Archive for Siječanj 2012
Uprisutnjenje vjerničkog elementa u pitanjima MPO
Zasjedala je Hrvatska biskupska konferencija. Kako i priliči skupu uzoritih čiji je član i počasni doktor Bozanić koji je uvijek znao hrabro i kritički progovoriti o aktualnim pitanjima, uglavnom su se bavili komunističkim zločinima nakon drugog svjetskog rata.
(Oduševio me izraz “uprisutnjenje” pa sam ga jednostavno morao staviti u naslov 🙂)
Iskoristili su prigodu i kako bi se očitovali o izjavama ministra zdravlja R. Ostojića o medicinski potpomognutoj oplodnji.
Uzoriti su se …
… s čuđenjem osvrnuli na izjave ministra zdravlja Vlade Republike Hrvatske o početku ljudskoga života, koje su u javnosti odjeknule kao nestručne, nehumane i ideološki motivirane
Evo što je izjavio ministar Ostojić odgovarajući na pitanje novinara o MPO:
… rekao da je postojeći zakon definitivno zakon 20. stoljeća, da je rigidan i konzervativan i da će on ostati za građane koji smatraju da život počinje spajanjem muške i ženske jajne stanice. Dodao je da će se onima koji smatraju da život počinje rođenjem djeteta, ili kada majka osjeti njegove prve pokrete, omogućiti zamrzavanje embrija.
Te izjave su prema mišljenju biskupa u javnosti odjeknule kao nestručne. Nisu precizirali u kojoj javnosti, ali opće je poznato da oni vole “teološku spiku” … kada je obavijena velom tajnovitosti. Btw, na zasjedanju nisu precizirali niti na koju se Ostojićevu izjavu referiraju, ali novinari pretpostavljaju da je to gore navedena.
Izjave su nehumane? Tko o čemu, biskupi o humanosti. Jedan od njih je i Mile Bogović koji je svojevremeno demonstrirao svoj humanizam zdušno braneći Jelenu Brajšu nakon što je izbio skandal oko Brezovice i nije pokazao previše sućuti prema zlostavljanoj djeci. Ali kada je u pitanju dignitet oplođene stanice, e tada im nema ravna.
Izjave su ideološki obojene? E, ovdje su pogodili. Naime, lijeve političke stranke su po svojoj naravi liberalne, a liberalizam podrazumijeva zalaganje za toleranciju i poštivanje ljudskih prava. Ostojićeva izjava kako će parovi imati pravo izbora između “starog” načina koji je rađen po mjeri RKC i zakona koji će omogućiti zamrzavanje embrija upravo je odraz tolerancije i poštivanja prava vjernika, ali i onih koji to nisu.
Skup uzoritih čiji je član i laureat za izvanredna dostignuća na polju ljudskih prava očigledno se s takvim pristupom ne slaže.
UPDATE 26.01.2012.
Tolerantni katolici ne mogu podnijeti ideje militantnog ljevičara (vjerojatno i ateiste) Rajka Ostojića koji bi ljudima dao pravo izbora ovisno o svjetonazoru pa su pokrenuli akciju “spamanja” ureda premijera.
Ovime se po tko zna koji puta dokazuje da Crkva nema nimalo povjerenja u svoje stado i da bez pomoći države ne može funkcionirati po svojim načelima.
Kolika može biti snaga vjere dokazuju brojni primjeri Jehovinih svjedoka kojima ne treba nikakva državna zabrana transfuzije ili transplantacije. Katolici koji se silno trude svoju vjeru nametati drugima kao jedini ispravan put nisu im u tom pogledu ni do koljena pa pastiri koji su toga svjesni moraju posezati za svjetovnim korbačem.
Marame protiv križeva
Tportal donosi zanimljiv tekst o predavanju koje je na Fakultetu političkih znanosti održala dr. sc. Ivana Radačić s Instituta Ivo Pilar. Naime, pred Europskim sudom za ljudska prava u posljednjih ponešto godina završila su dva, po meni (ali ne i po sudu), u principu ista slučaja vezana uz vjerske slobode. Prvi je pravo muslimanki da u obrazovnim institucijama nose marame – Sud je nošenje marama zabranio, a drugi pravo učenika da nemaju križeve u učionicama i tako budu izloženi vjerskoj indoktrinaciji – Sud je vješanje križeva po učionicama dozvolio. Jer to “nije isto”. Ma šta nije?
Vezano uz marame, promatrala su se tri slučaja:
1. slučaj Dahlab u Švicarskoj – učiteljici u osnovnoj školi zabranjeno je nositi maramu na nastavi, iako nije bilo pritužbi roditelja na to. U obrazloženju sudske zabrane za nošenje marame uz spominjanje da marama poništava spolnu ravnopravnost, između ostalog stoji (u mom slobodnom prijevodu i boldanju)
Sud zabrinjava kakav će utjecaj na slobodu savjesti i izbora religije kod male djece imati toliko uočljiv simbol kao što je nošenje marame. Sud ne vidi nošenje marame kao poruku tolerancije, poštivanja drugih i iznad svega, kao poruku jednakosti i nediskriminacije.
2. slučaj Dogru i Kervanci u Francuskoj – dvije učenice izbačene iz škole nakon što su odbile na tjelesnom maknuti marame s glave.
3. slučaj Sahin u Turskoj – studentici zabranjeno izlaziti na ispite i predavanja jer je odbila skinuti maramu.
U sva tri slučaja zabrana marama objašnjena je kao nužnost da se očuva javni red i sloboda vjeroispovijesti ostalih kroz zaštitu sekularizma, neutralnosti ili ravnopravnosti spolova.
U “slučaju križeva” razmatrao se proces Lautsi – majka u Italiji zahtijeva da se iz učionica maknu križevi jer želi svoju djecu odgajati u sekularnom duhu. Sud za ljudska prava prvo donosi presudu u korist majke. Počelo je s objašnjenjem talijanskog vrhovnog suda da križ na zidu u talijanskim učionicama nema religijsko značenje, nego predstavlja toleranciju, međusobno poštovanje, priznanje tuđih prava i sloboda, odbacivanje svake diskriminacije i td, da bi Europski sud za ljudska prava zaključio da je od svih značenja koje se pripisuju križu religijsko značenje dominantno i dalo majci za pravo. Taman kad se mislilo da smo konačno dobili lijep presedan, iz nekih khm neobjašnjivih razloga viša instanca suda odbacuje presudu niže instance i odlučuje da križevi mogu ostati, uz objašnjenje da je (opet moj slobodni prijevod i boldanje)
Križ na zidu pasivni simbol i nema isti utjecaj na djecu kao govor ili sudjelovanje u vjerskim aktivnostima.
Dakle, da rezimiramo: u oba slučaja imamo vjerski simbol u obrazovnoj ustanovi. Ja osobno ne vidim razliku, oba treba maknuti. No, Sudu oni nisu isti – marama je uočljiv simbol koji smeta toleranciji, a križ je pasivni simbol koji joj ne smeta. Zanimljivo. Sud se vodi istim načelima (barem formalno), a donosi suprotne presude! Tj. prvo su istovjetne – zabrana i jednog i drugog, ali onda više nisu. Živjela jednakost pred zakonom.
Freedom of Religion should also mean Freedom from Religion
Monty Kaptol’s Flying Circus
Nakon Jezeričevog “Istina se brani istinom”, šef vesele družine muškaraca u haljinama dobio je glavnu ulogu u još urnebesnijem skeču. Nadbiskup Bozanić dobio je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu za istinoljubivost, humanizam, ljudska prava…
Obrazloženje je sljedeće:
‘Hrvatskoj crkvenoj i društvenoj javnosti obraćao se u nizu aktualnih tema, posebice kada su poljuljani temelji opće uljudbe, kad je u opasnosti bilo dostojanstvo čovjeka i kao člana društva i kao Božjeg stvorenja… Kardinal nerijetko poziva odgovorne za društvo i Crkvu (političare, gospodarstvenike, vjernike, kulturne i znanstvene djelatnike…) na ozbiljnost i dosljednost u poštivanju prava svakoga ljudskog bića’
Njegove propovijedi i okružnice sadrže ‘poruke koje su u novijoj hrvatskoj povijesti vrlo znakovite i nezaobilazne za istinsku viziju budućnosti hrvatskog čovjeka, Crkve i Domovine’. U njima se zauzima posebice za ‘ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogaženima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire’… ‘U njima hrabro daje sud o događajima i činjenicama, nerijetko otvara i one tužne prešućivane, krivotvorene i potiskivane stranice povijesti svoga naroda, upućujući uvijek iznova apel za traženjem istine …
‘Znanstvenom metodologijom i pristupom, primjerenim stilom oblikuje tekstove u kojima se osjeća istinsko rodoljublje i domoljublje, što ga potiče da se posebice zauzima za zalječenje ratnih i poratnih rana, za uklanjanje nepravdi, za obranu dostojanstva svake ljudske osobe i za izgradnju humanijeg društva’
Beskompromisan i odlučan društveni angažman nadbiskupa Bozanića započeo je davne 1998. godine čuvenom rečenicom o osudi grijeha struktura. Iako je na prvi pogled ta izjava izgledala kao hrabra osuda nečega, u suštini je bila šuplja poput kaptolskih zvona. Zvonila je svakome i nikome, a svatko je sam odlučio želi li je slušati.
Tijekom svoga mandata kao prvi biskup Crkve u Hrvata razvio je vještinu gromoglasne šutnje.
Zemljom su se valjali prosvjedi seljaka, radnika, fejsbukovaca, štrajkalo se glađu, sindikati su tražili prava … ali Uzoriti je s posebnim senzibilitetom svojom glasnom šutnjom uvijek znao stati na stranu obespravljene manjine na Markovom trgu.
Kada je trebalo, znao je i progovoriti. Bez straha za vlastitu kožu znao je u svojim poslanicama i prigodnim čestitkama ustati u osudi komunističkog totalitarizma i raskrinkati ga kao uzrok svih zala. Iscrpljen tom junačkom borbom nije više imao snage za isto takvu energiočnu osudu nekih drugih totalitarizama i nekih drugih zločina pa ih je popratio samo glasnom šutnjom.
Slabima i potrebitima znao je uputiti riječi solidarnosti i suosjećanja poput one čuvene “Skuplje je jeftinije” što je puk, osobito oni što kopaju po kontejnerima, ozaren božjim blagoslovom oduševljeno prihvatio.
Osim rječite šutnje Uzoriti je s godinama razvio i vještinu aktivne pasivnosti ili djelatnog nečinjenja.
Tako npr. nije ništa učinio kako bi obuzdao razigrane homofobe u vlastitim redovima i time barem ublažio, ako ne i spriječio fizičko i verbalno nasilje prema jednoj skupini svojih sugrađana.
Nije ništa poduzeo kako bi spriječio svakogodišnje sramotno slavljenje zločinca Pavelića.
Kada je u Hrvatsku došao pomodni bjelosvjetski trend razotkrivanja pedofilije u redovima božjih pastira, Uzoriti je oprao ruke poput onog jednog tipa prije dva milenija i prepustio to državnim organima. Sebi je ostavio diskrecijsko pravo ne učiniti ništa kada npr. osuđeni pedofil poželi voditi misu.
Nije smatrao potrebnim nešto poduzeti kada je jedan od rijetkih (ili možda jedini) iz njegovih redova “suspendiran” jer mu je grijeh neposluha prema nadređenom bio veći od istinskog zalaganja za ‘ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogaženima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire’ kako je to lijepo kao neprijeporna vrlina opisano u obrazloženju Bozanićevog doktorata.
Svoju aktivnu pasivnost znao je ponekad kombinirati s pravom aktivnošću. Tako je npr. prilikom otkrivanja skandala u Caritasu problem “riješio” slanjem jalovih vizitacija i prepuštanja slučaja iskljivo državnim organima, ali koju godinu kasnije odlučio je djelovati i (bivšoj) voditeljici Caritasa koja je po dužnosti morala znati što se tamo događa dodijelio posebno priznanje za rad u zagrebačkoj nadbiskupiji.
Kao osvjedočeni domoljub, Uzoriti je odlučno prešutio sva događanja oko Dajle i hrabro je odluku prepustio papi.
Uza sve navedeno, dodjela znanstvene titule nekome čija je djelatnost kroz povijest bila osvjedočeni neprijatelj znanosti cijeli ovaj događaj čini grotesknim!
Ovaj tekst napisan je u jednom dahu, kao izraz moga oduševljenja što je bastion znanosti i kritičkog mišljenja, Sveučilište u Zagrebu, tako tankoćutno znalo prepoznati istinskog humanistu.
Pomnija analiza lika i djela Uzoritog Bozanića sigurno bi mogla upotpuniti ovaj kroki i nadamo se da niti Nobelova nagrada nije nedostižna.
Ordinarni Jezerinac
ȍrdināran prid. 〈odr. -rnī〉
1. koji je redovan; redni, običan, osrednji
2. razg. pejor. koji je običan do vulgarnosti; vulgaran, prost, nepristojan, pravi (u negativnom smislu) [ordinarni glupan] HJP
Biskup Jezerinac ponovo je u akciji. Posjetio je Karlovac i na misi upriličenoj povodom proslave 20. obljetnice Dana međunarodnog priznanja Hrvatske blagoizvolio izjaviti sljedeće:
Ovaj agresorski rat koji je bio – to je posljedica ateizacije, bezboštva i odbijanja Boga …
Jako zanimljiva izjava s obzirom da je kraj osamdesetih, paralelno s padom socijalizma, obilježilo naglo i masovno “otkrivanje Boga”. Preko noći je broj ateista smanjen sa 90% na manje od 10%. Poglavar je tada također otkrio svoj katolicizam i kardinal Kuharić bio je neizostavan dio državotvornog dekora, a prvi redovi u katedrali postali su omiljeno mjesto političke vrhuške. Svećenici su od početka rata obilazili postrojbe, neki kažu i blagoslovili topove. Ubrzo su i institucionalizirali svoju ulogu u oružanim snagama u vidu vojnog ordinarijata koji, gle koincidencije, vodi upravo biskup Jezerinac.
A u Srbiji koja je počela agresiju također je na djelu bilo otkrivanje Boga i to onoga istoga u kojega vjeruju i katolici, a Srpska pravoslavna crkva spremno je ugrabila priliku da bi povećala svoj utjecaj i moć:
Početkom jugoslovenske krize, Srpska pravoslavna crkva dobija sve veći prostor na političkoj sceni u Srbiji. Na izvanrednom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora u siječnju 1991. odlučeno je da se bez Crkve ne mogu donositi nikakve političke odluke koje se tiču Srba.
Tijekom raspada SFRJ 1990-ih godina mnogi sudionici ratova su se pozivali na Srpsku pravoslavnu crkvu, tražili podršku Srpske pravoslavne crkve i često je dobijali. Među njima su bili mnogi srpski političari, vojnici, vojni zapovjednici, uključujući i zapovjednike paravojnih formacija, novinari, pjesnici, pisci, itd. S druge strane, mnogi predstavnici SPC su javno podržavali srpske vojne i paravojne formacije.
Episkop Atanasije Jeftić i Amfilohije Radović su javno tražili spajanje svih srpskih krajeva u “Ujedinjene srpske zemlje”
Izvor: Wikipedia u suradnji s mojom memorijom
Je li dakle Jezerinac dementan ili računa na slabo pamćenje pastve … ili je samo ordinarni pokvarenjak?
2011 in review
Ovo je automatizirano složeno, ali eto… koga zanima. Za sve ostale, evo jedne sličice:
The WordPress.com stats helper monkeys prepared a 2011 annual report for this blog.
Here’s an excerpt:
The concert hall at the Syndey Opera House holds 2,700 people. This blog was viewed about 29,000 times in 2011. If it were a concert at Sydney Opera House, it would take about 11 sold-out performances for that many people to see it.
Irreverent Impiety 