatično patetičnim naslovima poput Tragična smrt 94 ljudska bića. (Ne, nije se vlak survao u provaliju, već je došlo do kvara rashladnog sustava u jednoj klinici za MPO.) Kada se tome pridruže i političari s medicinskim backgroundom, poput dr. Andrije Hebranga koji će potvrditi kako se u zamrzivačima klinika za MPO nalaze zamrznuti ljudi, eto ti neoborivih dokaza. I onda se kao nadogradnja gluposti pojavljuju i ideje o zaštiti ljudskih prava embrija!

Potaknut nekim komentarima na ovoj stranici koji su entuzijastički izjednačavali embrij i čovjeka, poslužio sam se istovrsnom groteskom i dao niz sličica iz kojih je na prvi pogled trebalo izdvojiti “ljude”. Za one koji su tako sigurni u svoje tvrdnje to nije trebao biti nikakav problem, kao što nama koji se s tim ne slažemo nije bio problem prepoznati što je na 7. i 16. slici.

Evo što sličice prikazuju:

1. Sunce
2. Pileći fetus
3. Ljudski embrij (6. stupanj)
4. Rana blastocista ljudskog embrija
5. Neurolacija ljudskog embrija (7. stupanj)
6. Puhanje balona od sapunice
8. Mango
9. Čeljust krokodila
10. Paulownia tomentosa
11. Neuralna cijev i srce ljudskog embrija, 5. tjedan
12. Morski ježinac
13. Mjesec
14. Breskva
15. Dioba stanice (mejoza)
17. Pseći fetus

Zanimljivo je kako tezu embrij = čovjek (osoba) osim zdravog razuma opovrgava i kanonsko pravo koje je ipak malo preciznije od klerogovora namijenjenog pastvi i poznaje razliku između osoba, djece i odraslih ljudi.
Pa tako Kanon 96. definira osobu:

Čovjek se krštenjem pritjelovljuje Kristovoj Crkvi i postaje u njoj osoba, s dužnostima i pravima …

Kanon 97. pobliže objašnjava maloljetnost i punoljetnost te uvodi sposobnost služenja razumom kao bitnu odrednicu:

§ 1. Punoljetna je osoba koja je navršila osamnaest godina; ispod te dobi osoba je maloljetna.
§ 2. Maloljetna osoba prije navršene sedme godine naziva se dijete i smatra se da nije umno razvijena, a pošto navrši sedmu godinu, pretpostavlja se da je sposobna služiti se razumom.

Kanon 99. definira osobe koje se ne mogu služiti razumom:

Tko god je trajno nesposoban služiti se razumom, smatra se da nije umno razvijen te se izjednačuje s djecom.

Vratimo se pitanju s početka teksta: ima li smisla raspravljati s Crkvom? Očigledno ne, jer osim nepopustljivosti u svojim stavovima, o nekim stvarima ne može se dogovoriti niti sama sa sobom.

Crkveni Kmeri

U Novostima je izašao novi članak Marinka Čulića, na temu političkog angažmana Crkve u Hrvata u današnjim okolnostima nestajućeg HDZa i vladavine kobajagi lijeve koalicije. Tekst prenosimo u cijelosti:

Datum objave: 26.04.2012. Piše: Marinko Čulić

Podsvijest je, kažu psihoanalitičari, vražja stvar. Krenu ljudi izreći neku poluistinu ili laž i onda se spotaknu o vlastiti dugi jezik i famoznim lapsusom, tj. djelićem podsvijesti koji ne kontroliraju, kažu, avaj, pravu istinu. Današnja politika, nakon što je ušla u nepreglednu vodurinu postideološke proizvoljnosti, pruža za to svu silu mogućnosti, jer se na sve strane toliko brblja da je politički govor postao načičkan nehotičnim, nenamjernim istinama, kao Hrvatska minama.

Primjera je koliko hoćeš. Uzmite, recimo, ovo što rade dvojica hrvatskih apostola privatizacije i deregulacije, Radimir Čačić i Slavko Linić, koji se ubiše dokazujući da su dva vitalna i snažna, kao iz hrastovine istesana stupa, bez kojih nema izlaska iz ove pogibeljne krize. I mogu oni to ponoviti još sto puta, ali kada je javljeno da baš ta dvojica Vladinih ljudi ulaze u nadzorno tijelo pretežno privatne Ine, praktički su sami priznali da ta njihova privatizacijsko-deregulacijska Biblija ništa ne vrijedi. Ili, direktnije govoreći, svaki od njih pljunuo je debeli masni hračak na nju.

Sljedeći primjer je iz zagrebačke sudnice, gdje upravo traje krivični proces protiv Tomislava Merčepa, ali glavna zvijezda nije on, nego ključni svjedoci (Šeks, Gregurić, Jarnjak…), sve odreda prvi muževi hrvatske državotvorne politike. Ali, odreda i lažni svjedoci koji su, praveći se da ništa nisu znali i ne znaju o Merčepovim zločinima, zapravo otkrili da je suština tog državotvorstva otpočetka bila da se hrvatski zločini prešućuju i prikrivaju, i time sponzoriraju i potiču. Dakle, šuteći kao zaliveni, oni su izlajali sve što o tome treba znati, a sud na kojem je i dvadeset godina poslije moguće ovakvo svjedočenje i sam je dodatno potvrdio da je tako.

Idemo dalje. Oba su ova primjera iz posljednjih mjesec dana, a pojavilo ih se još sličnih, u kojima se zbog loše posađenih jaja umjesto zdravog pileta dobije mućak. Tako se Katolička crkva oštro okomila na odluku da se opozove pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, uzimajući to čak kao dokaz da je ova vlast “odnarođena”. Doduše, nije to neko iznenađenje, pogotovo jer je došlo iz usta biskupa Vlade Košića, koji u svojoj mentalnoj draguljarnici ima i većih bisera. Ipak, pomalo je neočekivano koliko se verbalnih plotuna ovaj put rikošetom vratilo Crkvi. Košić je nazvao sramotnim što je nova vlast ovim opozivanjem stala na stranu jedne ideologije, komunističke, očito ne naslutivši što je time pokrenuo. A na čiju bi stranu, pobogu, trebala stati?! Pa komunisti su u ratu bili na čelu antifašističkog pokreta, dok su najveći antikomunisti tada bili nacifašistički okupatori i njihova ustaška posvojčad, i zar tu ima prostora za ikakvo dvoumljenje u izboru? U Košićevom slučaju očito ima. U bijesnom jurišu na komunističku neman, biskup se toliko zanio da je počeo mahati podatkom o tobože više stotina tisuća hrvatskih ljudi pobijenih na Bleiburgu i Križnom putu. Dakle, brojkom kojim nitko normalan ne barata, osim pripadnika ustaške emigracije, bratski se nadopunjujući s istim takvim numeričkim mahnitanjem na srpskoj strani o broju jasenovačkih žrtava.

Da li se, možda, ovo omaklo Košiću jer nije znao kontrolirati prekomjerni viktimološki testosteron, pa mu je ovaj udario u glavu? Kamo sreće, ali nije tako. Tu je brojku ovaj biskup ugradio pri potpuno čistoj svijesti u žrtvoslovnu shemu na kojoj već dugo radi, a najjasnije je javnost o tome obaviještena kada je na blajburškoj komemoraciji 2010. Bleiburg usporedio s Katynskom šumom. Naravno da se to dvoje ne može uspoređivati. U Katynskoj šumi su smaknuti potpuno nevini ljudi, pripadnici poljske vojske, odreda bez ikakve krivice zbog koje bi im se moglo suditi, dok je na Bleiburgu (Križnom put) takvih itekako bilo, pa ako Košić tvrdi da nije, onda je logično zaključiti da su za njega nevini i pripadnici straže iz Jasenovca ili Pavelićevog tjelesnog zdruga. A to onda faktički znači i cijela NDH. To jasno proizlazi i iz njegovih kasnijih istupa, o kojima se manje zna. Ljetos je u Tomislavgradu održao propovijed u kojoj je čak lupnuo da su Hrvati “izabrani narod” koji nikada nikome nije napravio zlo, već se uvijek samo branio. O tome je portal e-Posavinu obavijestio jedan bosanski vjernik, katolik, koji se osupnuto i ogorčeno pitao: “A od koga smo se branili u Jasenovcu i Dretelju?”, dok je sintagmu “izabrani narod” ismijao kao najobičniju pseudoteološku bljezgariju. Nakon ovoga, ponovno se moraš zapitati nije li biskup Košić ipak munjen nekom svojom kvazipovijesnom fiksacijom, koja mu nekontrolirano bježi preko jezika i otkriva o njemu više nego što bi sam htio. Ali, čekaj malo, on vodi komisiju “Iustitia et pax”, koja bi trebala biti neka vrsta elitnog intelektualnog odreda Katoličke crkve, pa ako njen prvi čovjek pokazuje ovakvu fundamentalističku isključivost i zatucanost, onda to mora biti znak nekih dubljih crkvenih pomjeranja. A to i jeste. Dosad je ovako zadrte stavove iznosio uglavnom samo vojni ordinarij, biskup pod šljemom Juraj Jezerinac, čiji su praskavi istupi mogli biti shvaćeni kao solodionice jednog crkvenog Kmera. I samo se slutilo da bi oni mogli biti upozorenje što će biti ako nominalna ljevica zauzme mjesto i predsjednika države i premijera. Sada se vidi da su se te slutnje ostvarile.

Praktički cijeli vrh Crkve danas se ponaša kao armada Crvenih Kmera na borbenom zadatku, koja ne diže samo galamu, kao što je to uglavnom radio Jezerinac, nego i zahtijeva od svjetovnih vlasti da se donose ovakvi, a ne onakvi zakoni, da se u vjeronauku u školama ne rade ni najmanje izmjene bez njenog izričitog odobrenja, a najviše da se ne dira ni u točku ni u zarez ugovora države s Vatikanom. Vladi Košiću čak ni to nije bilo dovoljno, nego je pokrenuo specijalnu jedinicu “Iustitia et pax” kako bi spriječio dodjelu odlikovanja predsjednika Ive Josipovića Dragi Hedlu, čime je jasno pokazao da koliko bagatelizira žrtve ratnih zločina Branimira Glavaša i druge o kojima je Hedl pisao, toliko istovremeno napumpava i mistificira one s Bleiburga. Većina tih pritisaka, od kojih je ovaj posljednji otvoreno ponižavanje institucija hrvatske države, u koju se Crkva toliko zaklinje, poduzimaju se kako bi se spriječilo da ova vlast dirne u materijalne povlastice koje Crkva uživa. No, kako ta vlast ne pokazuje takve namjere, osim donekle najavom da će kontrolirati trošenje velike količine novca koji Crkva dobiva iz budžeta, cilj je očito širi i smjera na čvršće ušančivanje pozicije u društvu, ali i politici.

Na to se crkveni vrh, po svemu sudeći, odlučio zbog bitno izmijenjene političke situacije nakon što je HDZ, izbušen velikim korupcijskim aferama, izgubio izbore. Iako odnosi Crkve s tom strankom više nisu idilični kao devedesetih, ona se osjećala puno sigurnije uz nju na vlasti. Ipak je kler dugo figurirao kao popovsko krilo HDZ-a, a HDZ kao političko, čak i vojno krilo Crkve (neustavna hodočašća Hrvatske vojske u katolička svetišta u zemlji i inozemstvu). Osim toga, HDZ ne samo što više nije na vlasti, nego zbog teških unutrašnjih svađa ne funkcionira ni kao opozicija, čime je otvoren prazan prostor u koji se sada ubacuje Kaptol, držeći, ne bez osnove, da je to njegovo prirodno stanište. Razlika je jedino što on smatra da to stanište treba štititi puno radikalnije nego HDZ, a to znači s puno više antikomunističkih decibela, što je odmah na početku otišlo toliko daleko da je “Glas Koncila” napao Milanovićevu Vladu zbog zabrane održavanja neonacističke internacionale u Zagrebu.

Problem je jedino što, unatoč toj zabrani, ova Vlada nimalo ne sliči na komunističku neman koju bi javnost doživjela kao opravdanu metu za crkvene anateme i gromove. Zato sada Kaptol mora praviti tu neman od blata, kako bi kreirao histeriju nalik onoj iz vremena splitske Rive, ali bez realnih izgleda da se ona zaista ponovi. To znači da hrvatska desnica, stranačka i crkvena, neće uspjeti prebaciti vlastitu krizu na društvo u cjelini. Barem zasad.

Izvor: Crkveni Kmeri

I ja (ni)sam bio embrij

U posljednje smo vrijeme obasuti tvrdnjama kako je oplođena stanica = embrij = fetus = čovjek = osoba! Povod agresivnom dokazivanju te tvrdnje je prijedlog zakona o MPO kojom crveno-komunjarsko-masonsko-ateistički ministar zdravlja pokušava perfidno nametnuti pravo na izbor.

S obzirom da su stvari tako kristalno jasne, u cilju potvrde takvog stava odlučio sam ponuditi jedan eksperiment.
Kako i neki znanstvenici tvrde da “…ljudska narav ljudskog bića, od začeća do starosti, nije metafizička pretpostavka, već eksperimentalna očevidnost…” napravio sam kompilaciju slika iz kojih treba izdvojiti one koje prikazuju čovjeka.

Zamislite da je u vama susjednoj kući izbio požar. Pohitate u pomoć i unutra zateknete ono što prikazuje slika. Koga ćete prvoga spašavati?

Može i ovako: kome treba dati ljudska prava?

Šokantne vijesti iz Hrvatske

Rano je subotnje jutro (još niti 14:00), no ja sampožrtvovno ustao u ovo prerano nedoba, kako bi vas, kad se čili i vedri propudite već oko 17:00, dočekao kakav zabavni tekstić.

Nedavno smo od čitatelja m k dobili link na sljedeći zanimljivi članak na satiričkom portalu Sprdex (nešto poput naše verzije poznatog The Oniona):

Dječak godinama zlostavljao svećenike

Idiličan život u malenom mjestu pokraj Sinja grubo je prekinut nakon saznanja o 9-godišnjem zlostavljaču.

HRVACE - Nakon šokantnih vijesti o pedofilskom skandalu u Bibinju kraj Zadra, još šokantnije vijesti stižu nam iz Hrvaca kraj Sinja. Ovo maleno mjesto potresa nezapamćen skandal. Naime, jučer kasno navečer počela je policijska potjera za dječakom koji je 9 godina seksualno zlostavljao još uvijek neutvrđen broj svećenika! Šok i nevjerica na licima mještana ne daju se opisati riječima, a ekskluzivno na Sprdexu čitajte ispovijest jednog od zlostavljanih svećenika.

Nesretni svećenik od zlostavljača je bježao i u daleku Kambodžu

”Sve je počelo kada je mali Marko imao oko 6 mjeseci, u početku nije radio ništa konkretno, ali bilo je nešto čudno u načinu na koji me gledao. Stvari su eskalirale kad je imao samo dvije godine. U početku bi samo tepao ”pišo, pišo, Majkov pišo!”, a ja sam, naivan, mislio da govori o svojoj dudi! Nažalost, nedugo zatim počeo je poduzimati i prve konkretne korake”.

Vidno potreseni svećenik teškom mukom nastavlja dalje:
” U početku su to bili stidljivi dodiri po rukama ili glavi, a, nakon nekoliko godina, čim bi ostali nasamo prešao bi na stvar. Najgore od svega, nakon što bi ga roditelji došli odvesti u jaslice, potapšao bi me po glavi, znakovito se nasmijao i rekao: ”Don Jođo, vidimo se ćutla”. Roditelji nisu ni slutili kakvog monstruma dovode svom dušebrižniku”.

Razmišljajući na trenutak treba li baš sve ispričati don Jozo nastavlja dalje:
”Znate, najgore od svega je što sam dugo sam sebe krivio za njegova nedjela. Ta, zaboga, mislio sam tada, zasigurno sam ga nečim izazvao! Ali evo, hvala dragom Bogu, nakon priznanja ostalih 13.000 zlostavljanih svećenika danas sam se napokon rješio osjećaja krivnje.

Na naše pitanje o tome kako je završilo ovo traumatično razdoblje u njegovu životu don Jozo nije trošio mnogo riječi:”Hvala dragom Bogu, kada je dječak napunio 9 godina jednostavno je izgubio interes za mene. Očito sam postao prestar…”

O mladiću-zlostavljaču raspitali smo se i među susjedima koji za njega imaju samo riječi hvale: ”Ma kako ne, znam ga otkad je napravio prve korake. Bilo je malo čudno što se uvijek igrao s Kenom, a ne s autićima kao drugi dječaci, ali nisam tome pridavala nikakav značaj. Ma krasan dječak, uvijek je pozdravljao na ulici. Ne, ja ne vjerujem da je kriv!” – govori Markova prva susjeda koja je željela ostati anonimna.

Iako je ovaj stravični zločin otkriven, stvari bi se ipak mogle dodatno zakomplicirati budući da se od jučer 9-godišnjem zlostavljaču  gubi svaki trag. Navodno ga je pod svoje okrilje uzela organizacija PAPA (Pedofili Antiteisti Pederi Antikristi) iz koje je stiglo tek kratko priopćenje za medije:

”U trenutku slabosti, potpomognut Sotonom, Marko je posustao pred svojim tjelesnim nagonima. On je trenutno premješten na sigurnu lokaciju i neće biti izručen hrvatskom pravosuđu. PAPA garantira kako će dobiti svu potrebnu skrb te kako će mu PAPA-inski sud odrediti adekvatnu kaznu.”

Možemo odahnuti, izgleda da ovaj zločin ipak neće proći nekažnjeno!

Izvor: Dječak 9 godina seksualno zlostavljao svećenike

Korisniku m k mogu samo zahvaliti da sada dnevno trošim dodatnih nekoliko minuta na praćenje još jednog portala. Danas su me razveselili člankom koji je satiričan samo utoliko što uvodi premisu iskrenosti političara, no ostatak, na žalost, itekako odgovara stvarnim događajima.

Zoran Milanović: ”Lagao sam da sam ateist samo kako bi izgledao pametnije”

Čini se da smo napokon dobili objašnjenje za neobjašnjive odluke nove Vlade.

ZAGREB - Kao i u svakoj predizbornoj kampanji, tako se i u ovoj posljednjoj svaki izborni kandidat susreo s veoma bitnim, pače društveno krucijalnim, pitanjem o vlastitom odnosu prema religiji. Nakon što je davnih godina Ivica Račan probio led ne izjasnivši se kao katolik, taj nevjerojatno hrabri potez ponovio je i Zoran Milanović javno se deklarirajući ateistom.

Da zabranim kondome? Ajde može

No, da nešto ozbiljno ne štima s njegovim navodnim svjetonazorom postalo je jasno već u prvim danima vladavine Kukuriku koalicije. Jedna od prvih odluka novog premijera bila je dodjela dodatnih 5 milijuna kuna iz proračuna Crkvi, zatim je s gnušanjem odbio reviziju ugovora s Vatikanom, zakleo se na državnu potporu Crkvi dok god je on premijer, a kap koja je, čini se, prelila čašu bilo je povlačenje zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, pogađate, usljed pritiska s Kaptola.

Nakon najnovijeg povijanja kičme pred Crkvom upalile su se lampice za uzbunu čak i među najgovorljivjim pristašama vladajuće koalicije, a, iako je mjesecima uspješno izbjegavao svaki oblik javnog govora, čini se da je i premijeru konačno prekipjelo. Na izvanrednoj press konferenciji sazvanoj za sutra ujutro Milanović će šokirati naciju, a samo na Sprdexu čitajte ekskluzivnu izjavu prije sutrašnje senzacionalne konferencije:

”Gledajte, sigurno da mi nije lako. Nisam ponosan na to što sam učinio, ali pritisak je jednostavno bio prevelik. Kada bi otišao u Bruxelles i rekao da sam vjernik, ljudi bi reagirali s podsmijehom. Kao ha-ha, evo ga, još jedan vjernik iz Hrvatske, ‘ajmo se kladit za koliko će u zatvor zbog krađe. Ovako mi je bilo lakše, ali jednostavno više ne mogu skrivati istinu. Nisam ponosan na to što sam učinio, ali ne vjerujem da bi dobili izbore da sam ranije rekao istinu. Te proklete komunjare nikad ne bi glasale za vjernika” – tihim će glasom Zoki.

”Ne radi se tu samo o meni. Postoji čitav niz drugih vjernika koji lažu čak i svojim najmilijima. Ta zaboga, Matija Babić je izjavio kako je prije izbora bio na 2-3 večere sa mnom, ali nije imao hrabrosti reći kako smo prije toga bili na ispovijedi. Predsjednik Josipović svake nedjelje ministrira u Mati slobode na Jarunu. Čačić, Pusićka, Kajin i ja smo cimeri na seminarima fra Zvjezdana Linića… Sad će se neki naljutiti, ali vrijeme je da izađemo iz ormara. Mea culpa. Allea iacta est. Homo homini lupus.” – u svom stilu nastavlja premijer.

”Jesam, vjernik sam. Gadi mi se sama pomisao da djecu usvaja bilo tko osim katoličkog bračnog para koji ne koristi kontracepciju. Gnušam se pederskih parada po ulicama. Izbaciti vjeronauk iz škole!? Da se mene pita utorkom bio se učio samo vjeronauk. Ah, kako je lijepo konačno govoriti slobodno”.

Izvor: Zoran Milanović: ”Lagao sam da sam ateist samo kako bi izgledao pametnije”

Većina članaka nisu religijske tematike, no također su zabavni, pa preporučam da sami prošvrljate po Sprdexu.