Agora

Iako na ovom blogu nemamo običaj pisati recenzije o filmovima, naprosto moram podijeliti s vama moje mišljenje i doživljaje oko zadnjeg filma čileanskog redatelja Alejandra Amenabara.

Valja prvo napisati kako film (naravno) nisam gledala u Kroatistanu već u Italijistanu, a i ovdje treba naglasiti da je film izašao jedva jedvice jer niti jedan distributer mjesecima nije htio preuzeti “Agoru” (film je izašao u Španjolskoj u listopadu prošle godine). Na kraju je ipak našao distributera i put do kino sala.

(Unaprijed se ispričavam zbog spoilera)

Ukratko, film nas vraća u doba slave Aleksandrije krajem 4. stoljeća Naše ere i upoznaje nas sa okruženjem i životom Hipatije iz Aleksandrije, iznimno nadahnute i talentirane žene koja je podučavala matematiku, filozofiju i astronomiju. Bilo je to doba kada je kršćanstvo sve više puštalo korijene uz centre moći, doba sve veće netolerancije prema poganima, znanstvenicima, filozofima i ženama – sve te skupine utjelovljuje upravo Hipatia, koja će zbog svojih uvjerenja postati žrtvom kršćanske zatupljenosti.

“Agora” je grčka riječ koja je označavala “mjesto susretanja/vijećanja”, srce grada koje je ključalo životom i idejama. I upravo nam to Amenabar prikazuje – srce jedne civilizacije koje ključa idejama, mjesto gdje se ideje susreću, izmjenjuju i, na kraju, sukobljavaju. Potrebno je reći da je scenografija i oživljavanje epohe izvrsno, unatoč raskoši nimalo pompozno (nikako američko :wink:) i IMO vjerodostojno. Ne bih film nazvala povijesnim budući da ima nekih grešaka, no možemo reći da se radi o filmu zasnovanom na povijesnoj ličnosti Hipatije.

Radnja nije prezahtjevna – kršćani dolaze do sve veće moći i žele ekskluziv nad upravljanjem gradom (koje li novosti) te žele istjerati sve one koji im ne odgovaraju. Pogani filozofi se protive kršćanskoj okupaciji Serapeuma, no njihov je otpor uzaludan: kršćani okupiraju Serapeum i spaljuju biblioteku, riznicu znanja Staroga svijeta. Paralelno s ovim događajima, Hipatia razvije svoju teoriju o kretanju Zemlje, istovremeno podučavajući mlade filozofe i matematičare. Tu se susrećemo s likom Orestesa, Hipatijinog učenika koji bi volio biti za nju nešto više, i roba Davusa, koji također gaji duboke osjećaje prema svojoj gospodarici.

Eskalacija događaja u vremenu dovodi Davusa, koji je kršćanin, do slobode i pristupanju sekti parabolana, dok Orestes postaje prefekt. Hipatia i dalje podučava, no uskoro slijedi tragičan epilog – biskup Kiril nalaže kako je potrebno “vještici” začepiti usta budući da žene, po Evanđelju, “moraju biti u tišini”. Pokleknuvši pred zahtjevima vjere, Orestes nije u mogućnosti da spasi Hipatiju, no Davus, u krajnjem dokazu ljubavi i privrženosti prema svojoj gospodarici odbacuje slijepu vjeru i daje joj mir prije neizbježne smrti.

U biti, radnja filma pada u drugi plan ako uzmemo u obzir neke simbolične događaje:

Simboli ovog filma su tri lika: Hypatia, odnosno intelekt kao žrtva religije; Orestes, simbol sljubljivanja moći i religije te simbol moći kao žrtve religije; Davus, simbol apsolutne podložnosti i pokoravanja, najprije gospodarima pa vjeri, te na kraju ljubavi.

Simbol ovog filma je Hypatijina rečenica “Ti ne propitkuješ svoju vjeru, ne možeš to činiti. Ali ja moram.”

Simboli ovog filma su kipovi poganskih božanstva koje uništavaju napaljeni kršćanski fanatici, mrtva božanstva kao tragični svjedoci propasti jedne tolerantne civilizacije zbog najezde jednoumlja i nazadovanja.

Simbol ovog filma je biblioteka, Serapeum, apoteoza znanja Staroga svijeta u plamenu, ruševine civilizacije na kojima će kršćani pisati svoju verziju Povijesti idućih 1500 godina.

Simbol je Hypatijina nemoć pred razaranjem biblioteke, njena nemoć da spasi spise jer nema vremena, a ne može birati što je najvažnije, i na kraju njena nemoć u smrtnom hropcu kada joj kršćanin Davos čepi usta, onako kako je kršćanstvo činilo u idućih 1500 sa znanstvenicima i ženama.

I unatoč tome što Davos “ublažuje” njenu smrt (povijest veli da je raskomadana oštrim školjkama, a njeni ostaci spaljeni), ta smrt ostaje simbolom svih “ubijenih” i ubijenih žena u ime religije, simbolom ušutkanog i ubijenog znanja.

Naravno, film nije prošao neopaženo od strane dušebrižnika koji optužuju Amenabara da je snimio film koji potiče na mržnju kršćana 🙄

Ne bih se složila s time. Amenabar je samo snimio nastavak svih onih patetičnih i srcedrapajućih politically correct filmova o Isusu, o svecima, o mučenicima i o svim “herojima” kršćanstva – pokazao je drugu stranu medalje, ono stranu koju Crkva negira, ali ne može izbrisati. Amenabar je pokazao što se krije iza onog “bog te voli i milosrdan je”. Da, vidjeli smo kako.

Amenabar je jednostavno portretirao drugo lice religije – želju za dominacijom, netoleranciju, nazadnost i licemjerje. Vjerojatno mnogima ne odgovara prikazivanje religije ne samo kao nešto što odvaja ljude i stvara razdor već i prikazivanje religije kao instrumenta u funkciji političke moći. Nadalje, film ne slavi politeizam već razum. I sam Amenabar je to naglasio prilikom prezentacije ovog uratka na Festivalu u Cannesu:

“Ovo nije film usmjeren protiv jedne ili druge religije, već protiv svakog oblika ekscesa, fundamentalizma i jednoumlja.”

Po mojem skromnom mišljenju, vrijedi pogledati ovaj film, iako ne znam da li je kod nas uopće izašao i da li je dostupan u DVD verziji. Mislim da je ovaj film daleko pametniji i poticajniji (netko bi mogao reći opasniji) od demoniziranih i “kontroverznih” šrotova poput blesavog i razvikanog “Da Vincijevog koda”.

“The great unmentionable evil at the center of our culture is monotheism. From a barbaric Bronze Age text known as the Old Testament, three anti-human religions have evolved – Judaism, Christianity, and Islam. These are sky-god religions. They are, litereally, patriarchal – God is the Omnipotent Father – hence the loathing of women for 2,000 years in those countries afflicted by the sky-god and his earthly male delegates.”

Gore Vidal