Kako je mali Ivica nabavio novi bicikl

Mali Ivica je poželio novi bicikl. Ništa skupo, za kojih 1000kn, za koliko bi vjerojatno dobio vrhunski bicikl od, recimo, stričeka pravosudnog policajca. Jedini problem je bio da on nije imao 1000kn (pričam o Ivici; pravosudnim policajcima to i nije neki novac), a nisu mu mogli pomoći niti roditelji kojima je ta svota ipak značila kojih 5000 plastičnih flaša, a još nisu podmirili niti zadnje dvije rate “darova” koje je od njih tražio lokalni svećenik.

Kao dobro odgojeni mali katolik, Ivica je odlučio napisati pismo Bogu. U njemu je opisao kako je on dobar dečko, kako redovito moli krunicu, ide na vjeronauk i pobožno mlati klince koji na taj isti vjeronauk ne idu (“to je za njihovo dobro”, objasnio je, “da se već sada privikavaju na pakao u kojem će, prema riječima vjeroučitelja Paklenića, gorjeti”).

Na kraju pisma zamolio je Boga da mu pošalje 1000kn. Na kuvertu je, naravno, napisao jednostavno “Bog”, u nadi da će službenici Hrvatske pošte izabrati onog jednog (ili ne bas bukvalno jednog?) pravog, među tisućama (A big list of Gods (but nowhere near all of them), How many gods and goddesses are there?, Names of gods and godesses) ili čak milijunima (How many gods?) kandidata.

Službenik u pošti, primivši pismo, važno se počešao po čelu i pitao svog nadzornika: “Kome da ovo pošaljem? Možda Jaci? Ili ipak onom Milanoviću?” Kad su se salve smijeha utišale i službenici došli k sebi, reče nadzornik: “Budimo ozbiljni. Ajmo to uvaliti Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.” I bi tako.

Probudio se idućeg jutra striček Srakić, onako sneno se protegnuo i zapitao “Koju bedastoću da danas izvalim za svoje vjerne ovčice? Možda da Mao Ce Tunga optužim za Tuđmanovu smrt?”. Pritom mu pogled pade na svježe pristiglu poštu, na vrhu koje se nalazilo i Ivičino pismo Bogu.

Zaintrigiran, jer rukopis je bio očito dječji, a znamo kakve emocije djeca stvaraju kod klera diljem svijeta, striček Srakić je posegnuo za pismom, otvorio ga i pročitao. Očito dirnut dječačkom iskrenošću i naivnošću (priznanje da Ivica mlati ateiste, pedere i djecu ljevičara izvuklo je suzu radosnicu na oko mudrog starca), odlučio se pozabaviti Ivičinom molbom.

Sastao se s kolegama Bozanićem, Barišićem i Devčićem, pokazao im pismo i rekao: “Ajde, odriješ’te kesu, pa da malome pošaljemo nešto para… pardon, novaca.” Tu je malo krenulo muvanje, pa ovaj kupio novi auto jer mu oni kupljeni prošlih mjeseci nisu baš sjeli, pa onaj kupio novu vilu, pa ih ljubavnice od’rale, pa odštete za ušutkati onu lajavu dječurliju,… Nema se, kriza se toliko razmahala da čak ni oni koji ništa ne rade, nemaju.

Skupili oni tako 10ak kuna, ponosni na sebe, jer što će malom djetetu soma kuna, ubacili u kovertu, potrpali plastične križiće i naljepnice HBK (da bi Ivica shvatio tko je stvarno njegov bog i kome se treba moliti), ubacili Miklenićevu sliku s autogramom (što ionako nitko neće, pa da se riješe toga) i poslali Ivici.

I stigne tako Ivici pismo. Nakon što je platio globu jer ekipa iz HBK nije stavila marku (skupo, brate!), uzbuđeno je otvorio pismo i, u hrpi bedastoća, pronašao novac. Sretan i zahvalan što mu je Bog odgovorio (ehej, na eBayu se dobiju lijepi novci za takve relikvije), sjeo je i napisao pismo:

Dragi Bože,

puno ti hvala što si mi uslišio želju i poslao novac. Molim te, samo, drugi put šalji direktno meni (zato sam i priložio broj svog računa u Hypo banci), a ne preko Hrvatske biskupske konferencije, jer su mi lopovi maznuli 99% poslanog!

Iskreno zahvalan,

tvoj Ivica

Zašto sam se sjetio ove pradavne bajke (ipak nije realistično očekivati da biskupi daleko od kamera poklone čak 10kn)? Stigla je kratka vijest da je g. Bozanić dao 150.000 kuna za otpuštenu ekipu iz Sisačke željezare:

Kardinal Josip Bozanić uručio je danas vrijednu novčanu pomoć od 150.000 kuna sisačkom biskupu Vladi Košiću za potrebe osoba pogođenih ekonomskom krizom u Sisku.

“Pozvao sam sve odgovorne u državi da što prije riješe ove probleme koji se nameću Sisku, a s druge strane donio ovu svotu za one obitelji koje su najjače izložene”, kazao je Bozanić za Večernji list.

Podsjetimo, zbog povlačenja američkog CMC-a iz sisačke željezare podijeljeno je 916 otkaza.

Neću, što bi neki očekivali, prigovarati svoti. Tih cca 160kn po obitelji (ako naivno pretpostavimo da će svih 916 obitelji dobiti isto) je sigurno dobrodošla pomoć ljudima u nevolji, a ni ukupna svota nikako nije mala (ok, biskupima možda i je; ja živim od svog rada i nisam baždaren kao oni).

Ali, Bozaniću, zašto putem posrednika? Zašto pred kamerama daješ svom čovjeku novac “za ljude”? Zašto ne daš novce direktno tim ljudima? Nije valjda toliki posao užicati ih brojeve računa ili im poslati u koverti (ovaj put s markom)?

Poznavajući transparentnost crkvenih financija, jako sam skeptičan oko cijele Bozanićeve samopromotivne priče. Iskreno se nadam da će sisački Ivice dobiti svih 160kn po glavi, a ne samo 1% te svote, kao naš Ivica s početka ove priče. Ili, gore, bojim se da je cijela priča za novinare i da “obitelji koje su najjače izložene” neće dobiti ništa.

A naš Ivica, mudar i razuman, kakvi već jesu hrvatski katolici, naučio je lekciju i shvatio kako Bog posluje. Idući dan, vraćajući se s mise, ukrao je bicikl i zatim molio Boga da mu oprosti. Svi sretni i zadovoljni! (ok, osim možda sisačkih nesretnika i bivšeg vlasnika novog Ivičinog bicikla)